Iako su bijeli romantičari već davno iščezli s morskih pučina, legende s njihovih putovanja prepričavaju se i danas

More uvijek bijaše izazov hrabrima. Modri beskraj daleke pučine od pamtivijeka je poticao ljude da srčanošću i bezumnom hrabrošću albatrosa prkose olujnim vjetrovima, pobješnjelim valovima i kobnim hridima.

Na nijednom prostoru naše planete nije čovjek pokazao toliko hrabrosti i nigdje nije svoju kob toliko vezao uz sile prirode kao na tim plavim prostranstvima. Mornari će reći: danas više nema hrabrih. Jer, otkad su morima i oceanima zaplovili prvi parobrodi, oni najhrabriji povukoše se s poprišta te najveće bitke što je čovjek vodi s prirodom.

Već prvih godina 20. stoljeća nabujala jedra počela su nestajati s morske pučine, da u sutonu Prvoga svjetskog rata i potpuno napuste olujna obzorja Cape Horna, sumorne ekvatorske tišine, zlokobne fortunale Biskaja i Rta dobre nade. Njihovim nestankom završilo je jedno romantično razdoblje moreplovstva ispunjeno besprimjernim podvizima trag kojih još uvijek živi u legendama i u sjećanjima.

I s naše obale Jadrana potekli su mnogi junaci davno minulog romantičnog razdoblja pomorstva. U knjizi s naslovom “Oploviti Cape Horn”, poznati pomorski povjesničar Radojica F. Barbalić i riječki publicist Ivo Jurković opisali su na oko 200 stranica podvige hrvatskih pomoraca koji su u ono teško, ali slavno doba jedrenjaka plovili oko tog zloglasnog rta “na kraju svijeta”.

Prelistajmo zajedno stranice te knjige, u nas jedinstvene kronike o vremenu kada su još barkovi, brigantini, nave i kliperi brazdali morska prostranstva.

Iako na kugli zemaljskoj ima više po zlu poznatih pomorskih putova, mornari se neće dvoumiti kada ih zapitate koji je najzloglasniji: “To je put oko Cape Horna!”.

Za razliku od mnogih drugih novootkrivenih plovidbenih pravaca, koji su itekako korišteni, ovaj je još desetljećima bio pust. Cape Horn nije privlačio ni brodove ni mornare jer se ubrzo pročula njegova zla ćud. Tišine su ovdje vrlo rijetke i redovno ne traju duže od 24 sata. To je zato što se Rt Horn nalazi upravo u stjecištu suprotnih zračnih strujanja, izložen sudaru dvaju velikih oceana – Atlantika i Pacifika – pa orkanski vjetrovi i prijeteće ledene sante znaju od tog mjesta načiniti pravi pakao.

U doba jedrenjaka bio je podvig oploviti Cape Horn. U tim mračnim predjelima na granici vječnoga leda, mrtvi od umora i ukočeni od hladnoće i strave, mornari su se često borili za sam goli život. Vjetar se poigravao njihovim brodovima kao s igračkama, lomio im katarke, kidao jedrilje. Samo su albatrosi, te prkosno hrabre ptice, bili nijemi svjedoci mnogih drama i agonija kod Paklenog rta.

Sredinom 19. stoljeća, kada je kalifornijska zlatna groznica uzdrmala svijet, do obala Kalifornije pohitali su i jedrenjaci iz američkih atlantskih luka. Već godine 1851. poznati kliper “Flyng Cloud” prevalio je relaciju od New Yorka do San Francisca, obišavši Cape Horn. Konjuktura je potrajala sve do godine 1857., a tada taj plovidbeni pravac zamire uslijed gospodarske krize u SAD. Oživjet će ponovno nakon 1880. kada je kalifornijsko i australijsko žito postalo traženo na europskom tržištu i kada salitra iz čileanskih luka nalazi dobru prođu u Trstu i Rijeci.

Upravo su posljednji jedrenjaci, čelične nave i barkovi, bili korišteni na tim plovidbama. Među njima nalazimo i nekoliko čeličnih jedrenjaka koji su vijali doduše austro-ugarsku zastavu, tada suverenu na našim jadranskim obalama, ali s našim pomorcima i lukama pripadnosti u Orebiću, Kučištu, Malom Lošinju i susjednom Trstu. Oni su također mnogo puta prošli kroz pakao zloglasnog Cape Horna. Premda se naši drveni jedrenjaci pojavljuju u pacifičkim lukama Južne Amerike već potkraj 18. stoljeća, primat oplovljenja Cape Horna pripada dvojici vrsnih kapetana iz prošloga stoljeća. To su Petar Jakov Levi iz Velog Lošinja, koji je kao zapovjednik brigantina “Ferdinando V Re d’Ungeria” od 296 tona nosivosti oplovio Cape Horn godine 1834., i Ivan Visin, koji je kotorskim brikom “Splendido” od 311 tona oplovio Rt Horn 1852. godine. Njihovom brazdom zaplovili su u te olujne prostore i mnogi drugi naši hrabri kapetani i mornari.

