Ni traga turistima
FOTO: fra Lovro Šimić
Što suvislo reći u ovom trenutku i kako uopće započeti priču o metropoli koja je nekoć nosila ponosnu titulu “grada koji nikad ne spava”, a sada je postala mjesto “jezive tišine”? Jučer središte i glavni grad svijeta, danas – pustinja.
Hrvatski etnički institut u Chicagu u svom bogatu arhivu čuva brojne zanimljive oglase iz 20. stoljeća koji se odnose na hrvatsku dijasporu. Među njima je i jedan iz 1927. godine – Transatlantic hotela iz New Yorka, u kojem je upravitelj Hrvat Dragutin Brešan, a putnicima se nude razne usluge – od smještaja i preuzimanja prtljage […]
Mnogi ljudi se pitaju što će biti s ovim gradom i hoće li više išta biti isto? Međutim, možda i ne treba više biti isto. Možda je vrijeme za promjenu. Puste i prazne ulice: Brooklyn Bridge, Times Square, Broadway, Central Park – u srcu New Yorka nema ni čovjeka ni automobila. Tek pokoji se pojave tu i tamo. Zatvoreni i propali obrti, restorani, kazališta, kafići, trgovine, tržni centri – još mnogi od njih zaključani su od protesta ljetos.
Ni traga turistima. Tek sada se može uočiti koliko je New York bio top odredište za mnoge posjetitelje. Nestalo je života. Možda dalekom promatraču to ne znači puno, ali ovim preostalim ljudima koje još možeš susresti na ulici i ono malo lica vidjeti što se krije ispod maske znači puno.
Većinom zabrinutost. Mnogi su ostali bez posla – od ugostitelja preko glumaca do privatnika. Procjene su takve da će se sve “vratiti na staro” tek za od tri do pet godina. Izgleda da je grad u knock-downu. Hoće li se uspjeti oporaviti, vidjet ćemo. Mnogo je neizvjesnosti pred nama. Ali, ono što će se događati u Americi, osjetit će se i u cijelom svijetu.
No, ovaj tjedan je drugačiji diljem Amerike. Posebno u New Yorku koji se probudio pod prvim pahuljama ove godine. Ovo je prvi veliki snijeg u posljednje tri godine. Kao da je priroda odlučila malo odmoriti zabrinute i zamišljene poglede te podariti ipak malo radosti. Jer snijeg, osim što je i razlog za lopatanje, izvor je radosti i sreće, posebno djeci.
Zato sam prošetao do Central Parka glavnim ulicama koje su doslovno bile puste, tek koji automobil bi prošao praćen ralicom. Ali puno više ljudi je bilo vani nego inače. I kao da su svi išli u jednom pravcu – u Central Park – odrasli, djeca, psi, saonice, snjegovići, grudanje…
Promatrajući sve te ljude koji su barem na trenutak zaboravili ono sivilo i iskoristili uvjete današnjeg dana – s osmijehom i bez maski na licu, ipak se upalio tračak nade da nije sve tako sivo. Mnogo toga se dogodilo kroz povijest pa se preživjelo. Ne sumnjam da će i ovo biti takav slučaj.
Duboko mi je urezana u sjećanje jedna hrvatska kuća u New Jerseyju. Kada sam bio u nju pozvan, nisam ni slutio da ću doživjeti nešto neslućeno. Bio je to dom gospodina Ivana i gospođe Olge Orlić, te njihove djece Ivke i Ivice. Drago mi je, kada sam prvi put pozvan u jednu obitelj, da to […]
Vjerujem da moje razmišljanje dijeli i gospođa Sloboda čiji lik, iako prekriven snijegom, gordo stoji na ulazu u grad i svojom bakljom mnogima pokazuje i osvjetljava put, vjeru i nadu u bolje sutra. Jer ništa drugo trenutačno nemamo. Osim možda bijele grude snijega koja je doletjela iz nepoznatog pravca pozivajući na uživanje u zimskim radostima. Dok se može. Dok je snijega do koljena.
