Kako punini išta uskratiti?

Uz sve darove kojima nas Bog preobilno dariva, među kojima je neizmjeran niz onih koji nam se toliko podrazumijevaju da na njih i ne obraćamo pozornost, obdareni smo i vremenom. Trajno je pred nama životno pitanje: što ćemo učiniti s darovanim nam vremenom? Što ćemo dopustiti da ono učini s nama? Po nama? Kako bismo si posvijestili tijek vremena, njegov protek, nastojimo ga na različite načine obilježiti, ‘podcrtati’, kako naša budnost, naša pozornost ne bi ublijedila. Zamrla.

Crkvena godina uvijek nas iznova uvodi u korizmu i vazmeno vrijeme. Ali korizmeno i vazmeno vrijeme, uz svu svoju potresnost i uzvišenost, nisu samo osobiti dijelovi crkvene godine. Još manje su tek prilika za prigodne pobožnosti, za kakve zahtjevnije ili manje zahtjevne pokore, za osvježenje nade koja tako lako ublijedi u nama. Bitno je posvijestiti si da nema prigodnih pobožnosti. Nijednu pobožnost nije primjereno svoditi na prigodnost. Pobožnost jest ili nije stav ljudskog bića. I pokora nije sadržaj korizme, nego potpora proživljavanju njegova sadržaja (i sadržaja života uopće). A nada, kršćanska nada, nije osjećaj sklon mijenama, nego životni žar koji prožima i pokreće ljudsko biće. Čovjekov život. Ili nije nada.

Korizmeno i vazmeno vrijeme su vrijeme naše samoprovjere, vrijeme našeg životnog određenja. Čini se uvriježenim da se kroz korizmu ide oborenog, a kroz vazmeno vrijeme uzdignutog pogleda. Kao da bismo time iskazivali naše kajanje, našu bol, odnosno naš ushit, našu radost.

No naša nas vjera potiče da u svakom vremenu pogled usmjerimo u život koji živimo, prema čovjeku kojega susrećemo. Prema Bogu od čijeg dodira živimo. Dakako, i u dubinu svoje duše – ali ne da oborimo pogled pred svojom dušom. Potiče nas na prisutnost i hrabrost. U tom duhu valja nam postaviti temeljna pitanja našeg života: jesu li naša ljubav i naša vjera istinske? Životne? Jesmo li spremni bdjeti s Isusom? U svako vrijeme i u nevrijeme? Bez odgovora na ta pitanja lako bi nam se moglo dogoditi da se ne snađemo u ovom zahtjevnom vremenu.

Svako doba kroz povijest ima svoj Veliki tjedan. Tako i vrijeme u kojemu živimo. Kroz njega se krećemo između evanđeoskih, Isusovih „jao vama…“ i „blago vama…“ „Jao“ – koji se obraća onima koji su se snašli u ovom svijetu, stekli sigurnost (ili barem neki njezin privid), stekli moć nad drugima. „Blago“ – koji se obraća onima koji su život prepoznali kao put, kao hod kroz nesigurnost, onima koji se, svjesni da su putnici, ne vezuju uz nevrijednosti.

Blagoslovno je: odlučimo li se za vrijednosti one nas neće vezivati, nego oslobađati. One će nas nositi. I mi ćemo njih nositi.

Oni na koje se – u svako doba – odnose Isusovi „jao“, spremno će se odlučiti na sputanost. Odlučit će se svjesni da je to cijena njihovog uspjeha. Njihova je vjera sadržana u onome što doprinosi njihovom probitku. U onome što ga podržava. U tu će svrhu – ustreba li – zaluditi koga god ustreba. Žrtvovati koga god ustreba. Jer uvijek je bolje da onaj drugi, osobito onaj nedužan, strada. I bez osobitog će uznemiravanja razapeti Isusa. Razapeti njegovo evanđelje.

Na početku Velikog tjedna svjedoci smo palmi i klicanja. Na Veliki petak bezumnog urlika: „Raspni ga!“ Onoga tko se odluči živjeti Isusove „blago“, neće zanijeti klicanje, niti iznenaditi, čak ni ogorčiti urlanje. Ta „ljuljačka“ neukorijenjenosti u svoju vjeru – štoviše: neukorijenjenosti u ljudskost – tek je kulisa koja se, kad god ustreba, lako ruši i obnavlja.

U Velikom tjednu ovog vremena, naših života, stojimo pred Isusom izdanim, izruganim, izmučenim, tjelesno satrtim. I – kao što to gotovo redovito biva – uvijek se nalaze više nego dobri razlozi, opravdanja koja ne trpe upite, zašto netko treba stradati da ne bi poremetio poredak, slijed zbivanja koji su „jao“ ljudi zamislili.