Do sutona naših jedrenjaka duge plovidbe zloglasni rt “na kraju svijeta” oplovili su još nav GIOVANNA, brik IVICH, nav MARIETTA W., bark TRI SINA, METTA, TERESA COSULICH, ŠTIPAN, BEECH-DALE, nav DEVERON, bark SAVA, nav ORPHEUS, bark ESEMPIO, CONTESSA HILDA i nav FRANCESCO GIUSEPPE I.

Kapetan Branko Širola, rodom iz Hreljina, bio je posljednji živući zapovjednik naših jedrenjaka duge plovidbe i ujedno posljednji zapovjednik posljednjeg lošinjskog čeličnog jedrenjaka – barka “Contessa Hilda”.

Cape Horn prvi put je oplovio još 1903. kada je kao 18-godišnji kadet bio ukrcan na čeličnu navu “Francesco Giuseppe I”. Pet godina kasnije ponovno će se sresti s Paklenim rtom, ali sada već kao zapovjednik barka “Contessa Hilda«. Širola je tada imao nepune 24 godine i bio je najmlađi zapovjednik starih jedrenjaka duge plovidbe u nas.

U svojim dnevnicima iz tih dana zabilježio je mnoge dramatične događaje. Ovaj je zapisao 10. prosinca 1908…

“Tek što smo oplovili Cape Horn, zapali smo u područje ledenih santi, dok nam je u krmu udario orkanski vjetar. Golemi valovi počeli su nam potapati brod s lijeve strane. Sva posada skupila se za kratko vrijeme na kasaru i krmi… Gusta magla spustila se nad more, a oko nas su počele sablasno izronjavati goleme sante. S dvije ‘štrace’ (jedra) na pramcu ‘Contessa Hilda’ juri 10-11 milja na sat, polijevana valovima višim i od 14 metara. I dok je snijeg neumorno prašio po brodu i zabijelio palubu, na jedra, križeve i jarbole uhvatio se debeli led. Vukući zaleđene konopce mornarima su pucali dlanovi kao sasječeni britvom…”

O mnogim takvim teškim trenucima pričao je i Miroslav Slavo Grdaković, bivši lovac kitova u ledenim vodama oko Grahamove zemlje, jedrar i pomorac koji je 30 godina obavljao dužnost noštroma (vođe palube) na raznim brodovima.

Kao 12-godišnji dječak počeo je ploviti “kot mali od kamare”. Potucao se po mnogim jedrenjacima, da bi godine 1910. dospio čak na austrijski bojni brod S.M.S. “Kaiser Karl VI” s kojim je tri godine proveo u Kini. Kasnije, kada se poslije dugih devet godina provedenih u mornarici ponovo domogao civilnog odijela, barba Slave je doplovio do Argentine i tu se ukrcao na norveški jedrenjak “Tijuca”. Pune dvije godine s tim je jedrenjakom brazdao kroz ledene sante u vodama oko Grahamove zemlje i – lovio kitove. Na povratku u Buenos Aires “Tijuca” je zapala u orkansku oluju i tek nakon 32 duga dana borbe s pobješnjelim morem posada je uspjela spasiti brod.

Kapetan duge plovidbe Frane Stojčić iz Crikvenice također je pod jedrima oplovio glasoviti Cape Horn. Na njemačkom navu “Philadelphija” doplovio je oko Rta dobre nade do Australije, a vratio se na engleskom barku “Birkdale” preko Tihog oceana i Cape Horna. Bilo je to početkom godine 1910. u suton naših jedrenjaka.

U to je vrijeme svoje “capehornovsko krštenje” proživljavao i kapetan Robert Randić (81), Bakaranin koji danas živi u Zagrebu. Završivši bakarsku Nautiku godine 1908. on je plovio na stranim jedrenjacima – engleskom navu “Manx King” i američkom “Pactolusu” – i dvaput oplovio Cape Horn.

Kapetan duge plovidbe Ivo Čargonja, rođen je u Tijanima, nedaleko Rijeke. Triput je pod jedrima prošao kroz iskušenja Paklenog rta, a posebno se ponosio što je bio jedini živi mornar koji je plovio s nenadmašnim lošinjskim kapetanom Aldebrandom Petrinom. Pod njegovim zapovjedništvom Čargonja je doživio i tada najbržu plovidbu na jedra iz jadranskih luka do Čilea. Naime, putovanje od Trsta, preko Rta dobre nade do Taltala u Čileu, “Contessa Hilda” pod zapovjedništvom Petrine prevalila je za samo 94 dana. S obzirom na to da je prevaljena udaljenost iznosila 19 tisuća morskih milja, bio je to izvanredan rekord. Mnogi smatraju da je Petrina na tom putovanju nadmašio čak i rekord poznatog engleskog klipera “Cutty Sarka” postignut na njegovim australskim plovidbama.

Takvi podvizi u svijetu moreplovaca nisu zaboravljeni ni do danas. Iako su “bijeli romantičari” već davno iščezli s morske pučine, junaštva njihovih posade žive i dalje u legendama što krstare svim morima svijeta.

Hrvatska matica iseljenika, 1973.

Ključne riječi #Branko Širola #Contessa Hilda #hrvatski moreplovci