Harahvatiš
FOTO: Pixabay
Velika je i stara hrvatska narodna zagonetka. Vrti se oko postanka naroda i njegova imena: Hrvat. Tako seže u duboku drevnu starost. Jednima je još zamršena. Drugima je, barem djelomično, odgonetnuta.
Početkom 20. stoljeća veliki val iseljavanja zahvatio je cijelu Europu, a mladi ljudi svakodnevno su napuštali i mjesta Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka. Uglavnom su odlazili u New York, budući da je većina bila sklona poslovima uz more. U potrazi za boljim životom budući iseljenici rado su primali savjete od onih koji su taj novi […]
Toliko je zanimljiva da su se njenim odgonetavanjem bavili i mnogi stranci. Jedni su tvrdili da se hrvatski narod razvio od nekog gotskog roda, drugi su mu postavljali početke negdje u Dinarske planine, u karpatske šume, na Kavkaz, na Božje brdine u Mongoliji, uz kitajsku granicu, ili čak u hladni Sibir.
Dok su se stranci mogli baviti odgonetavanjem hrvatske zagonetke zbog same njene zanimljivosti, do tada nama Hrvatima rješenje zagonetke može biti od velike koristi. Utvrdi li se naime drevnost narodnog postanka, stječe se povjerenje u vlastitu izdržljivost i snagu; postaje se ponosnim zbog pripadništva tako slavnom narodnom stablu. Svrha ovog članka je pridonijeti čeličenju u tim dvjema, danas tako potrebnim narodnim vrlinama.
Hrvati dolaze iz Irana
Hrvatski učenjaci, koji su se bavili rješavanjem naše zagonetke, dokazali su da Hrvati potječu iz Irana. Istražujući hrvatsko porijeklo i smještajući postanak naroda na područje starog perzijskog carstva, posebno su se istaknuli Ljudmil Hauptmann i Milan Šufflaj, nekoć dva profesora na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu i dva svećenika: isusovac Stjepan Sakač i franjevac dr. Dominik Mandić, dok je njihove zaključke (dr. Mandić pisao je kasnije) opismenio Josip Horvat u glasovitom svom djelu o Tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi. No nažalost zaključci hrvatskih učenjaka nisu općenito primljeni ni među Hrvatima. Tako u Enciklopediji leksikonskog zavoda, izdanoj u Zagrebu 1958., piše: “Nauka nije do sada riješila podrijetlo i značenje imena Hrvat”.
Zahvalni, međutim, hrvatskim učenjacima nad osvjetljenjem naše narodne zagonetke, ovdje nastojimo baciti još malo svjetla na njezine rane početke.
Sakač, na primjer, pišući o razvoju imena Hrvat, nailazi mu na prve pismene tragove na spomeniku velikog kralja Darija u 6. stoljeću prije Krista i pradomovinu Hrvata postavlja u današnji Afganistan pa onda tugaljivo veli da joj je imena u onoj zemlji nestalo. A je li joj spomena na ime zbilja ondje nestalo? Možda i nije.
Sjeveroistočna pokrajina Afganistana i danas se zove Herat. Što se zna, nitko nikad onaj kraj Afganistana nije drugačije zvao. I glavni grad pokrajine zove se Herat. Ime se ovog grada spominje već u spisima najstarijih Zoaratuštrinih sljedbenika. Naziv je, dakle, suvremen s Hrvatima, dok su živjeli u onom dijelu svijeta. O postanku grada Herata još nema pismenih podataka, ali njegov vanjski izgled, posebno zemljani opkopi, jednaki su opkopima drugih gradova Darijeve Haravatije.
A zna se, povrh toga, da potječu iz vremena prije vladanja Darija i njegova predšasnika Cira. Čitajući o slavnoj prošlosti Herata upitamo jednog Afganistanca, rođenog baš u onom kraju Afganistana, kako se izgovara ime onog grada?
Čuvši izgovor ostali smo začuđeni, ushićeni, kao pred najvećim otkrićem. Učini nam se kao da kaže: Hrvat. Slovo e je bilo muklo, a pomanjkanje glasa nadomjestio je otegnuti naglasak posljednjeg sloga, jednak izgovoru prezimena Horvat.
