Kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko

Možda se nekome čini pomalo čudnim što biram upravo ovaj trenutak u povijesti da pišem o važnosti zajedničkog okupljanja u crkvi – jer ipak smo usred pandemije. Potpuno mi je jasno koliko je važna sigurnost, osobito među ranjivijim skupinama, i ne bih volio da ovaj članak bude povod rasprave o javnim mjerama. Radije, želim iskoristiti ovo vrijeme kao mjesto s kojeg ćemo u nadi pogledati u budućnost.

U korizmi smo pozvani od Boga, posredstvom njegove Crkve, na žrtvu, odricanje i na usporavanje kako bismo mogli pogledati u budućnost na već ostvareno Kristovo i svoje uskrsnuće. To je vrijeme za zaustaviti se i sjetiti se onoga što je zaista važno. Prošle godine, a po svemu sudeći i ove, civilni zakon nas je natjerao da usporimo lišeni onoga što nam je obilježavalo svakodnevicu te da dobro razmislimo o tome tko smo i kamo idemo.

Upravo je ovo tko smo ključ za razumijevanje zašto se kršćanska zajednica okuplja. Mi govorimo o odlasku u crkvu kao da je crkva mjesto gdje trenutačno nismo. Ova izjava možda u našu pamet priziva sliku odlaska u prelijepu zgradu ispunjenu ljudima koje poznajemo, svećenicima s kojima dijelimo sudbinu i umjetninama čija nas ljepota podsjeća na predivna Božja djela. Svakako da bi naše crkve trebale biti sve to.

Ipak, kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko. Crkva je Bog i njegov narod okupljen oko njega. Počevši svoje djelo stvaranjem i usavršavajući ga u Kristu Isusu, Bog sada nastavlja svoje djelo po svojoj Crkvi. Baš zato što je ona spomen-djelo i zato što smo pozvani biti su-radnici, misu ne možemo svesti na gledateljski spektakl.

Kršćanin je pozvan otkriti gdje Gospodin boravi (Iv 1,38), biti nahranjen, i poslan (Mt 10,16) samo da bi se opet Gospodinu vratio slaveći djela koja je Bog po njemu učinio (Mk 6,30). Čini se kako katolička teologija okreće na glavu ono što se svijetu čini kao logično. Naspram pokušaja da nedjelja bude samo dio našega tjedna, teologija razumije tjedan kao nastavak našeg nedjeljnog okupljanja. Time nedjelja stoji kao glavni i prvi među danima, a ipak u sebe uvlači sve naše radosti i žrtve tjedna koji je prošao prikazujući ih na oltaru Gospodnjem.

Uz to postoji još jedan razlog zašto je važno biti prisutan radije tjelesno, nego virtualno – ili još gore ne biti prisutan nikako na nedjeljnom susretu: sama naša prisutnost govori o važnosti tog događaja. Baš kao što naša prisutnost na vjenčanju ili važnom događaju u životu onih koje ljubimo svjedoči o našoj međusobnoj ljubavi, tako naša prisutnost na misi označava nas kao one uistinu u zajedništvu s Bogom. Uronjeni u svijet u kojem je sve dostupno u trenu, naša osobna prisutnost govori o činjenici da uistinu važne stvari iziskuju vrijeme.

Zajedništvo s onima koje volimo nije nešto što se nadamo riješiti u žurbi, nego nešto zbog čega ćemo sve drugo staviti po strani. Biti prisutan na misi mijenja naš pogled u život. Ono znači da misa nije nešto što ja radim, nego mjesto gdje pripadam. Bog nije utjerivač dugova koji čeka da mu vratim posuđeno, nego Otac koji čeka da se okupe njegova djeca.

U isto vrijeme onaj koji sjedi pokraj mene, u istoj kući istog Oca, nije više nepoznato lice ili stranac koji se slučajno našao u isto vrijeme na istom mjestu, nego postaje suputnik – član obitelji. Možda imaju drugačiji zadatak, ali su dio iste misije, dijete istoga Oca.

I dok zaključujem ovaj kratki osvrt i dalje mi se čini čudnim da ga pišem upravo u vrijeme pandemije i državnih zatvaranja. Ipak, naš Bog nije Bog očaja, nego Bog nade, Bog uvijek novih mogućnosti. Stoga, s radošću gledam u nadi prema danu kada se više neće stavljati ograničenja na naša okupljanja. Već se trenutak za to nazire. Kada taj trenutak dođe neka te nađe spremnog i neka te Bog blagoslovi.

fra Robert Kavelj, Norval
Franjevački vjesnik

Ključne riječi #fra Robert Kavelj #Hrvati u Kanadi #odlazak u crkvu