Jesmo li svjesni što može učiniti zajedništvo?

Tjedan od 5. do 11. prosinca 2022. bio je zaista hebdomada mirabilis, čudesan tjedan, novije hrvatske povijesti. Hrvatska je ušla u Schengen, naši su nogometaši čudesno pobijedili Brazil, što nas je u konačnici dovelo do osvajanja trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, te – ovo je posebno znakovito za globalnu Hrvatsku, u Washingtonu je potpisan DTT – Double Taxation Treaty, kojim se ukida dvostruko oporezivanja između Sjedinjenih Američkih Država i Republike Hrvatske.

Svi navedeni događaji uključuju Hrvatsku kao čimbenika na globalnom planu. FIFA u totalu tog globala, a u kontekstu „najvažnije sporedne stvari u svijetu“, Schengen kao konačna regulacija hrvatskog statusa unutar naše stare majke Europe, te DTT kao oruđe u međuodnosima između hrvatske domovine, najveće – sjeverno američke – zajednice iseljene Hrvatske i najmnogoljudnije nove domovine hrvatskog naroda, Sjedinjenih Američkih Država.

Svi ovi događaji smještaju nas među sposobne, poduzetne i uspješne narode svjetske zajednice. Jesmo li izbliza svjesni što sve možemo (zajedno)?!

Što se to 7. prosinca 2022. dogodilo u Washingtonu?

Hrvatski ministar financija Marko Primorac i američki podtajnik za gospodarski rast, energiju i okoliš Jose W. Fernandez potpisali su sveobuhvatni sporazum o porezu na dohodak između dviju država, čime će građani SAD-a i Hrvatske izbjeći dvostruko oporezivanje, te će se pojednostavniti poslovanje hrvatskim tvrtkama na američkom tržištu, kao i američkim tvrtkama u Hrvatskoj.

Mnogima je pao kamen sa srca – ponajprije Hrvatima u domovini, zatim američkim Hrvatima, te vladama SAD-a i Hrvatske. Vlade dviju prijateljskih, savezničkih i partnerskih zemalja ponovile su svoju privrženost dugoročnom prijateljskom savezništvu. O tome ne treba posebno razglabati. No sam taj čin neizostavno stavlja u fokus američke Hrvate i njihovo značenje unutar hrvatske globalne zajednice.

„Nacionalna federacija američkih Hrvata aktivno se uključila lobirajući više od deset godina za sporazum. Kontinuirano smo surađivali s američkim veleposlanicima Julietom Valls Noyes i Bobom Kohorstom. Ozbiljna je to procedura pa smo surađivali i s našim partnerima u Hrvatskom kongresnom vijeću“, rekao je Steve Rukavina, predsjednik Nacionalne federacije američkih Hrvata.

Hrvatska dijaspora, pa tako i ona u SAD-u, začuđujuće je slabo poznata i često je pogrešno ocjenjivana u hrvatskom javnom, političkom i medijskom prostoru. No prema procjenama vodećih američko-hrvatskih udruga, u SAD-u živi oko 2,5 milijuna ljudi hrvatskih korijena koji se od kraja 18. stoljeća pa do danas useljavaju u Sjevernu Ameriku, posebice u SAD.

Nije na odmet ponoviti tko su ti američki Hrvati, što je NFCA i koji je njihov doprinos suvremenom hrvatskom narodu i državi. Unaprijed se ispričavam za mjestimično „navijački“ ton.

Čovjek sam s dvije putovnice, dvije domovine, i ranih devedesetih, kao ratni dopisnik Večernjeg lista iz SAD-a (1992. – 1999.), bio sam jedan od suosnivača NFCA-a i prvi voditelj njezina odjela za promidžbu (1993. – 1998.).

Kao što znamo, Hrvati se useljavaju u Sjevernu Ameriku od kraja 18. stoljeća, prvo u tada hispansku Louisianu, a onda diljem kontinenta. To je začetak „stare dijaspore“ koja je išla u potragu za slobodom i kruhom. Njihovi potomci su asimilirani, anglofoni i amerikanizirani, no nisu zaboravili svoje korijene.

Postavši Amerikanci hrvatskog podrijetla koji dobro poznaju američki način života i funkcioniranje američke politike i društva, neprocjenjiv su čimbenik utjecaja na politiku svoje nove domovine. Njih je unutar sjevernoameričke dijaspore oko 90 posto.

Slijede politički emigranti, bjegunci pred komunizmom i jugoslavenstvom nakon 1945. (njih oko devet posto). Površno su asimilirani. Djeca su im sasvim integrirana, no ipak s nekim sjećanjima na svijet svojih predaka.