Sva naša nastojanja u Velikom tjednu naših života ovog vremena, sadržana su u tome da budemo Veronika, Šimun…, da budemo uz Mariju… – da budemo oni koji ćemo stati uz Isusa, živjeti evanđelje kakve god okolnosti, kakve god posljedice bile. Ne proživimo li Veliki tjedan uz Isusa, kako ćemo razumjeti njegovo uskrsnuće? Kako ćemo umjeti živjeti? Kako sebe prepoznati?

Isusovo uskrsnuće nas ne izvodi iz ovog svijeta, iz nesavršenosti naše i nesavršenosti svijeta u kojem živimo. Čak nas ne izvodi iz Velikog tjedna. Upravo u Velikom tjednu naših života, u Velikom tjednu ovog vremena, valja nam živjeti uskrsnim duhom. Ne pristati na obezvređivanja i lomljenja svake vrste, ne uzmaknuti pred izazovima koji nas salijeću, ne obeshrabriti se. Biti uz Isusa kada lomi kruh za nas. Biti uz njega i kada nam valja u njegovo ime postati kruh koji se lomi za život svijeta. Da, on je bio slomljen za nas. I njegova slomljenost traje, osnažuje nas ne manje od njegova uskrsnuća.

Gledamo li tako na korizmeno i vazmeno vrijeme, sve to s razlogom možemo doživjeti grubim. Ali evanđelje uz našu raspjevanost, snažno proživljenu raspjevanost, traži i našu požrtvovnost, jednako tako snažno proživljenu požrtvovnost.

Veliki tjedan nas potiče da otkrijemo kako u svemu već danas biti u raju. A u raju je moguće biti – posvjedočili su nam to mnoge divne duše – i posred neizrecive patnje, i unatoč osporavanjima i neshvaćanjima.

I korizmeno i vazmeno vrijeme otkrivaju nam duboku Isusovu poruku izrečenu manje njegovim vječnim riječima, više, mnogo više njegovim životom, odnosom prema svemu što mu se zbivalo, prema svakome koga je susretao. Kad je došao u priliku što izabrati – biti kralj ili perač nogu – nimalo nije dvojio.

Korizma i vazam očituju se neprohodnima onima koji se odluče za oholost života. Tko god s ohološću pođe kroz ovo sveto vrijeme, zateći će se odsutan iz povijesti ljubavi. Odsutan iz sebe. Prazan. Propustit će razumjeti i usvojiti Isusovu poruku tako razgovijetnu smjernima i vjernima.

Uvijek je tako: kad osuđujemo i isključujemo jedni druge, osuđujemo i sebe i Boga. I sebe i Boga isključujemo iz ovoga svijeta. Razapinjemo evanđelje suprotstavljajući mu se. Razapinjemo ga možda još i više prilagođavajući ga svojim dnevnim potrebama, svodeći ga na pomoćno sredstvo za postizanje nekih svojih ciljeva, prilagođavajući ga, obezvređujući ga, zanemarujući ga.

Ni korizmeno ni vazmeno vrijeme ne možemo odmjeriti svojim ljudskim mjerilima. Niti je Veliki petak poraz, ma koliko uvjerljiv, ma koliko prividan, ma koliko privremen, niti je Isusovo uskrsnuće pobjeda, u smislu nadvladavanja ikoga. I Veliki tjedan i Veliki petak i Isusovo uskrsnuće Isusova su služba ljubavi.

U tom duhu ovo nas osobito vrijeme potiče na hrabrost za život, na osjetljivost za njegove ljepote i dobrote. Potiče nas da se hrabro odazivamo životu, ne da se pred njim sklanjamo. Potiče nas na zahvalnost što smo pozvani da budemo dionici najneshvatljivije, najzahtjevnije i najdivnije avanture: avanture Božje ljubavi s čovjekom. Što u tome znači biti na gubitku? Samo jedno: ne upoznati ljubav, nemati udjela u njoj. Proživjeti život mimo sebe. Promašiti i život i sebe.

Ono najviše što za svojih dana možemo učiniti za sebe, za one koje ljubimo, za one koji su nam povjereni, za ovaj svijet (da, i za one koji od nas okreću glave i srca) jest da, koliko god uzmognemo, živimo evanđelje. Žarimo ga. I da za to ne tražimo nikakva priznanja.

Isus nas je priznao svojima: u tome je sve sadržano. Time je sve ispunjeno. Kako punini išta uskratiti?

Ključne riječi #korizma #Stjepan Lice #Život je lijep