Koji su sve problemi opterećivali hrvatsku zajednicu u Austriji i Mađarskoj?

O autohtonim hrvatskim zajednicama u Austriji i Mađarskoj postoji znatna znanstvena literatura, no, njen velik dio otpada na razdoblje do raspada Austro-Ugarske Monarhije, a posebno slabo su zastupljeni radovi koji se odnose na vremenski odsječak 1945. – 1990., kada je Hrvatska bila u sastavu komunističke Jugoslavije. Proces decentralizacije potonje državne zajednice, koji je dobio na zamahu u drugoj polovici 1960-ih godine, ispoljio se donekle i na polju vanjske politike, odnosno, jugoslavenske su republike dobile ograničenu mogućnost za autonomno nastupanje prema inozemstvu. To se, kada je riječ o Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH), očitovalo i po pitanju uspostavljanja snažnijih veza s hrvatskim iseljenicima i pripadnicima hrvatskih autohtonih zajednica u susjednim državama.

U odnosu na institucije vlasti SRH, Matica iseljenika Hrvatske (MiH), utemeljena 1951. godine, još ranije uspostavila je kontakte s organizacijama i društvima nekih od spomenutih skupina hrvatskoga naroda izvan matičnog etničkog područja. U potonjem razdoblju došlo je do vrhunca hrvatskoga nacionalno-liberalnog pokreta, popularno zvanog Hrvatsko proljeće. Njega je karakterizirao proces reafirmacije hrvatskog nacionalnog identiteta, a što se očitovalo i u interesu za Hrvate u drugim jugoslavenskim republikama, iseljeništvu te susjednim zemljama, u prvome redu zbog želje za očuvanjem njihovog nacionalnog identiteta.

U nastavku ovoga teksta na temelju nekoliko izvora različite provenijencije djelomično će se skicirati koji su bili temeljni problemi koji su opterećivali hrvatsku zajednicu u Austriji i Mađarskoj te kako su se prema njima postavljale hrvatske republičke vlasti te MiH. To su onda u prvome redu dokumenti nastali na temelju rada potonje institucije. Za potrebe rekonstrukcije kontakata na relaciji SRH – gradišćanski Hrvati u obzir su uzete i Hrvatske novine iz Gradišća. K tome, korištena je i serija članaka iz časopisa Hrvatsko sveučilište iz 1971. godine o hrvatskim manjinskim zajednicama u okolnim državama iz pera novinara Mladena Kušeca, koji je uređivao radijsku emisiju „Hrvati u susjednim zemljama“.

Pišući o položaju i problemima pripadnika hrvatske manjine u Mađarskoj, spomenuti Kušec glavninu svoje kritike usmjerio je prema jedinoj organizaciji u Mađarskoj u kojoj su se Hrvati mogli okupljati – Demokratskom savezu Južnih Slovena u Mađarskoj. Naime, njega su predvodili unitaristički orijentirani pripadnici srpske manjine u toj državi, nekadašnji pristalice Rezolucije Informbiroa. Kušac je ukazivao na činjenicu da u Mađarskoj živi oko pet tisuća Srba i pet tisuća Slovenaca te oko 120 tisuća Hrvata, dok je spomenuti Savez imao dominantno srpsko obilježje. Uz to, žestoko je napao praksu da se Hrvate u Mađarskoj nije nazivalo njihovim nacionalnim imenom, nego raznim regionalnim, subetničkim imenima – Bunjevci, Šokci, Bošnjani, Mohačani itd.

Tako su Hrvati u Mađarskoj bili izloženi rastakanju svojeg nacionalnog identiteta. Kao zamjena za hrvatstvo, s jedne strane im se kao nacionalni identitet nametalo jugoslavenstvo s dominacijom srpstva, a s druge strane razni regionalni identiteti. Takva situacija dodatno je pospješivala ionako snažan proces asimilacije. Ono što je važno za istaknuti jest da niz dokumenata Matice iseljenika Hrvatske o Hrvatima u Mađarskoj ide potpuno u prilog Kušecovim tvrdnjama. Iako se iz njih iščitava jasna volja da se nešto promijeni po tome pitanju, dokumenti iz, primjerice, sredine 1970-ih ilustriraju da nije došlo do pomaka.

Kušec se u svojim člancima opetovano i snažno zalagao za to da se vlasti SRH snažno angažiraju u zaštiti i pomaganju Hrvatima u susjednim zemljama. Pored Hrvata u Mađarskoj, to se posebno odnosilo na gradišćanske Hrvate, koji nisu mogli konzumirati niz prava koja su im bila zajamčena Austrijskim državnim ugovorom, a kada je u pitanju bilo pravo na natpise u hrvatskim selima na hrvatskome jeziku, učenje hrvatskoga jezika i poučavanje na njemu u školama i slično. Proces ograničene decentralizacije jugoslavenskih državnih institucija te Saveza komunista reflektirao se i na polju vanjske politike, pa je tako u ovome kontekstu važno spomenuti posjete Dragutina Haramije, predsjednika vlade SRH Mađarskoj i Austriji, o čemu je pisao i Kušec.

