Je li nas izdala EU?
FOTO: Privatni album
U posljednje se vrijeme iz BiH čuju brojne kritike prema EU. Kritike se tiču navodne „izdaje“ prema BiH, a dolaze uglavnom od bošnjačkih političkih i intelektualnih krugova. Ta navodna „izdaja“ izgleda tako da su Europljani od BiH tražili brojne ustupke uz obećanje da će njihovo ispunjavanje voditi ka članstvu u EU. Neki radikalni bošnjački komentatori čak tvrde kako Bosnu i Hercegovinu ne žele jer je većinski muslimanska zemlja. Neupućenom promatraču prvo bi palo na pamet kako pokvareni Europljani diskriminiraju BiH pa su joj zadali neke nemoguće uvjete samo kako bi od početka njeno pristupanje uniji potpuno osujetili i učinili nemogućom misijom.
Jedna od specifičnosti koju svi narodi na području bivše Jugoslavije dijele je neprestana potraga za moćnim saveznicima, za nekim velikim starijim bratom koji će se u određenom trenutku stvoriti iz oblaka kao neka nebeska sila, stati na našu stranu i pomoći nam da pobijedimo zaklete dušmane koji nam, eto, stoljećima rade o glavi. Međutim, što […]
Međutim, što je istina?
Istina je to da BiH do sada nije učinila ništa ili gotovo ništa na putu približavanja Europskoj uniji. Uslijed toga, BiH još uvijek nije čak niti dobila status kandidata za članstvo. Posljednje što je konkretno učinjeno je kada je tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović u Bruxellesu predao aplikaciju za članstvo. Bila je veljača 2016. godine.
Dakle, BiH od EU još uvijek nije prepoznata kao kandidat za članstvo pa samim tim niti ne može početi dugotrajne i mukotrpne pregovore oko članstva. Štoviše, BiH je po pitanju EU integracija uvjerljivo posljednja od svih zemalja jugoistočne Europe.
EU zvaničnici nisu od BiH tražili ništa drugo od onoga što traže od svih ostalih kandidata, a to je da se uspostavi red i vladavina zakona, jednako za sve građane. Od nas se traži borba protiv korupcije, transparentnost u trošenju javnih prihoda i sve ono čemu bi po pravilu i trebala težiti svaka normalna državna vlast.
Ovaj put nema glumljenja žrtve, kuknjave i prenemaganja. Predug je to i kompliciran proces kojeg svaka država mora proći jednako kao što su to i ostale. Možda zato političko i intelektualno Sarajevo, naviknuto da mu se gleda kroz prste sada negoduje? Kao učenik koji se navikao prepisivati na ispitu, sada kada sam mora uraditi zadaću sjedi i kutu i ljuti se.
A tko smo mi i što smo mi toj Europi da bi nam ona progledala kroz prste? Čime smo ju to zadužili i kakva je to uopće slika koju o nama ima civilizirani svijet.
Sirotinja bez obraza i ponosa…
Sjetimo se na trenutak bezbroj puta viđene scene u svijetu, ali i u BiH: dok gosti sjede u bašti kavane, prilazi lokalni prosjak i moli milostinju. Za stolom zamire razgovor, ljudi se osjećaju nelagodno i dok jedni odvraćaju pogled drugi iz džepa vade neki sitniš i daju ga prosjaku samo kako bi se što prije izgubio. Pažljivom promatraču lako se da uočiti da u cijeloj sceni jedino prosjaku nije neugodno. On se uhodanom procedurom stvorio pred ljudima i stoji tražeći da mu se udijeli nešto što nije zaslužio, zaradio niti njemu pripada. Nakon što pokupi milostinju, prosjak odlazi dalje. Jedina stvar koja se nikako ne može dogoditi je da prosjak nakon što im uzme novce, sjedne za stol s onima od kojih je maloprije prosio. To je stoga što se jednaki ljudi između sebe druže i jedni druge primaju u društvo.
Donacija, novotarija koja je zadesila narode Bosne i Hercegovine nakon posljednjeg rata korumpirala ih je skoro kao ništa drugo. Donacija, ta ranije nama nepoznata riječ postala je jedan od najčešće spominjanih izraza u dugim poslijeratnim godinama. Donacija je u osnovi dar kojeg jedna strana daje drugoj kada uvidi da je to ovoj drugoj potrebno. Jednako kao i drugim zemljama koje je zadesila neka strašna nesreća i BiH je trebala pomoć, da se pokrene i uhvati korak s drugima.
