Kolumna Berislava Vujeve: Kakva je moć Hrvata u BiH?

Rat u Bosni i Hercegovini je završio tako da nitko nije niti pobijedio niti izgubio. Upravo ta činjenica, da rat nije završio ničijom pobjedom i ničijim porazom dovodi nas u stanje da se svi osjećaju pobjednicima, a nitko poraženim. Tako taj rat u biti nije niti prestao, već se samo nastavio drugim sredstvima i traje do dana današnjeg.

Godine 2000./2001. od strane međunarodne zajednice pokrenuta je masovna vojna i politička akcija usmjerena protiv Hrvata koji su obilježeni kao najveći neprijatelji napretka Bosne i Hercegovine. Smatralo se da će, kada se riješi taj “kamenčić iz cipele”, država procvjetati, nestat će korupcije i nepotizma, političari će početi favorizirati sposobne i školovane umjesto podobnih i tupavih poslušnika. Kada se izbrišu zločesti Hrvati, BiH će postati nova Švicarska, zemlja meda i mlijeka u kojoj će vladati sloga i jedinstvo, gdje neće biti bitno tko se kako zove, gdje će biti bitno tko je kakav čovjek i stručnjak i gdje će ljudi sami od sebe htjeti postati Bosanci i Hercegovci. Dotadašnji Hrvatski političari su smijenjeni jer su bili korumpirani, a dovedeni su novi, navodno sposobni i pošteni.

Veliki broj Hrvata izbrisan je iz javnoga života, bez suda i optužbe, i ni dan danas većina njih niti zna što su skrivili i čime su to oni rušili Dayton. Nastupile su olovne godine za Hrvate BiH. Vlast u Hrvatskoj okrenula je glavu na drugu stranu, a često je i aktivno podržavala progon svoje braće u BiH.

Hrvatski je predsjednik zaobilazio zapadni Mostar, a u istočnom se Mostaru s crvenim fesom slikao u društvu razdragane mase. Hrvatima je oduzeta najveća banka u BiH i nikada nije vraćena. Kadrovi koje je smijenio tadašnji Visoki predstavnik zamijenili su neki drugi “moralno politički podobni” koji tamo i dan-danas sjede.

Nije nevažno napomenuti kako je u tom periodu, 2000. godine voditelj misije OESCE u BiH Robert Barry nametnuo amandmane na izborni zakon BiH. Ti amandmani su i danas jednim dijelom zaslužni za krizu u kojoj se država nalazi. Hrvati su dakle bili krivi za sve. Žigosani kao neprijatelji i rušitelji države, zločinci koji su u montiranim procesima čak bili okrivljivani za ubojstvo zamjenika ministra unutarnjih poslova Joze Leutara.

20 godina kasnije

Osmi je rujna 2021. godine, mostarski stadiona Kantarevac. Još je uvijek toplo i ljudi se u večernjim satima tiskaju u ljetnim majicama i haljinama. Svečana je atmosfera jer za nekoliko trenutaka počinje veliki koncert u čast britanske pop grupe The Beatles.

U publici i uglednici na rezerviranim stolicama i običan svijet dijelom stisnut oko šanka s točenim pivom, dijelom na terenu i na tribinama, svi opušteni i veseli. Priredba je magična i veličanstvena. Električnu bas gitaru svira svima poznata faca, veleposlanik Velike Britanije Matt Field. Da, zajedno s 84 Hrvatice i Hrvata i on sudjeluje u glazbenoj predstavi. Nitko se i ne čudi, a publika ga časti pljeskom i ovacijama.

Dva mjeseca ranije, po Hrvate zloglasni Visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko dolazi u Jajce, na svečanost obilježavanja obljetnice krunidbe posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Dobro pripremljeni igrokaz održava se na autentičnoj lokaciji, tik do crkve svete Marije, koju su Turcu kasnije pretvorili u džamiju. Domaćini su mu predsjednik lokalnog HDZ-a i predsjedatelj općinskog vijeća, također iz HDZ-a. Općinski načelnik (SDA) nije niti došao na ovu svečanost, premda je znao da će gost biti Visoki predstavnik. Inzko se dobro zabavlja, ostaje i dulje nego što je planirano i uz pivo promatra viteške igre koje su kasnije priređene na jajačkoj tvrđavi.

Još koji mjesec ranije novopostavljeni Visoki predstavnik Christian Schmidt se i prije svog dolaska u BiH sastao s vođom BiH Hrvata Draganom Čovićem. Čović je i prvi BiH političar s kojim se Schmidt susreo otkako je objavljeno da će biti postavljen za novog Visokog predstavnika.

Još nedavno, ovakve scene bile su nezamislive. Prije samo koju godinu niti jedan strani diplomat nije želio čak niti primirisati desnoj strani Neretve i Zapadnom Mostaru. Sastanci s prvacima Hrvata održavali su se tajno, često i u Hrvatsko,j a sve kako se za njih ne bi doznalo.

Tri izdvojena slučaja samo su kapi u moru susreta i kontakata koje rukovodstvo BiH Hrvata održava s brojnim stranim političarima. Sastaju se na konferencijama, multilateralnim i bilateralnim skupovima i svaki put upravo naši političari bivaju pohvaljivani za konstruktivan i pozitivan pristup i sudjelovanje.

Željana Zovko je naš zastupnik u EU parlamentu i ne samo to, ona je i potpredsjednica Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta. Kada ju je svojedobno Željko Komšić otpisao s diplomatske dužnosti, vjerojatno se nije nadao ovakvom razvoju događaja.