Konačno, postoji i treća skupina, jedan posto visokih stručnjaka, znanstvenika, intelektualaca koji dolaze u Ameriku tijekom posljednje četvrtine 20. stoljeća i uključuju se u američke intelektualne, stvaralačke, znanstvene, poslovne i političke elite. To su svjetski ljudi koji su doma gdjegod susreću ljude svoje kaste.

Prve okuplja Hrvatska bratska zajednica, izvorno osiguravajuće društvo sa sjedištem u Pittsburghu. Danas ima oko sto tisuća aktivnih članova. Drugu skupinu dobro predstavlja Croatian American Association sa sjedištem u Chicagu. Treća se skupina formirala oko udruge bivših studenata hrvatskog sveučilišta (AMAC – Almae matris alumni Croaticae).

Moja se djelatnost, isprva kao čistog amatera u predmetima lobiranja i promidžbe, ostvarila upravu u okviru AMAC-a, u kojem sam držao nedefiniran položaj „koordinatora“. Od početka mi je bilo jasno da je ključni problem očuvati i poticati optimistički duh i zajedništvo u našem nemalom kontingentu potencijalnih promidžbenih djelatnika-amatera, ali i aktivno tražiti saveznike i istomišljenike unutar SAD-a.

A kako je to izgledalo u Washingtonu 1991. godine, najbolje govori sljedeći primjer. U trenutku kada su se stvari u „Jugoslaviji“ počele zahuktavati, 21. svibnja 1991. skupina naših vodećih ljudi, uključujući i rođene Amerikance i novije „dođoše“ poput mene, uspjela je dobiti termin kod Jamesa R. Hoopera, zamjenika direktora za istočno-europske i jugoslavenske poslove State Departmenta.

Mantra tadašnje američke politike prema „Jugoslaviji“ bila je „unity and democracy“. Gospodin Hooper bio je ugodan mladac i, vjerujem, dobro je shvaćao problem, no nije bio voljan ni milimetra odvojiti se od zacrtane politike State Departmenta. Kada smo se nakon više od sata rastajali, netko je nabacio: “Gospodine Hooper, kako bi bilo da se službena politika prema Jugoslaviji redefinira kao podrška za ‘democracy and unity'”?

Hooper je slegnuo ramenima i izišao iz prostorije. Tri dana kasnije, točnije 24. svibnja State Department je objavio novu politiku prema Jugoslaviji koja se „zasniva na principima demokracije, dijaloga, ljudskih prava, tržišne reforme i jedinstva“. Jadno jedinstvo, odsklizalo s prvog na posljednje mjesto čak i iza ritualnih „ljudskih prava“.

Stvaranje NFCA-a kao zajedničke platforme borbe američkih Hrvata za slobodnu Hrvatsku već je samo po sebi bilo dokaz zajedništva i optimističnog duha. Najjača oružja, temelj našeg uspjeha, bila su zajedništvo i optimizam.

„Osnivačka konvencija Nacionalne federacije američkih Hrvata održana je u St. Louisu u siječnju 1994. Prvi je predsjednik bio Ed Damich, uvaženi pravnik, kasnije predsjednik Federalnog suda za potraživanja od države, a ja sam bio blagajnik i prvi potpredsjednik. Hrvatska bratska zajednica i Hrvatska katolička zajednica bile su ključne hrvatske udruge unutar NFCA-e. Između ostalog, NFCA je objavila važne ‘white papers’ na temu Brčkog, Istočne Slavonije i hrvatskog prijema u NATO. Dvadesetak puta bili smo na razgovorima u Bijeloj kući, razgovarali s ključnim osobama za kreiranje američke politike prema Hrvatskoj i BiH, kao što su Richard Holbrooke i Jacques Klein. Potaknuli smo osnivanje Hrvatskog kongresnog vijeća koje broji više od 50 kongresnika. Posebno se ponosimo ulogom koju smo odigrali lobirajući za ulazak Hrvatske u NATO”, prisjetio se naš sugovornik.

Nacionalna federacija američkih Hrvata godinama je zagovarala DTT konvenciju. Kako je riječ o stručnom, poslovnom i financijskom pitanju angažirali su niz hrvatskih i američkih stručnjaka koji su pomagali oko argumentacije i pripreme odluke, npr. Udruge hrvatsko-američkih poslovnih ljudi i Udruge hrvatsko-američkih pravnika. Ta borba je uspješno završena tijekom čudesnog tjedna novije hrvatske povijesti.

Smijem li ponoviti? Jesmo li izbliza svjesni što može učiniti zajedništvo?!

Vladimir Peter Goss

Ključne riječi #Hrvatska bratska zajednica #Steve Rukavina #Vladimir Peter Goss