I Hrvati imaju svog velikana s Hudsona: Veliki ljudi umiru dvaput ili nikada

Kada velik čovjek tjelesno prestane postojati, tek tada zapravo otpočne svoj vijek njegovo duhovno djelo. Premda je bio među nama i nismo ga u prvi mah prepoznali, Bogdan Radica je ipak, trateći potplate i um po svjetskim bespućima, naposljetku stigao u svoju domovinu Hrvatsku i svoj rodni Split, duhovno i tjelesno. Treba samo požaliti što se to dogodilo dosta kasno za mogući dulji boravak i za svestranije upoznavanje. Svejedno, iznikao iz velike hrvatske duhovne matice, Bogdan je dosegao njezine intelektualne vrhunce.

Rođen u Splitu 1904. u Velom Varošu, kako sam često ističe, u sjeni crkve svetoga Križa, Radica će kao klasičar rano upiti velebnu rimsku kulturu, jer mu prvi vidik bjehu Dioklecijanov mauzolej i Jupiterov gizdavi hram. Namah će se početi diviti njezinoj harmoniji, skladu velebnosti i ljepote.

Nakon kraćega studija u Ljubljani, odlazi u Firenzu gdje upoznaje G. Ferrera (čiji će kasnije postati zet), potom Giovannija Papinija, jednog od intelektualnih prvaka tadašnje Italije, koji će umnogome djelovati na mladoga Radicu, posebice u njegovim intelektualnim proplamsajima i stvarateljskim zaletima.

Hitrom nogom nemirna putnika i neiscrpnom snagom europskog znatiželjnika, Radica će obići Europu, sresti gotovo sve njezine najuglednije duhove i sa svima ravnopravno razgovarati: o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Postaje zatim dopisnikom mnogih listova, suputnikom probranih intelektualaca, domaćih i inozemnih, riječju, prizmom i spektrom europskog duhovnog ozračja. U Ateni postaje članom grčkoga PEN-a i suosnivačem časopisa “Les Balkans”, a u Ženevi sudionikom poslanstva u “Društvu naroda”. Za vrijeme boravka u Washingtonu 1940. nude mu ugledna profesorska mjesta, ali on, iskren i otmjen, vjeruje u “Titov raj” te otmjeno odbija dok se nije susreo s komunističkom opsjenom. Razočaran, ali obogaćen novim spoznajama, te da ne bi dijelio sreću samo s mrtvima, Radica napušta poprište himbenosti i odlazi k ženi Nini u New York.

Odgojen u vjerskom duhu svoje majke, Bogdan će se predati načelu da je braniti istinu i pravdu veoma teško, ali nužno i ljudski. Upisuje se stoga još u Splitu u omladinski katolički pokret “Mihovil Pavlinović”, prijateljuje s Matom Ujevićem, poslije glasovitim enciklopedistom i prihvaća njegov govor imotskoga kraja.

Obdaren bogatom riječju i blistavim umom, Radica obogaćuje mnoge književne časopise i listove: “Jadran”, “Novo doba”, “Korabljica”, “Hrvatska prosvjeta”, “Luč”, “Vijenac” i tako redom. Pisao je i za ugledni pariški “Le Monde”. Tako je namah, na samom početku, kako reče Tin Ujević, zaronio u metež kulture iz kojega povratka nema.

Kako izbor određuje čovjekov duhovni obris, tako je i Bogdanova knjiga “Agonija Evrope” ukazala na autorov raspon i intelektualni interes. Premda su u Bogdanovu obzorju P. Valery, Th. Mann, A. Gide, J. Benda, F. Mauriac, L. Pirandello i toliki drugi, najprisniju duhovnu vezu, čini nam se, ipak je uspostavio s J. Maritainom, N. Berđajevom i, na vlastito, s B. Croceom. Jer, Croce je mislilac i umjetnik, kao i Radica. Osim razumske spoznaje postoji i predosjećajna koja često najcjelovitije doseže i izriče istinu, a bez istine i pjesništva čovječanstvo ne može živjeti. Tako se ostvaruje povijesnost povijesti kao spoj slobode i cjelovite ljudske spoznaje. Za Maritaina će Bogdan reći da je jedan od najsjajnijih duhova našega vremena. Drugujući s Maritainom, Radica se obrnuo u vlastitim bitnostima, moralnim i umnim, jer je sloboda moralni ideal čovječanstva.

Međutim, bez domovinskih obilježja, Bogdan bi Radica bio kao daleko svjetlo koje bliješti, ali ne grije. Kao hvalospjevnik i zaljubljenik ljepote i istine, Radica će prvi, nakon E. Renana, na Akropoli ispjevati najzanosniji hvalospjev ljepoti, što će jedino poslije ponoviti obraćajući se svome Splitu. Tada će progovoriti Bogdan umjetnik. Split ima more, a “bez mora Hrvatska ne bi imala ono magično značenje koje od nje čini posebnu samobitnost”. Prvi će u nas izustiti pojam thalathokracija – svevlast mora. Njegov “Sredozemni povratak” proročko je djelo, jer je bilo uvod u treću knjigu njegova života – doživjeti. Neutješne knjige “Živjeti – nedoživjeti” tražile su svoje ravnovjesje. Ono se, nažalost, nije dogodilo jer je nepovijesno vrijeme, urušavajući se u Lesiey Cecchi svoju mrtvu ispraznu rječitost, spriječilo Bogdanov mogući najviši domet.

Potrebu takva dometa tražila je i knjiga “Hrvatska 1945” sa željom da se “Titov raj” predstavi u pravome svjetlu, tj. kao stupanj straha i neizvjesnosti. Stoga bi Bogdanu Radici najbolje priličile riječi legendarnoga hrvatskoga pjesnika I. G. Kovačića: “Makar mrijem, sad ponovno živim!” Onaj pravi, veliki Bogdan Radica, izdavač i enciklopedist, intelektualac i umjetnik, Splićanin i Hrvat, Europejac i građanin svijeta, tek sada zapravo počinje živjeti jer se njegovo iznimno i velebno djelo ujezgrilo i unjedrilo, naprosto utkalo u samu bit hrvatske povijesne sudbe, u onu maticu koja hrvatski narod njiše na valu europske i svjetske povijesnosti.

Veliki ljudi umiru dvaput ili nikada. Bogdan Radica je vječan. Neka mu bude laka zemlja ma gdje počivao! Njegove zasluge naše hvala ne može dosegnuti. Neka ga zato ovjenča vječnom slavom!

Ivan Pandžić, iz neobjavljene arhive Hrvatske matice iseljenika, 1993.

Ključne riječi #Bogdan Radica #Hrvati u New Yorku #Velikan s Hudsona