Dr. Sakač u jednoj od svojih triju rasprava o ovim predmetima polaže mnogo baš na naglasak toga sloga te utvrđuje povijesni razvoj imena od Harahvatiš, na Harahvaiti, Harahvat, Harohvat, Horvat i konačno Hrvat: naglasak je uvijek, od početka do kraja, na posljednjem slogu.
Baštinici najstarije uljudbe
Hoće li itko ustanoviti uzročnu povezanost Herata s našim narodnim imenom, danas je teško proreći. Ali možemo reći sasvim sigurno, da je grad igrao silno veliku ulogu u životu onih naroda i krajeva, jedan pače kaže, da bi bilo nemoguće napisati povijest azijskih naroda, a da istodobno ne piše povijest Herata. Grad se nalazi na raskrižju putova. Onuda su prolazili iranski narodi i naseljavali se zapadnim područjem perzijskoga carstva, odakle su opet selili dalje na sjever i zapad. Tim su putem udarili i Hrvati.
U II. i III. stoljeću poslije Krista nalazimo jednu hrvatsku skupinu na obalama Azovskoga mora, gdje u gradu Tanaisu njihov prvak Horvat, u grčkim je knjigama nazvan Horouthos, predstavlja svoj narod u gradskom vijeću. Koje stoljeće poslije osnivaju vlastitu državu u današnjoj Poljskoj i zovu je Bijela ili Velika Hrvatska. Toj je državi središte bilo oko današnjeg poljskog Krakova, u ono doba žarištu slavenskih naroda. I kako se uvijek događa u sličnim okolnostima, Hrvati – osnivači Velike Hrvatske, gube svoj iranski govor, a stječu slavenski. Toj životnoj pojavi svjedoci smo i mi: manjina prima govor većine. No usprkos toj neizbježivoj činjenici, u hrvatskom se jeziku do danas sačuvalo nekoliko iranskih riječi koje su ujedno i dokaz hrvatskog iranskog porijekla. O njima ćemo niže govoriti.
Knjiga “Rosa Yagan Miličić – posljednja karika” od 1984. godine u Čileu je doživjela četiri izdanja. Riječ je o djelu koje je prevedeno i na kineski jezik, a životnu svakodnevicu Rose, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje, uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište. “Priča je izvorna i bez sadržajnih pretjerivanja. Iz […]
U seobi naroda onih davnih stoljeća otisnula se i jedna oveća skupina iz Bijele Hrvatske dalje na jugozapad i stigla na obale Jadrana, gdje je udarila temelje svojoj i našoj Hrvatskoj.
Svih tih dugih stoljeća i dugih putovanja nastupaju naši preci pod vlastitim imenom i ostavljaju ga za svjedočanstvo svoga boravka, gdje bi se zadržali. Tako hrvatsko ime nalazimo i danas, sada u ovom, sada u onom obliku, u Rusiji, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj i Sloveniji. Uz ime sa sobom nose i staru mudrost koju su naučili iz vlastitog iskustva ili je stekli dodirom s drugim narodima. Ta starinska mudrost odražava se i danas među Hrvatima i uvjerava o dugim vjekovima njihova poštovanja.
Pogledajmo samo dvije-tri pojave. Jesmo li se ikad zamislili, naprimjer, zašto mi Hrvati imamo za uskrsni blagdan i drugi svoj vlastiti naziv: Vazam?
Eto zato što su riječ donijeli stari Hrvati i iz svoje pradomovine (čovjek zaista mora zaplakati, videći kako riječ prevoditelji Biblije zabacuju zamjenjujući je sa židovskom Pasha).
No vratimo se k ponosnim Irancima. Oni i danas u svom govoru upotrebljavaju tu drevnu riječ. Oblik joj je vazma, i označuje im novu godinu koja počinje na proljetno izjednačenje dana i noći, 21. ožujka. I zaista, i naši stari Hrvati tada su slavili svoju Novu godinu, a kada su postali kršćani svoj naziv Vazam samo su prenijeli na Uskrs, najveći proljetni blagdan.
