Kako je jednostavni sin prosječnog talijanskog trgovca uspio obnoviti cijelu Crkvu?

Kada sam dobio molbu od urednika ovoga lista da napišem članak o pitanju „kada je sv. Franjo bio najviše svoj?“, odmah sam rekao da želim pisati o događaju na brdu La Verni. Više sam puta rekao i danas držim da volim sve svece, ali da je, pored naše Blažene Majke, sveti Franjo najveći među njima.

U kratkom životu svetog Franje postoji mnogo toga u kojem čovjek vidi duboku poniznost umbrijskog siromaha i providonosnu ruku Božju. Čitajući njegov životopis čovjek ne može, a da ne ostane zadivljen. Kako je jednostavni sin prosječnog talijanskog trgovca uspio obnoviti cijelu Crkvu?!

Tko je to još u to vrijeme uspio doći do sultana i od njega otići ne samo s glavom i dalje na ramenima, nego je sa sobom odnio i bijeli rog i poštovanje vođe islamskog svijeta? Ovom svecu se možemo zahvaliti što svakoga Božića u našim crkvama i domovima izlažemo prikaz Kristova rođenja (jaslice) i za prvo književno djelo na narodnom talijanskom jeziku.

Ipak, tvrdim da je Franjo najviše bio svoj, da je najjasnije bilo tko je Franjo u trenutku kada je na brdu La Verni primio rane Gospodina Isusa. Znajući da mu se život približava kraju, sveti Franjo sa sobom je poveo brata Leona i uputio se na visoko brdo kako bi se posvetio postu i molitvi. Jednoga dana dok je Franjo molio Gospodina da mu dadne da osjeti bol koju je Krist osjećao na križu kako bi ujedno osjetio samo malo ljubavi koju Krist ima za čovječanstvo, ukazao mu se anđeo – serafin – i utisnuo u Franjino tijelo pet Gospodinovih rana. Taj događaj, koji dan-danas tvori okosnicu franjevačke duhovnosti, bio je samo pečat onoga što je Franjo bio cijeli život.

Kaže se da je bio „alter Christus – drugi Krist“, a Krista nema bez križa. Od trenutka kada je počeo slijediti Krista, Franjo je svoga Gospodara slijedio u svemu, a pogotovo u nošenju križa. Možda je to, više od svega ostaloga, glavni primjer koji je ostavio braći.

Obukavši se u siromaštvo podnio je križ svih onih bez vlasti, časti i prava. Dok je dio klera i biskupa radilo protiv Franje, on je pozivao na poštovanje prema svećenicima i poslušnost prema biskupima. Nosio je križ bratstva, jer ni njegova braća nisu bila, ni danas nisu, primjer evanđelja. Svima je uzvraćao ljubav, a pogotovo onima koji su ga mrzili. Ljubavlju ih je pobijedio, jer se grijeh ne može drugačije uništiti.

Franjo je bio raspet s Kristom, a Krist je to potvrdio tog tmurnog jutra na beznačajnom brdu. A ako je tako vjerno nosio svoj križ, zaslužio je i svoju Golgotu. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. (Iv 12,26).

fra Robert Kavelj, Franjevčki vjesnik

Ključne riječi #duhovnost za ponizne #fra Robert Kavelj #sveti Franjo Asiški