I što smo domovini dali, ako u tuđini za nju nismo ni molili?

Kad nas je majka u kolijevku stavljala, bili smo joj najdraža djeca. Roditeljima smo po rođenju postali sinovi i kćeri, a u isto vrijeme postali smo djeca i naše domovine. S roditeljima smo postali dio naroda što i danas živi u zemlji i domovini Hrvatskoj.

Dobili smo ime koje je zapisano u knjigama onim istim u kojima su zapisana imena i naših praotaca. Budući da nam je Bog darovao život, dobili smo u baštinu i sveto pravo na domovinu. A što je domovina? Mnogo i bezbroj riječi je napisano i misli izrečeno da se opiše osjećaj kojime se želi opisati ta riječ jer srce je puno kad se na to pomisli. DOMOVINA…

To je kao nježni poljubac majke čedu, kao očeva strogost, kao topla vatra kraj koje baka unucima bajke priča… To je zvuk zvona katedrale ili crkvice podno brijega kada zove narod na molitvu. To su dani bezbrižnosti djece na cvjetnim livadama i parkovima, žalu morske pučine ili vrletima kamenjara. To je crvenilo lica djevojke, čeznutljivi pogled mladića ili zagrljaj dvaju voljenih bića.

Domovina je, kad se čedo rodi, kada draga mornara čeka ili majka za izgubljenog sina moli. Domovina, to je košuta u gori, suri oro na litici kad gnijezdo savija, ili hladan izvor kad iz živog kamena se probije, to je maestral u zatonu, bura kad huči i razbija morski val o hridinu. I maslina stara što pamti ljeta i u njima kmeta i gospara.

Domovina, to je pjesma žetelica, pjev ratara i znoj kosača, ribara i vinogradara. To je tužan sevdah uz šargiju, mandolina uz žmul vina, tamburici kad zatitra žica ii popevka kad se čuje i razliježe po dragome kraju. To je zvuk nakovnja, buka stroja, tvornica i magistrala, gradnja lađe i nebodera nebu pod oblake.

Domovina, to su naše crkve, katedrale, svetišta, kapelica i groblja. Domovina, to je naša povijest. Povijest tužnih i radosnih dana kad su majke rodile junake i kad kukavica u gnijezdo tuđe, svoje jaje snese. To bijaše slavna povijest još slavnijih dana i tuga današnjega dana. Pišu knjige o Branimiru, Tomislavu, Zvonimiru i danima prije njih, i danima onim kad su zla stoljeća pritisla narod hrvatski u hrvatskoj domovini.
To je preporod naroda što zraku sunca je ugledao ili tek mu svjetlo kroz oblake nazirao. To su velikani roda i sveci vjere jer su im svetinje bile vjernost Bogu i narodu. Tada je povijest opet zlatnim slovima zapisivala nova imena u svoje knjige. Čitamo tada ime; Zrinski, Jelačić, Radić, Stepinac i još mnogi neznani grobovi patnika ratova i nasilja. Zajedničko im je svima da su za domovinu živjeli i za ideale živote dali…

Domovina, to je vjera naša i bilo je više domovine kada se vjeru živjelo, Boga štovalo i tako blagostanje, mir i ljubav u domovinu unosilo… I sve je to domovina… Kao srce što kuca u radosti, grca u tuzi, nada se vjeruje u radost koja treba jednom da ga ispuni…

Domovina, što li nam je danas doživjela ili što joj se još sprema teško je to reći i predvidjeti. Znamo samo da sada u današnjim teškim danima domovina pati kao brižna i uvijek najvjernija mati. Uvijek je domovina patila za svoju djecu, no danas je još više razdire tuga, bol i neplodnost, jer opustješe krajevi i isprazniše se kolijevke i ognjišta. Mnoge je progutala zla sudbina i kob, al premnogi ne dadoše domovini ono što su od nje primili.

Mnogi zaboraviše da su dužni domovini ono što su u njoj i s njom bili i postali… Jer, domovina nas je rodila pa smo i postali dio nje po rodu, jeziku i vjeri svetoj. Učila nas majka prve riječi i prve molitve “Očenaša” da bi kasnije i povijest našu naučili i svu odgovornost rodoljublja primili. A što smo našoj mi domovini dali?

Što smo domovini dali ako joj djecu nismo rodili? Po tom našem grijehu opustjela su mnoga domaća dvorišta, zarasla polja korovom i dračem, porušila se mnoga stara ognjišta i raspale stare zipke koje su mnoge junake odzibale… Ostavili smo je i savili gnijezdo svoje drugdje, a stara vatra ognjišta ugasila je samoća napuštene strehe.

Ostavismo svoje tuđem da na tuđom mjerom nasljeđe dijeli i razdjeljuje. Pitajmo se da’l smo i riječ materinju zaboravili da se njome služimo kad molimo ili pjevamo, znam da psovke naše nismo zaboravili… I što smo domovini dali, ako u tuđini za nju nismo ni molili? Što smo joj dali ako joj nismo sebe dali? A ona čeka strpljiva u boli.

Čeka na dugove naše da joj vratimo, djecu porodimo, ognjišta zapalimo, polja preoremo i grobove obnovimo. Čeka domovina da pravda se donese, da živi se život slobode i da vjeru živi svaki joj stanovnik. Čeka domovina i širi ruke da i izgubljeni sin se vrati ognjište oživi i bude svoj na svojoj grudi. Čeka domovina da narod joj jezik znade, njime se ponosi i ime hrvatsko po dobru spominje se svuda. Čeka domovina da svetinje naroda budu opet ono što su joj donijele svetost i slavu. Čeka domovina da taj narod sretno joj živi, svetinjama se moli jer je dobri Bog od davnina obećao Hrvatu da mu se spomen zaboraviti nikada neće.

Kad je narod Boga zazivao u našim hrvatskim rukama. Znamo li slušati znakove vremena i glas savjesti po kojima ćemo jedino moći živjeti i ostvariti življenje sretnog naroda koji s vjerom u srcu i osmjehom na licu korača u novu povijest posvećenog naroda… Da, čeka domovina na dušu i srce od nas svakoga…

Jer po nama samo i jedino živi i živjet će do kraja vremena…

Hrvatski katolički glasnik 1992., Josip Balaban

Ključne riječi #Hrvati u dijaspori #Hrvatski katolički glasnik #Josip Balaban