Gdje su nestali ti strašni Hrvati, rušitelji države, UZP-ovci, fašisti i kako su nas sve nazivali po sarajevskim medijima? Političko vodstvo BiH Hrvata i njihovi stavovi se nisu nimalo promijenili. Još uvijek ponavljaju istu mantru da su Hrvati u BiH obespravljeni i da su građani drugog reda. Nisu više Hrvati a priori krivi za svaki zastoj u provedbi zakona, neformiranja vlasti, a i pet više nije trećina od 17. Možda su strane sile ipak shvatile tko je tko u BiH?

Promijenio se status Hrvata u očima međunarodne zajednice. Nismo više posljednja rupa na svirali i ne bježe od nas kao da smo šugavi. Sada smo u najmanju ruku ravnopravan sugovornik čije se mišljenje i stavovi uvažavaju. Uspjeli smo nametnuti rješavanje političkog statusa Hrvatskog naroda tzv. „Hrvatsko pitanje“ kao pitanje svih pitanja u BiH, pitanje opstanka države. Rješavanje izbornog zakona na prvom je mjestu svaki put kada neki strani dužnosnik spomene BiH, a to je samo drugo ime za hrvatsko pitanje u BiH.

U svemu su nam pomogle i političke vođe ostalih naroda u BiH. Vođe i jednih i drugih zagovaraju radikalne poteze i ugrožavaju mir i prosperitet društva. Jedni žele potpuno srušiti državu i polovinu teritorija pridružiti Srbiji, dok drugi od nje pokušavaju stvoriti muslimansku republiku (državu) u Europi. Obje opcije su i Europi i Americi nezamislive.

„Misli globalno – djeluj lokalno“ maksima je koju nauči svaki čovjek koji se bavi vanjskom politikom. Smisao lokalnog djelovanja treba dakle uskladiti s globalnim stavovima, trendovima i ponašanjima. Ne može se lokalna politika voditi autistično, bez dodira s vanjskim svijetom, posebno ako ste mali. Tako Hrvati ustrajno i strpljivo promoviraju demokratsko društvo i vrijednosti, europski i NATO pravac te pažljivo pokušavaju balansirati između ova dva suprotstavljena pola. Ne zagovaraju razbijanje države, odcjepljenje, majorizaciju niti unitarizam. Samo žele ono što odobravaju i drugima. Ni truna više niti manje. Hrvati nisu nikada nekomu drugomu birali političke predstavnike, a mogli su.

Prije ili kasnije sve dođe na naplatu. I dobro i loše. Izigravanje dogovora, biranje predstavnika drugome, varanje na izborima u Mostaru, otezanje s provedbom sporazuma, sve je to dovelo do toga da u sadašnjoj situaciji u BiH, hrvatsko rukovodstvo ima rejting pouzdanog i odgovornog partnera koji poštuje dogovore i provodi dogovoreno, koji promovira europske vrijednosti i ne skreće s tog puta.

Koliko god da ima strana u nekom sporu sukobu, uvijek će se u konačnici dogoditi da se taj konflikt svede na sukob dviju strana. Sudionici se grupiraju, među sobom rješavaju manje nesuglasice, pronalaze kompromise i svrstavaju se na neku stranu sve dok se konflikt ne dovede do pozicije najmanjeg broja sudionika, odnosno dok ne dođe do dvije glavne suprotstavljene strane. U bosanskohercegovačkom političkom srazu ipak imamo odstupanje od tog pravila jer i 30 godina otkako traje ratni i politički sukob, mi još uvijek imamo tri strane koje povremeno, ovisno o pojedinom pitanju, ulaze u privremene ad hoc saveze.

BiH politika je u stvari jedna velika klackalica na kojoj su dva najbrojnija naroda zauzela suprotne strane te pokušavaju pretegnuti ove druge na svoj pravac, odnosno ovladati državom i provesti svoju politiku koja je opet potpuno neprihvatljiva onomu drugomu. Hrvati kao najmanji narod nemaju nikakvu šansu zauzeti jednu stranu klackalice pa im jedino preostaje stati na sredinu i upravljati klackalicom.

Paradoks situacije je u tome da se najmalobrojniji narod tako prometnuo u najutjecajnijeg faktora koji svojim priklanjanjem jednoj ili drugoj strani upravlja klackalicom, odnosno pravcem u kojem se kreće BiH društvo. Izgleda da su ovoga konačno postali svjesni i međunarodni faktori koji konačno slušaju što BiH Hrvati imaju za reći.

Da bi ovo bilo izvodljivo, Hrvate se u BiH mora zaštititi, odnosno spriječiti njihovo dalje institucionalno u biološko uništavanje, jer samo zaštićeni Hrvati mogu se osjećati ugodno u BiH. Hrvatima se mora omogućiti da BiH konačno počnu smatrati svojom domovinom, jer samo tako oni mogu biti korisna poluga koja će balansiranjem klackalice voditi BiH prema EU, NATO i modernom demokratskom društvu.

Što nam ovaj razvoj događaja govori?

Ne smijemo odustati od borbe za svoje, za svoja prava, za svoj položaj i status, za svoj narod i za svoju budućnost. Borba traje dugo, ali od ranije znamo da je borba vječna i da nikada ne prestaje, jer čim nešto čovjek ili narod ima, uvijek se nađe netko tko bi to želio uzeti. Kao i drugima, i nama ništa neće biti darovano već se za sve moramo izboriti, a kako se budemo borili, toliko ćemo i imati.

Ključne riječi #Berislav Vujeva #Hrvati u BiH #izborni zakon u BiH