Kada umreš sam u dijaspori, umro si tek kada te pronađu

Lucu Đotlo upoznala sam prije šest godina. Upisivala sam u uredu blagoslove, kada je došla i pribilježila se da joj dođu fra Marko Vuković i fra Josip Koren na blagoslov u 2. kotar. Rekla je da joj dođu posljednjoj, jer ih želi počastiti.

Upitala me hoćeš li i ti doći? Odgovorila sam joj: “Ne znam ja Luce doći do tebe, a fratri neće doći izravno od kuće tebi”.

Rekla mi je Luca tada: “Samo ti sjedni na U1 u smjeru Leopoldau i izađi na stanici Prater, a ja ću doći po tebe i ući ćeš u stan prije Josipa i Marka, a ja ću te sakriti u ormar i kad oni dođu ti izađi iz ormara i prepadni ih”.

Znajući da ne stanem u ormar, molila sam Boga da dođemo u isto vrijeme i fratri i ja tako da ne moram u ormar. Stigle smo tako Luca i ja u njezin stan, a nedugo iza nas dođoše i fratri, tako da smo obje smetnule s uma ormarsku šalu.

Fra Marko i fra Josip blagoslovili su stan. Luca nas je tada počastila svježe kupljenim bečkim šniclama i krumpir salatom, objasnivši nam kako sama ne voli kuhati. Bila je dobra i širokogrudna domaćica. Kuća joj je bila izrazito čista i uredna, a po zidovima su visjele fotografije pokojnih i živih fratara, neke su bile veće, neke manje, a bilo ih je nemali broj.

Dugo smo te večeri ostali u druženju s Lucom, pričala nam je o svom teškom djetinjstvu i životnom putu na koji se nije žalila, nego je govorila o realnosti svoga života. Na polasku nam je dala svakom po dar za blagoslov, a otraga je neprimjetno na svaki dar napisala prvo slovo naših imena, tako da nismo mogli zamijeniti darove.

Lucu sam i dalje viđala, ali sve rjeđe i rjeđe, zbog gužve i nekih svojih razloga radije je išla na misu u katedralu. Znala je petkom dolaziti u župni ured kako bi joj župnik fra Josip pregledao poštu koja je bila na njemačkom jeziku i preveo joj potrebno.

Iz godine u godinu sve više je slabjela pa smo je i sve manje viđali. Fra Josip je više brige o njoj preuzimao, vodio je u bolnice, liječnicima, pisao za nju pisma kojima je trebalo riješiti njene tekuće probleme, popravljao i zvao majstore da joj poprave što se pokvari u stanu i hodao s njom po ustanovama gdje je trebalo. Bio je njen anđeo čuvar u kojeg je imala neizmjerno povjerenje.

Jednog dana koncem veljače ove godine reče nam fra Josip: “Ne javlja mi se Luca već tri dana, možda joj se nešto dogodilo, možda je u bolnici, možda je umrla… Kao da je u ovo posljednje bio najviše siguran”.

Otišao je dvije večeri do stana, zvonio, kucao na vrata, ali ništa, gledao ima li svjetla u njemu, ali ništa nije vidio. Otišao je na policiju prijaviti da je nema i da se ne javlja. Tamo su mu rekli da će provjeriti bolnice, a onda ako je ne nađu, provaliti u stan i obavijesti ga o tome što se dogodilo.

Kako mu se više nitko nije javljao, Josip je nakon dva dana opet otišao na policiju pitati što je s Lucom. Tada su mu rekli da su provalili u stan i tamo pronašli nažalost pokojnu Lucu. Tako je dan kad su ju pronašli, 28. veljače 2022. upisan kao dan njezine smrti.

Lucu smo na vječni počinak ispratili dostojanstveno i svečano 14. ožujka na Centralnom groblju u Beču. Iako je izrazila želju da je fra Josip sam sahrani, nije bilo tako. Okupilo nas se oko 50-ak vjernika koji smo je ispratili na vječni počinak.

Sprovodne obrede predvodio je fra Josip, a sudjelovao je i vlč. Ivan Bingula. Fra Josip je tada ispričao nekoliko anegdota s Lucom.

Njen glavni svetac bio je sveti Antun Padovanski i govorila je da Isus i Gospa nemaju vremena, ona će sve riješiti sa svetim Antom. Bila je žena vjere, vrlo vrijedna i uredna. Sama se snašla u Beču i koliko joj je bilo potrebno naučila je njemački jezik. Bila je pažljiva i darežljiva te vrednovala pomoć ljudi koji su joj pomagali. Bila je prepoznatljiva po svojoj originalnosti u govoru i razmišljanju.

Znala je po nekoliko puta reći: „Izvini, oprosti“. Čak i onda kad nije trebalo ništa oprostiti. Znala se povući kada bi shvatila da je u nečemu pogriješila. Luca je razmišljala i o svojoj smrti te uplaćivala pogrebne troškove, tako da je sama otplatila grobno mjesto i pogrebne troškove.

Čula sam kako je jedna gospođa nakon sprovoda rekla fra Josipu: “Hvala Vam što ste joj vratili dostojanstvo”.

Luca je po tom čovjeku osjetila Božju ljubav i blizinu i osjećala dostojanstvo Božjeg stvorenja. Vjerujem da sada sa svojim svetim Antom uživa u vječnom kraljevstvu gdje više nema patnje s kojom se na zemlji susretala.

Draga Luce, hvala ti za zajedništvo na zemlji, u raj poveli te anđeli…

s. Dragana Tomić, Hrvatska katolička misija Beč

Ključne riječi #fra Josip Koren #Hrvati u Beču #Luca Đotlo