Donacija su trebale služiti da usputno pripomognu i nikako nisu zamišljene da postanu osnova materijalne obnove društva. Donacija se ne traži, ona se ne moli i ne prosi. Stalna kuknjava za donacijama imala je temelj u raširenom, a pogrešnom mišljenju da su za rat u BiH krivi stranci koji su nas radi svojih interesa zavadili iako smo se mi međusobno neizmjerno voljeli. I tako su ti stranci, prema tome, imali obvezu doći i popraviti sve ono što smo mi srušili. Takvo razmišljanje dobilo je i svoju institucionalnu dimenziju jer su izdavane smjernice BiH diplomaciji da radi na promoviranju donacija, što je neodoljivo podsjećalo na Kikaševu prosjačku družinu koja ne prosi od potrebe već od zanata. Ova „sadaka politika“ traženja donacija je do temelja srozala ugled Bosne i Hercegovine, a ostala ponašanja tomu su još dodatno doprinijele.
Civilizirani i napredni svijet su kao gosti koji u onoj priči sjede u bašti kavane, dok BiH nekako neodoljivo podsjeća na onog prosjaka koji bi nakon što je uzeo milostinju volio sjesti s njima za stol. Teško će EU takvu državu primiti ravnopravno sa sobom za stol.
Brojne su nelogične, neobjašnjive i običnom umu nedokučive stvari vezane uz ove naše prostore na kojima evo već stoljećima više ili manje uspješno obitavamo. Jedna od njih je svakako misterija kako smo uopće mi, Hrvati, ovdje opstali. Od stoljeća sedmog, otkad smo se ovdje nekim spletom okolnosti doselili, mi se od tada i iseljavamo. Odlazili […]
Naše laži i petljanja…
Nemoguće je pobrojati koliko puta su EU predstavnici svih mogućih razina dolazili k nama samo da bi opet i iznova utvrdili da nismo učinili niti najmanji korak ka EU članstvu. Ne treba zaboraviti da BiH još uvijek nije niti započela pregovore koji mogu trajati desetljećima. BiH se tek treba izboriti da dostigne status kandidata da bi se u nekom izvješću moglo čuti da su u BiH parlamentu „usvojene izmjene zakona kako bi se uskladile s EU pravnom stečevinom“. Ta famozna floskula koju smo nebrojeno puta slušali u vrijeme kada je Hrvatska vodila teške pristupne pregovore?
Naviknuti na ulogu žrtve, na stalno milovanje po glavi i popuštanje Sarajevski politički smutljivci su mislili su da će i ovaj put proći mukte i stranputicom biti primljeni u EU preko reda, onako bratski u stilu kako je to rađeno u godinama neposredno nakon rata. Nadali su se da će članstvo doći besplatno. Ali ne ide to više tako. Članstvo u EU može doći isključivo kroz potpunu promjenu u kojoj će se naše korumpirano društvo iz temelja promijeniti. Samo kada sami sebe dovedemo u stanje da se i kod nas pobjeđuje onaj koji je stvarno bolji, da prednost ima onaj koje je uistinu sposobniji, koji više zna, hoće i može, samo tada za nas može nastupiti bolja budućnost.
Brojni besplodni sastanci bili su sramna pozornica na kojoj se očitovao neviđeni bezobrazluk i gdje se znalo dogoditi da BiH zvaničnici umjesto prezentiranja ostvarenog napretka u približavanju EU, od europskih emisara iznova traže donacije. Dolazili su ljudi u najboljoj namjeri, davati nam upute što i kako učiniti da postanemo dio civilizacije. Nosili mrkvu, nikad štap. Čudili se kako s naše strane dolaze verbalna uvjeravanja kako nam je EU članstvo prvi i glavni prioritet. Ali su izostala konkretna djela. I umorili su se od naših sitnih prevara.
