Kako je Zagrepčanka postala istaknuta umjetnica Nizozemskog nacionalnog baleta

Hrvatska baletna umjetnica, rođena Zagrepčanka s Martinovke, Sonja Marchiolli od 1967. godine živi u Nizozemskoj. U tamošnjem baletnom životu ostavila je markantan trag te je aktivna i danas.

Za njezin doprinos nizozemskom društvu kraljica Beatrix odlikovala ju je 2007. odličjem Viteza reda Oranje-Nassau (Ridder in de Orde van Oranje-Nassau). Tako je, uza znamenite koreografe Rudija van Dantziga, Hansa van Manena i Toera van Schayka te baletnoga para Alexandre Radius i Hana Ebbelaara, ona šesta nizozemska baletna umjetnica kojoj je pripala ta čast.

Sonja Marchiolli u Zagrebu posjećuje obitelj i ljetuje na Cresu. Krajem svibnja Hrvatski centar ITI-ja upriličio je susret s njom i razgovor kojemu su prisustvovali stari kolege i suradnici, ali i mnogo mlađi baletni profesionalci i publicisti zainteresirani za tu veliku karijeru koja nije kod nas dovoljno poznata. Prisjetila se svojih početaka i prve male uloge Paža u baletu Pepeljuga Pine Mlakara, kada je na pozornici mogla izbliza promatrati tadašnje poznate balerine Sonju Kastl i Maju Bezjak u naslovnoj ulozi.

Nakon završetka Baletne škole na Ilirskome trgu, u razredu Višnje Hrbud Popović, i gimnazije, dobila je angažman u HNK. Počela je plesati u ansamblu i odmah bila uključena u balet Klasična simfonija. Slijedila je Trnoružica u koreografiji Françoise Adret, gdje je u trećem činu plesala ulogu Pepeljuge u malenom pas de deuxu uz partnera Miljenka Vikića. U svemu je imala potporu ravnateljice Sonje Kastl, čak i kada je odlučila napustiti Zagreb.

PROMIJENILA CIJELU VARIJACIJU

S tadašnjim suprugom, plesačem Ivanom Kramarom, uputila se u München i Berlin, ali su se ubrzo odlučili i uspješno položili audiciju za Nizozemski nacionalni balet (Het Nationale Ballet – HNB) koji su prije toga imali prilike vidjeti na gostovanju u Zagrebu i oduševili se njime. Na repertoaru je bilo Labuđe jezero pa ju je ravnateljica HNB-a Sonia Gaskell pitala što je u Zagrebu plesala u Labuđem jezeru. Pokazala joj je solo varijaciju iz pas de troisa koja se Soniji Gaskell toliko svidjela da joj je dopustila da je izvede iako je amsterdamska koreografija bila drukčija od zagrebačke. A ostali plesači zgodu su komentirali kako oni ne smiju „promijeniti ni jedan korak u varijaciji, a ona može cijelu“.

U HNB-u počinje intenzivan rad, od jutra do večeri. Trebala je naučiti stari i svladati novi repertoar. Predstave su se izvodile po cijeloj Nizozemskoj, pokusi su bili cjelodnevni. Amsterdam je u to vrijeme bio središte plesnog života. Hans van Manen i Rudi van Dantzig stvaraju svoja najznačajnija dijela, a plesač Toer van Schayk također počinje koreografirati. Svaki od njih ima ulogu za Sonju. Pleše i u baletima Georgea Balanchinea (The Four Temperaments, Ivesiana, Symphony in C) te u kultnome baletu Zeleni stol Kurta Joossa.

Prva solistica postala je 1969. kada HNB poduzima turneje u Belgiji, Njemačkoj, Engleskoj, Italiji, Luksemburgu, Španjolskoj i Jugoslaviji. Tako da je, uz Karlovac, Opatiju, Šibenik, Split i Zadar, gostovala i u rodnome Zagrebu. Tadašnja bilanca nastupa bilježi po pedesetak predstava HNB-a u Amsterdamu i 70-90 gostujućih predstava po Nizozemskoj svake godine. Plesala je i s Rudolfom Nurejevom koji je znao biti neugodan prema partnericama, ali ona nije imala loših iskustava i izgradila je prijateljski odnos s njim.

SURADNJA S VAN MANENOM

Iznimna je suradnja Sonje Marchiolli s jednim od najvećih koreografa 20. stoljeća Hansom van Manenom. Sudjelovala je na praizvedbama njegovih poznatih baleta Adagio Hammerklavier i Pet tanga, ali i mnogih drugih. „Ono što je specifično za koreografije Hansa van Manena različite su vrste hoda‟, objasnila je, „specifična postava ruku koja njegovim baletima daje prepoznatljiv karakter, izraz i vokabular, kao i konstrukcija baleta, muzikalnost i jednostavnost. Kod Rudija van Dantziga važni su individualnost i ekspresivnost. Ponekad sitnice u držanju i izvedbi mogu promijeniti karakter koraka, izražajnost, smisao. A najvažnija je glazba jer od glazbe sve počinje‟, naglašava Sonja Marchiolli. Adagio Hammerklavier nastao je na Beethovenovu glazbu, a Pet tanga na Piazzollinu.

Nakon što je prešla u baletne majstore, van Manen joj je povjerio da obnavlja i prenosi njegove balete. Plesala je do 34. godine. Najprije je prestala plesati velike klasične balete, polako je prešla na neoklasične, poput Balanchinea, koji nisu toliko zahtjevni za tijelo kao čista klasika, a zatim na isključivo za nju rađene uloge. Postupno je počela voditi vježbe u baletnoj školi i pokuse u kazalištu. Sve je dolazilo spontano. U HNB-u je bila od svoje 22. godine do odlaska u mirovinu sa 71 godinom; prošla je put od početnice, preko prve solistice do asistentice koreografa i baletne majstorice. Jedina je među kolegama imala tako dugi vijek u istom kazalištu. Mogla je ići u mirovinu deset godina ranije, ali ju je direktor nagovorio da produlji ugovor.

Kraljica Beatrix nagradila je taj trud viteštvom. Sonja Marchiolli i danas pomalo radi, savjetuje plesače. Duh joj je živ, sjećanja prebogata, uživa u plodovima umjetničkoga rada i veseli se mladim plesačima kojima napominje važnost plastike i finoće u klasičnome baletu.

Davor Schopf, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Davor Schopf #Hrvati u Nizozemskoj #Sonja Marchiolli