Iz Amerike s ljubavlju! ‘Moj sritni Iko! Za ovolike pare mogao je kupiti Bog zna kakvu ženu’. Ali on je htio samo nju

Ivanka Paraga rođena je godine 1963. u Chicagu gdje su se njezini roditelji Ivan i Kata Pavić skrasili i savili svoje obiteljsko gnijezdo. Pomislio bi netko da se radi o običnoj priči hrvatskih iseljenika, priči kakvu brojni u emigraciji dijele, ali to je daleko od istine.

Prije Ivankina začeća njezini roditelji živjeli su 17 godina stotinama i tisućama milja daleko jedno od drugoga i kroz cijelo to vrijeme dugoga iščekivanja ponovnoga susreta sačuvali su ljubav i vjernost. Ovo je priča o obitelji Pavić.

“Naša priča započinje u selu Rašeljke gdje su rođeni moji roditelji. Otac Ivan na svijet je došao 1911., a majka Kata, djevojački Udovičić, osam godina poslije. Taj dio duvanjskog kraja nalazi se na jednoj tromeđi. Povijesno je pripadao Bosni, jezično je najsličniji ikavici Dalmatinske Zagore, a crkveno pripada hercegovačkoj Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji”, rekla je Ivanka, s kojom smo razgovarali u župi sv. Jeronima.

Obitelj Ivana i Kate Pavić započela je svoj obiteljski hod u rodnome selu. Bile su to teške godine prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Nije bilo lagano biti Hrvatom i katolikom, a Ivan i Kata bili su upravo to. I to su ostali do kraja života. Vjenčali su se u siječnju 1939. godine, a te jeseni započeo je veliki rat.

Za vrijeme rata Pavićima se rađa troje djece. Prva kći Jelena umrla je svega nekoliko dana poslije poroda, godine 1940. Sin Petar rođen je 1942., a kći Jela 1944. godine. Svojeg je oca prvi put vidjela kada je imala 17 godina i to u Chicagu 1962. godine.

Ivan Pavić tijekom rata pripadao je rezervnoj postavi službene hrvatske vojske – hrvatskih domobrana. Tih ratnih godina najviše je vremena provodio u svojem rodnom kraju. Međutim, činjenica da je bio doma nije značila da je život bio lagan i bez izazova. Tim ratnih godina duvanjskim krajem prolazile su sve vojske i miješali se utjecaji velikih sila. Osim domaće hrvatske vojske, Rašeljkama su znali proći i Nijemci, četnici i partizani. Trebalo je tih godina glavu i obitelj sačuvati.

U jednom od ratnih okršaja godine 1944. smrtno su stradali neki partizani. Od čije ruke to pak nije jasno. Ipak, Ivan Pavić i njegov rođak lažno su optuženi za njihovu pogibiju. Tako je Ivan iz Rašeljaka morao bježati te kobne 1944., dok je njegova žena Kata bila trudna s kćeri Jelicom. Ivan je pobjegao u Austriju, a Kata je s djecom ostala u Rašeljkama. Ivan je u Austriji živio šest godina. Kroz to vrijeme javljao se kada god je mogao, obitelji je slao pomoć, ali nikada se nije pomišljao vratiti jer je znao da mu je život u opasnosti.

Kao i mnogi drugi svoju sreću potražio je u Americi u koju je došao 1950. godine. Brodom je najprije plovio do New Orleansa u saveznoj državi Louisiana, gdje je ostao nekoliko mjeseci, a zatim je došao u Chicago.

“Tata je u Ameriku došao preko Caritasa. Doplovio je u New Orleans i dolje je započeo svoj novi život. Najprije je nekoliko mjeseci radio kao grobar na poslu kojeg mu je Caritas pronašao, kako bi otplatio kartu i troškove putovanja, a zatim je otišao u Chicago u potrazi za Hrvatima. I kroz cijelo to vrijeme na umu je imao samo jednu stvar: kako svoju obitelj dovesti u Ameriku”, prisjetila se naša sugovornica.

Ivan je u Chicagu jedno vrijeme primjerice radio kao vozač lifta, a živio je u neposrednoj blizini hrvatske crkve sv. Jeronima koju je pohađao od prvoga dana. Stan je dijelio s nekoliko drugih Hrvata, a među njima su bili rođak Ante Pavić i kum Petar Badrov. Kroz cijelo to vrijeme slao je pomoć svojoj obitelji.