Nepravda i ljudska prava…
Konstitutivni narodi u BiH nisu jednaki. To znaju i vide svi i oko toga više niti ne treba trošiti riječi. Europska unija je potrošila bezbrojne sate dogovaranja i pregovaranja, a sve kako bi između sebe dogovorili modalitete zajedničkog suživota stoljećima razdvojenih i zavađenih naroda koji su kroz povijest svatko sa svakim u jednom trenutku bili na suprotnim stranama. Velika većina tih zemalja ima predstavnike svojim manjina u susjednim državama pa je i oko toga trebalo voditi računa. Nakon velikog truda, europski lideri su uspjeli stvoriti mehanizme da se u jednoj nad državi dragovoljno nađe 27 nacija koje to kroz stoljeća povijesti nisu željele. Zajedno tamo žive i djeluju države koje su pokretale svjetske ratove, okupatori i okupirani, ugnjetavači i ugnjetavani.
A gdje smo mi u svoj toj priči? Siromašna i malena zemlja, posvađana i razjedinjena čak i oko pitanja svrhe samog svog postojanja. Država u kojoj je cijeli jedan narod od ukupno tri do te mjere obespravljen da niti sam sebi ne može birati političke predstavnike. Zar je netko i mogao zamisliti da tako uređena država može nekada ući u ravnopravan savez s državama starog europskog kontinenta gdje se strogo vodi računa i pravima svake jedinke, a kamo li cijelog naroda? Nije na odmet napomenuti da su pripadnici tog obespravljenog naroda, Hrvati u BiH, državljani upravo te EU. Zar su smutljivci političkog Sarajeva mislili da će to u Bruxellesu proći neopaženo? Zar su mislili da europski političari koji brinu čak i o pravima ameba neće pitati što se to događa s Hrvatima u BiH? Isplivale su te stvari na površinu, probile se čak i kroz medijsku blokadu koja vlada u Saraj kotlini.
Kada je tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović 2016. godine predavao aplikaciju za članstvo u EU, tamo su ga dočekali EU Parlamentarci iz Hrvatske. Upravo su hrvatski zastupnici uložili najviše truda da se BiH tada pomakne s mrtve točke. Nitko nije pitao koliko muslimana ima u BiH, jer to nije nikome važno. U Njemačkoj i Francuskoj živi nekoliko puta više muslimana nego u BiH.
Nema Bosna i Hercegovina u Europskoj uniji iskrenijeg prijatelja od Hrvatske i samo preko Hrvatske mi se možemo približiti Europi. Nikako drukčije. Ali ni Hrvatska neće podržati Bosnu i Hercegovinu u kojoj su Hrvati građani drugog reda.
Svjestan sam da u ovom članku nema dovoljno prostora čak ni taksativno pobrojati sve ono što smo mi propustili učiniti, sve naše sitne laži i prevare koje nam više nitko ne tolerira. Ne može stati niti endemska korupcija, jedinstveni nepotizam, potpuno izokrenut sustav vrijednosti i još puno toga što nas poput beskrajno dubokog kanjona razdvaja od civiliziranog svijeta o kojemu sanjamo. Teško je i ne spomenuti još jedan, politički segment, a to je povjerenje. Mogu li se Europljani pouzdati u BiH da će s njima dijeliti zajedničke političko-sigurnosne vrijednosti i interese. Pred vratima nam je formiranje zajedničkih europskih oružanih snaga od kojih se očekuje da jednoga dana zajedno stoje na braniku granica EU. Dijele li istinski sva tri naroda u BiH privrženost europskoj ideji? Teško.
I za kraj, koga su onda izdali Europljani? Što su nam to obećali i nisu ispunili? A što smo mi to njima obećali pa slagali? Ima li jedan čovjek na svijetu koji smatra da ovakva Bosna i Hercegovina može biti dio civiliziranog svijeta?
U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke […]
Umjesto zaključka…
Uopće me ne zanima kada će BiH postati članicom EU. Želim vidjeti da se kod nas stvari postave na pravo mjesto. Želim živjeti u društvu u kojemu će se točno znati što je dobro, a što ne, gdje će naše poremećene vrijednosti konačno biti stavljene na pravo mjesto, u kojem se se za lopova neće reći da se „snašao“ i u kojem se ljudi neće diviti kriminalu, nepotizmu i korupciji. Treba nam društvo u kojemu se cijene poštenje i naporan rad, gdje ljudima možete vjerovati na riječ i gdje se ljudi trude ostaviti svojoj djeci bolje mjesto za život od onoga što su naslijedili.
Ako ovo ostvarimo tada ne treba nam članstvo u EU.
