Iz zloglasnog zatvora u Lepoglavi do magistra političkih znanosti u Americi

U velikom valu hrvatskih izbjeglica nakon Drugoga svjetskoga rata našao se i značajan broj visokoobrazovanih koji u zemljama useljenja nisu mogli naći posao u svojoj struci. To se posebice odnosilo na one koji su sa završenim pravnim obrazovanjem dospjeli u Ameriku ili zemlje britanskoga Commonwealtha.

Naime, u tim državama u uporabi je britansko „opće/zajedničko pravo” (common law), a ne „kontinentalni” pravni sustav koji se primjenjuje u zemljama kontinentalne Europe. Uz velike žrtve i napore, manji broj hrvatskih pravnika uspio se prekvalificirati i ostvariti velike uspjehe u svojim novim zvanjima. Jedan od takvih bio je i Božidar (Theodore B.) Ivanuš.

Božidar je rođen 15. ožujka 1916. u Velikoj Gorici. Kako je bio mladica staroga i uglednoga obiteljskoga stabla profesionalaca i domoljuba, s očeve i majčine strane, i on je slijedio staze svojih predaka. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je Prvu klasičnu gimnaziju u Zagrebu i maturirao summa cum laude 1934. godine. Studirao je pravo i političke znanosti i stekao doktorat prava (opet summa cum laude) 1941. Istodobno sa studijem prava, Božidar je studirao glazbu i magistrirao (1937.) na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Kao vrstan pijanist nastupao je solo i sa zagrebačkim jazz-sastavima.

Tijekom studija Ivanuš je bio među vodećim mladim aktivistima, a potkraj 1930-ih postao je predsjednik Studentskoga kluba na Pravnom fakultetu. Zbog političkih uvjerenja i domoljubnoga djelovanja, proveo je više mjeseci (1940. – 1941.) u zloglasnom zatvoru u Lepoglavi. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i on je pušten na slobodu.

Tijekom rata bio je mladi službenik u hrvatskoj diplomaciji i jedno vrijeme proveo je u Austriji. Tu je dočekao kraj rata i postao izbjeglicom. Kao DP – displaced person, iz Austrije je prebačen u Njemačku i iz tamošnjih izbjegličkih logora dospio u Ameriku 1952. godine. S većim brojem poslijeratnih hrvatskih useljenika nastanio se u Clevelandu, Ohio.

Prve godine u Americi bile su njemu i drugima jako teške i izazovne. Trebalo je učiti novi jezik i prilagoditi se tamošnjim prilikama. Premda je trebalo otpočeti „iz početka”, Božidar je gledao hrabro u budućnost i uspješno svladao sve poteškoće. Radio je fizičke poslove u tvornici, učio engleski i nakon relativno kratkoga vremena upisao se na poznato sveučilište Case Western te 1956. stekao zvanje magistra političkih znanosti, a 1963. postigao je titulu magistra knjižničarstva.

Uza sve obveze s poslom i studijima, našao je vremena za domoljubne djelatnosti u velikoj hrvatskoj naseobini u tom velegradu. Među ostalim, sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga akademskoga kluba i bio među voditeljima programa Hrvatskoga radija. Akademski klub redovito je organizirao predavanja i seminare na sveučilištima u Clevelandu i okolici.

Godine 1963. pridružio se Odjelu za državnu upravu i međunarodne studije na sveučilištu Notre Dame, Indiana. Bio je također aktivan član Instituta za međunarodne studije i Memorijalne knjižnice. Godine 1966. postao je profesorom političkih znanosti na spomenutom sveučilištu. Predavao je kolegije o srednjoj i istočnoj Europi, Sovjetskom Savezu i o međunarodnom komunizmu. Bio je ključna osoba u razvoju Centra za međunarodne resurse i uvelike je pridonio rastu međunarodnih studija na sveučilištu. Bio je član Hrvatske akademije Amerike (Croatian Academy of America), Udruge za hrvatske znanosti (Association for Croatian Studies), Hrvatskoga akademskoga kluba u Clevelandu (Croatian Academic Club), udruge američkih slavista (nekoć AAASS, danas ASEEES) i raznih neakademskih društava: Hrvatske bratske zajednice, Hrvatske katoličke zajednice, katoličke župe…

Dok je predavao na sveučilištu Notre Dame živio je sa suprugom Anom (Kliček), američkom Hrvaticom, u gradiću Mishawaka, Indiana. Tijekom tih godina bio je ravnatelj i dirigent poznatoga hrvatskoga pjevačkoga zbora „Preradović” u Garyju, Indiana. Na uvježbavanja je trebalo putovati preko 120 kilometara u Gary i isto toliko natrag doma, ali ljubav prema hrvatskoj kulturnoj baštini bila je jača od svih napora i materijalnih troškova. Njegova ljubav za domovinu posebice se iskazala tijekom obrane Hrvatske od srbijanske agresije u prošlom ratu. Pomoć koju je pružao bila je ne samo materijalna i moralna nego je sudjelovao i na više znanstvenih skupova koji su se ticali sudbine hrvatskoga naroda.

Pri kraju ovozemaljskoga života, profesor Ivanuš darovao je svoju bogatu knjižnicu i arhivsku građu Hrvatskomu etničkomu institutu u Chicagu, sveučilišnoj knjižnici sveučilišta Notre Dame i institucijama u Zagrebu.

Gospođa Ana preminula je 1998., a Božidar 18. prosinca 2007. godine u South Bendu, Indiana. Na vječni pokoj dolično smo ga ispratili u crkvi Presvetoga Srca Isusova na kampusu sveučilišta Notre Dame. Želja mu je bila da mu se zemni ostaci pokopaju u Hrvatskoj, ali nisam siguran je li do sada ispunjena.

Profesora Ivanuša susretao sam nekoliko puta na akademskim skupovima. Posjetio sam ga u njegovim poznim godinama. Bio je uvijek susretljiv, otvoren, rječit i pun znanja iz hrvatske politike i povijesti. Osamostaljenje hrvatske države velikomu je domoljubu ostvarilo životne snove pa se spokojan preselio u vječnost.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Božidar Ivanuš #Hrvati u Americi