Kako bi im poslao poruku da je živ još u Austriji, u svoju prvu pošiljku stavio je jednu svoju cipelu. Kada je ta pošiljka došla u Rašeljke, Kata se našalila: “Moj sritni Iko! Da mi je barem poslao obje cipele, mogla bi ih iskoristiti”.

„Došavši u Chicago tata je odmah započeo raditi. Redovito je slao pomoć svojoj obitelji. Znao je poslati različite stvari. Od brašna do haljinica za moju sestru Jelu. Moja bi mama to onda dijelila s drugima. Nije joj bilo zamislivo da Jelica ima deset haljina, a da curice oko nje nemaju niti jednu. Takva je bila. Kada odem u domovinu i danas mi tolika rodbina zna reći da su prvu pričest primili u odjeći koju bi tata poslao iz Amerike. Uz sve ovo, tata je doma slao i novac. Prije nego što je mama došla u Ameriku, obitelji je poslao skoro pet tisuća američkih dolara. U današnjoj vrijednosti radi se o više od 45 tisuća dolara. Ovaj podatak puno govori o njemu. Nije to bio čovjek koji je živio raskošno i razvratno, nego sve što je zaradio slao bi doma”, otkrila nam je Ivanka.

Ivan je svoju obitelj nekoliko puta pokušao dovesti u Ameriku. Iz Bosne i Hercegovine to je bilo još i teže negoli iz Hrvatske. Riječ je o vremenu prije nego što su granice otvorene. Ivan je tako došao na ideju da se obitelj najprije preseli u Hrvatsku pa je Kata s djecom otišla u Sjevernu Hrvatsku, u okolicu Bjelovara, mjesto Cirkvena. U taj kraj se ranije doselilo nešto Duvnjaka, a među njima i Ivanov brat.

“Tata je svome bratu poslao novac da kupi kuću, okućnicu, njivu i dvije krave za mamu, Petra i Jelicu. Tako je i bilo. Mama je tamo s djecom živjela šest godina. Iz tog vremena često je pamtila kako su joj se lokalni seljaci rugali jer je redovito išla u crkvu. Vikali bi za njom: ‘Eto popa!’ A ona je bila takva – nije popuštala”, istaknula je junakinja naše priče.

Konačno, nakon svih tih godina, krajem 1961. Kati i Jelici napokon je odobrena viza za Ameriku. Petar je pak morao ostati odslužiti vojni rok u komunističkoj Jugoslaviji. Kata i Jelica sjele su na zrakoplov i 7. travnja 1962. doletjele su u Chicago. Petar se pridružio tek 1966.

„Tata je mami poslao lijepi krzneni kaput da u njemu dođe u Ameriku. On je uvijek bio takav, volio se srediti. Kada je taj kaput došao u Hrvatsku, prije nego što je mama krenula za Ameriku, opet se našalila: ‘Moj sritni Iko! Za ovolike pare mogao je kupiti Bog zna kakvu ženu’. Ali on je želio nju”.

Po dolasku u Chicago obitelj se nastanila u Bridgeportu, odmah blizu hrvatske crkve sv. Jeronima i tamo su ostali nekoliko godina dok nisu otišli u južnije dijelove Chicaga. Ipak, kroz sve ove godine ostali su vjerni župljani crkve sv. Jeronima. Kata je često znala reći da se pitala dok je odlazila iz Hrvatske kako će to u Americi biti. Ide negdje gdje se govori jezik koji ne pozna. Hoće li je imati tko razumjeti? Hoće li se moći ispovjediti? To su pitanja koja su je mučila. Kako li je samo sretna bila kada je prve nedjelje došla u hrvatsku crkvu i čula naše pjesme, našeg svećenika i naš narod.

Ivanka je rođena u Chicagu, kao plod ljubavi svojih roditelja i kao nagrada za vjernost koju su jedno drugome sačuvali kroz sve te duge godine.

„Moja mama je imala 44 godine kada me rodila. Ljudi bi nekada znali reći da sam greška. To nije istina. Nijedan život nije greška. Ja sam uistinu plod njihove ljubavi. I ne samo to: budući da sam rođena malo kasnije, ja sam bila mome ocu prilika da bude otac. On je samo mene od sve svoje djece izravno odgajao”, naglasila je Ivanka.