Ili zašto je u drevnoj hrvatskoj predaji broj sedam toliko spominjan i važan? Petero braće i dvije sestre, u svemu sedam osoba, vodi Hrvate iz Bijele u Jadransku Hrvatsku. Njih sedam zastupnici su opet sedam hrvatskih plemena, čiji će predstavnici birati hrvatskog kralja, ako bi stari kralj umro bez potomka. Onda, starom hrvatskom državom vlada kralj sa šest savjetnika, dakle s njim svega sedam osoba. Ova se predaja temelji na starom perzijskom vjerovanju kojom se držalo: budući da sedam duhova ravna poslima neba, tako i sedam osoba vlada carstvom na zemlji. Ovo vjerovanje opet potječe od naroda, koji je davno, davno živio na području perzijskog carstva. Bili su to Šumerci – pioniri ljudske uljudbe.
Najnovija povijesna istraživanja kažu o njima da su se nekad u petom tisućljeću prije Krista naselili između rijeka Tigrisa i Eufrata; da su ondje stigli s iranskih visoravni. Oni su prvi posvetili broj sedam uvedivši uredbu tjedna, rok od sedam dana; oni su prvi zasnovali vremensku jedinicu od 60 sati. Objema se njihovim uredbama svijet i danas služi.
Hrvatski suvremeni naziv sat, mi smo uvjereni, potječe od njih. Drugi slavenski narodi, ako nam je poznato, a svojevremeno smo to i istraživali i o tom pisali na ovim stranicama – te riječi nemaju.
Ali je imaju Hebreji, današnji Židovi, te držimo da njihov šaa i sahat i naš sat potječe iz istog izvora. Njima nitko sigurno neće poreći da su koristitelji i raznosači šumerske kulture. I k njima i k starim Hrvatima plemenite šumerske zasade prešle su preko Akadijaca, šemitskoga naroda, koji se u onim krajevima pojavio krajem trećeg tisućljeća prije Krista. Poslije njih su ondje nastupili Babilonci i Asirci, također šemićani, a onda Perzijanci – Iranci sa svojim vladarima Cirom, Darijem, Kserksom i drugima. Biblija pripovijeda o ova dva vladara u više svojih knjiga, čiji su pisci živjeli na području Perzije ili u kojima je govor o predmetima iz njezine povijesti.
S područja Irana selili su mnogi narodi u druge krajeve svijeta i raznosili dostignuća ljudskog uma, postignuta u onoj prvoj kolijevci kulture. Tako danas arheolozi uče da su se plodovima i s područja nekadašnjeg perzijskoga carstva koristili jednako narodi u Europi i u Kitaju. Jedan je od tih naroda – raznosači kulture i hebrejski narod.
Biblija kaže da je praotac Hebreja Abraham nekoć živio u Uru, gradu u južnoj Mezopotamiji i iz njega odselio u Haran, koji se nalazio uz južnu granicu današnje Turske, odakle je otputovao u Svetu Zemlju, gdje su njegovi potomci i udarili temelje velebnoj zgradi judeo-kršćanske kulture.
No ovdje nas više zanima ime pod kojim su danas poznati i Abrahamovi potomci. To je ime Izraelac, Izraelci. Usprkos mnogim raspravama da se odgonetne korijensko značenje naziva Izraelac, zagonetka još nije odgonetnuta.
U 32. poglavlju Knjige Postanka pisac na sto muka da ime protumači, pripovijeda, kako se patrijarh Jakov hrvao s Bogom i ostao pobjednikom. To svoje odgonetnuće temelji na obliku jednog glagola hebrejskog jezika.