Međutim, centralističko-unitarističke strukture su polje vanjske politike, uz primjerice kontrolu nad vojskom i obavještajnim službama, držale posebno bitnom polugom svoje moći, pa su decentralizaciju toga resora nastojale opstruirati na razne načine. O tome je čak u medijima govorio i spomenuti Haramija, izjavivši kako neki u Jugoslaviji angažiranost republika na međunarodnom polju „ne primaju onako kako bismo očekivali“.

Dok je hrvatska zajednica u Mađarskoj donekle bila podijeljena po subetničkom ključu, u slučaju gradišćanskih Hrvata radilo se o podjeli po političkoj liniji. Iako je većina politički i društveno aktivnih gradišćanskih Hrvata podupirala Narodnu stranku, dio je pristao uz socijaliste, koji su se zalagali za postepeno napuštanje praksi kojima se čuvala hrvatska nacionalna svijest. Hrvatske republičke vlasti, bez obzira na ideološku srodnost sa socijalistima, u ovome su slučaju načelno stajale na strani gradišćanskih Hrvate koji su bili članovi i simpatizeri Narodne stranke. S druge strane, u kontaktima tijekom 1970. godine potonji su izrazili nezadovoljstvo, smatrajući da se službeni Zagreb ne zalaže dovoljno za obranu njihovih interesa.

Dokumenti pak otkrivaju da je situacija bila izuzetno složena te da su austrijske vlasti na različite načine ometale uspostavu spomenutih kontakata i suradnje, prvenstveno zbog nastojanja da skriju činjenicu da ne poštuju niz zajamčenih prava gradišćanskim Hrvatima. O tim odnosima i atmosferi mnogo govori podatak da je dio austrijskog tiska napao narodnog zastupnika iz Narodne stranke, gradišćanskog Hrvata Ivana Karalla, da je veleizdajnik jer navodno traži intervenciju strane države – Jugoslavije – u zaštiti hrvatske manjine.

Slom hrvatskog nacionalno-liberalnog pokreta nije ostavio veće posljedice na razvijanje odnosa Zagreba s gradišćanskim Hrvatima, pa je tako već 1972. godine Komisija za kulturne veze s inozemstvom Izvršnog vijeća Sabora SRH potpisala ugovor o suradnji sa Zemaljskom vladom Gradišća, a ostatak 1970-ih te 1980. bile su obilježene daljnjim kontaktima te različitim oblicima suradnje, prije svega na kulturnom i znanstvenom polju. S druge pak strane, novinar Mladen Kušec je zbog uređivanja spomenute radijske emisije te članaka u časopisu Hrvatsko sveučilište bio sankcioniran u valu represije koji je uslijedio nakon nasilnog okončanja Hrvatskog proljeća koncem 1971. godine.

Naime, Kušecovi tekstovi o hrvatskoj manjini u susjednim državama bili su prožeti izrazito velikom količinom rodoljublja; Kušec im je na nizu mjesta iskazivao poštovanje i divljenje zbog toga što su u teškim uvjetima tijekom nekoliko stoljeća očuvali svoj nacionalni identitet. Njegov diskurs nikako nije imao nacionalistički karakter, ali se nije uklapao u komunistički pristup nacionalnom pitanju – ni onaj reformista, a još manje garniture koja je preuzela potpunu kontrolu nad Hrvatskom nakon sloma Hrvatskog proljeća.

Dok su reformisti takve istupe jednim dijelom tolerirali, za frakciju koja je odnijela pobjedu nakon Karađorđeva oni su bili opasni te ih je valjalo onemogućavati. U tome kontekstu može se spomenuti ocjena jednog od prvaka potonje struje, Jure Bilića, koji je rekao da se u Matici hrvatskoj, vodećoj snazi Hrvatskog proljeća, izrodio „avangardizam nacionalnog čistunstva i nadmenosti“. Bilićeva kritika bez sumnje bi se odnosila i na Kušecove istupe. Podnaslov jednog njegovog članka iz Hrvatskog sveučilišta glasi „Hrvatine bili i ostali“, a odnosi se na gradišćanske Hrvate. Takvo što zasigurno ne bi preživjelo postkarađorđevske cenzorske škare. Tako je Kušec upravo nakon sloma Hrvatskog proljeća premješten iz društveno-političkog u obrazovno-dječji program, koji je bio manje „politički osjetljiv“.

Ključne riječi #gradišćanski Hrvati #Mladen Kušec #Wollfy Krašić