U Chicagu je obitelj Pavić dobro poznata. U ovom dijelu našeg iseljeništva brojni su njihovi rođaci i prijatelji. Ivan i Kata su uvijek znali tko su i što su. Išli su u hrvatsku crkvu, pohađali hrvatske zabave, Ivan je bio i politički aktivan kao član Hrvatskog domobrana ogranak Chicago, s drugim Hrvatima se živjelo, u kući se govorilo samo hrvatski.

„Ja sam bila u četvrtom razredu kada su fra Marko Kozina i fra Ivan Bradvica započeli s hrvatskom školom. Nedjeljom su na misi najavili osnivanje. Tata me samo pogledao i rekao: ‘Ideš!’ Nije tu bilo pregovora. I kako tada, tako i do danas. Kroz školu su prošla i moja djeca, moji nećaci i njihova djeca. I evo ja danas radim kao ravnateljica Hrvatske škole kardinal Stepinac pri našoj župi. Nikako dovoljno naučiti”, s osmijehom je ispričala naša sugovornica.

Tata nije znao čitati ni pisati, znao se samo potpisati, ali je redovito primao hrvatske novine: Tjednik Danicu, mjesečnik Hrvatski katolički glasnik i godišnjak Hrvatski kalendar.

“Sve to su izdavali naši fratri u Chicagu. Onda bi ja to tati čitala i tako sam odgojena da poznajem hrvatsku povijest i u to vrijeme borbu za hrvatsku stvar. Sjećam se jednom prigodom mama se malo narugala tati što je kupio neku hrvatsku knjigu koja se prodavala kod crkve. ‘Moj Iko! Pa šta će ti to kad ni čitati ne znaš!’ A on je u pogledao i odgovorio: ‘Ne kupujem ja to zbog sebe, nego zbog nje!’ Pokazavši prstom na mene.“

Ivan je preminuo u Chicagu 1983. Bilo mu je 72 godine. Umro je od zatajenja srca. Kata je poslije njega živjela još 35 godina. Umrla je u stotoj godini života 2018. Oboje su pokopani iz crkve sv. Jeronima na groblju St. Mary. Na tom groblju pokopan je i njihov zet Jerko Kutleša, supruge njihove kćeri Jelice koji je mlad tragično stradao na poslu. Jelica je ostala udovica s dvojicom sinova: Jurom i Ivanom, koje je odgojila pomoću svojih roditelja. Jure i Ivan oženjeni su Hrvaticama iz Chicaga.

Sin Petar oženio je Dragicu r. Braovac. Bog im je dao dvoje djece, kći Katarinu i sina Marka. Oboje su oženjeni. Sva unučad i praunučad krštena su u crkvi sv. Jeronima.

Ivanka je 1989. upoznala Domagoja Paragu i vjenčali su se iste godine. Upoznali su se preko Domagojeva brata Dobroslava kojemu je Ivanka bila prevoditeljica na engleski jezik za vrijeme njegovog prvog posjeta Americi. Bog im je podario četvero djece: Ozanu, Darija, Izabelu i Josipa.

Ivan Pavić nije dočekao slobodnu Hrvatsku, ali je za nju radio, njoj se nadao i za nju odgajao svoju djecu. Bogu hvala oni su je dočekali.

“Nama je hrvatska riječ bila sve. Znalo se tko smo i što smo. I naša župa i naša zajednica bile su i jesu naš dom. Gdje bismo mi danas bili da nam nije bilo crkve sv. Jeronima? Gdje bismo mi danas bili da nije bilo naših franjevaca? Kada je moj otac došao u Ameriku, fra Ferdo Skoko mu je pomogao snaći se. Fratri su uvijek bili s nama i za nas”, zaključila je Ivanka.

Dobri temelji jamac su da se kuća ne uruši, a zdrav korijen jamac je da će i plodovi biti dobri. Ivan i Kata Pavić, unatoč svim nevoljama koje su ih kroz život pratile, dali su dobar temelj i zdrav korijen svojoj obitelji.

Zaslužuju zato da se njihova priča čuje, ali ne zbog isprazne hvale njih samih, nego da njihov primjer nadahne i druge. Kada se ostane vjerno Bogu, obitelji, domu i jedno drugome – čovjek je onda stvarni pobjednik.

Ključne riječi #Hrvati u Chicagu #Ivan Pavić #Ivanka Paraga