Slično su tvrdili i neki tumačitelji imena Hrvat. Izvodili su ga iz korijena glagola hrvati se. Kako tumačenje nije zadovoljavalo, tražili su druga rješenja: iz riječi tuđih jezika, na primjer: hor sunce i vat postelja, dakle sunčeva postelja; drugi iz hu i ravah, dobar i slobodan, tako dobroslobodan; onda su opet tvrdili da znači: stočar, veleposjednik, skladan itd. Sakač ime izvodi iz iranske riječi harahvant, za koju tvrdi da znači kraj bogat jezerima.
Premda je njegovo tumačenje od svih prijašnjih najprihvatljivije, nama se čini da se može s nešto uvjerljivosti spomenuti i još jedno. Naime, prof. Hauptmann je zastupao mišljenje da ime znači: prijatelj, drug i riječ izvodi iz iranskoga jezika. Potanje mi razlaganje ovog zaslužnog historika o ovom predmetu nije poznato.
More uvijek bijaše izazov hrabrima. Modri beskraj daleke pučine od pamtivijeka je poticao ljude da srčanošću i bezumnom hrabrošću albatrosa prkose olujnim vjetrovima, pobješnjelim valovima i kobnim hridima. Na nijednom prostoru naše planete nije čovjek pokazao toliko hrabrosti i nigdje nije svoju kob toliko vezao uz sile prirode kao na tim plavim prostranstvima. Mornari će […]
Ali budući da znamo da su šemićani udarili jak pečat na perzijske zemlje, da su mnoge njihove riječi, tako reći, nerazlučive od iranskih, da su nekad u davnoj starini znali udruživati riječi iz kojeg šemitskog jezika s riječima iranskoga za pojedine izraze, držimo opravdanim spomenuti i drugo rješenje.
I danas, na primjer, označujemo svršetak igre šaha iranskom i šemitskom riječju, kada kažemo: šah mat! Kralj je mrtav! Igra je gotova. Mat je ovdje čisto šemitska riječ koju možemo naći u starom akadijskom jednako kao i u suvremenom hebrejskom ili bilo kojem arapskom jeziku, dok je šah stara perzijska riječ. Ovim pred očima, pitamo se: Bi li moglo biti da naše narodno ime potječe od korijena iz šemitskih jezika?
U akadijskom je riječ ru’u značila prijatelja, druga. U hebrejskom reu znači isto, a reut opet prijateljstvo. Ime Rut izvode mnogi od istog korijena. Uz to znamo da šemitski jezici imaju član ha, hebrejski, na primjer. Tako imamo: hareu, hareut. Tri su glavna konsonanta tu kao i u Hrvat, v je lako moglo doći od u, naglasak je u obje riječi jednak, značenje je isto, kako je tvrdio Hauptmann. Imamo li još na umu da su stari Babilonci, pravi šemićani, pisali naše narodno ime: Arrahut, čini nam se, da napomena nije posve na odmet. Baš po ovom obliku Grci su napravili svoj naziv Arahatoi, a zemlju prozvali Arahosia, od čega u engleskom Arachosia i Arachotians, a za današnju Hrvatsku Croatia, Croatians, posredno prema latinskom Croatia.
No bilo tumačenje značenja imena Hrvat pravo ovo ili ono, jedno je sigurno: hrvatsko je ime bilo poznato četiri ili pet tisuća, a možda čak i više godina. Kada su naselili Darijevu Harahvatiju? Njim su nas zvali narodi svijeta, i zvavši nas njim priznavali nam našu narodnu posebnost, danas to ime zabacivati, ili ga zamjenjivati bilo s kojim drugim, zar nije Bogu plakati? Ne isticati Hrvatsko ime na svakom mjestu, zar nije počinjati grijeh protiv drevnog naroda Hrvatskog?
fra Silvije Grubišić, Hrvatski katolički kalendar 1976.
Fra Silvije Grubišić rođen je 1910. godine u Sovićima, u Hercegovini. Gimnaziju je završio na Širokom Brijegu, a bogoslovne znanosti u domovini i Italiji. U Ameriku je došao 1938. Bio je urednik Hrvatskog katoličkog glasnika i Hrvatskog kalendara, a kraće vrijeme i urednik Danice. Priznat je i poznat kao vrstan prevoditelj Biblije na hrvatski jezik.
