Hrvatskoj na Balkanu nije niti bilo mjesto

Hrvatska se vratila kući – bio je jedan od komentara ulaska Hrvatske u schengenski prostor. Jednostavna sintagma „povratak kući“ višeslojna je kao i činjenica da je od 1. siječnja hrvatskim građanima omogućeno nesmetano putovanje diljem zapadnog i sjevernog dijela europskog kontinenta, sve do Lisabona i Helsinkija.

Naime, više od komocije putovanja ulazak Hrvatske u schengenski prostor ima povijesnu i geopolitičku dimenziju jer ne samo simbolički, nego i stvarno znači potvrdu pripadnosti Hrvatske Zapadu koja je početkom 20. stoljeća došla u pitanje njenim ulaskom u jugoslavensku državu. Na neki način Hrvatska se vratila ondje gdje je bila do 1918., kao dio Austro-Ugarske s drugim zemljama srednje Europe između kojih ni tada nije bilo graničnih prijelaza uz niz drugih povoljnosti koje je pružala višestoljetna pripadnost tom državnopravnom okviru.

No 2023. ipak nije 1918., niti je Hrvatska proteklih stotinjak godina provela u hibernaciji da bi jednostavno nastavila živjeti u istim uvjetima i okolnostima, niti je u Austro-Ugarskoj sve bilo idealno da bismo trebali žaliti za njom. Za početak, Beč i Budimpešta uporno su sprečavali ujedinjenje hrvatskih zemalja, zbog čega su tadašnje hrvatske elite i tražile druga rješenja hrvatskog pitanja, pa i stvaranjem zajedničke države s jezično srodnim, a kulturološki različitim južnoslavenskim narodima.

Koliko god se ostvarenje jugoslavenske ideje u državi sa sjedištem u Beogradu kao glavnom gradu Srbije u konačnici pokazalo tragičnim, treba reći da je upravo u Jugoslaviji došlo do homogenizacije i sazrijevanja hrvatskog naroda i njegovog formiranja u samosvjesnu naciju koja će, kad joj međunarodne prilike dopuste, formirati vlastitu samostalnu državu.

Razočaranje koje je nastupilo nakon ujedinjenja sa Srbijom, ukidanje hrvatske državnosti, gospodarsko iskorištavanje Hrvatske, teror nad hrvatskim narodom, a posebno smrtno ranjavanje njegovog vođe Stjepana Radića usred skupštine u Beogradu, za posljedicu su imali postupno otrježnjenje od iluzija da će jugoslavenska ideja biti spasonosno rješenje za hrvatske probleme.

Hrvatska borba za nacionalnu samobitnost i državnost dovela je 1939. do stvaranja autonomne Banovine Hrvatske, čime je prvi put nastala politička jedinica s imenom Hrvatska kojom se upravljalo iz Zagreba (u doba Austro-Ugarske to je bila iluzija), što se nastavilo i nakon 1945. Koliko god danas mnogima bilo mrsko spomenuti Jugoslaviju, pa ju papagajski nazivaju „bivšom državom“, ona je očito bila nužan međukorak da bi se ostvarila samostalnost Hrvatske, iako je nažalost geopolitički i duhovno vezala uz Balkan, termin nastao u 19. stoljeću za označavanje tadašnjih europskih zemalja u sastavu Osmanskog carstva, što Hrvatska nije bila.

Iz perspektive Zapada, cijeli prostor srednje Europe pod sovjetskom (u stvari ruskom) hegemonijom bio je nakon 1945. doživljavan kao dio Istoka, o čemu je sjajan esej 1983. napisao češko-francuski književnik Milan Kundera. Nesvrstana Jugoslavija nije bila ni na Istoku ni na Zapadu, već „ponosito sred Balkana“ kako se tada pjevalo pa je po čistoj inerciji i Hrvatska kao njen dio tako doživljena. Čak je i zagrebačka katedrala u službenim vodičima bila nazivana „najvećom crkvom u Hrvatskoj i na čitavom Balkanu.“

I nakon međunarodnog priznanja njene samostalnosti, pa čak i nakon ulaska u EU 2013., Hrvatska je u očima drugih percipirana kao dio Balkana. Kao službeni termin za zemlje bivše Jugoslavije, bez Slovenije, ali uključujući Albaniju, nametnuo se pojam Zapadni Balkan koji se eufemistički naziva „regijom“ ili „ovim prostorima“. Ti se termini dakako obilato koriste i u samoj Hrvatskoj i predstoji očito još dosta vremena da u mnogim glavama sjedne svijest da Hrvatska geopolitički (više) ne pripada Balkanu, a da joj po njenom identitetu tamo nije niti bilo mjesto.

Kundera je 2007. opisao kako je svojim prijateljima na Zapadu tumačio da narodi srednje Europe ne pripadaju Istoku, iako su u političkom smislu bili istrgnuti od Zapada kao svoje identitetske matice: „Objašnjavao sam kako postoji, doduše, lingvističko jedinstvo slavenskih nacija, ali da ne postoji slavenska kultura, niti, pak, slavenski svijet. Povijest Čeha, jednako kao i Poljaka, Slovaka, Hrvata ili Slovenaca (naravno i Mađara, koji čak nisu ni Slaveni) je čisto zapadna: gotika, renesansa, barok, bliski kontakt s germanskim svijetom, borba katolicizma i reformacije. Sve to nema ništa zajedničko s Rusijom. (…) Uzaludna muka: ideja o jednom ‘slavenskom svijetu’ ostaje neiskorjenjivo opće mjesto u historiografiji svijeta.“

Slično je i s pojmom Balkan koji će teško nestati iz znanstvenog i političkog vokabulara. Balkanski poluotok prema geografskim pravilima zapravo niti ne postoji, a pridjev balkanski pridaje se mentalitetu i kulturi obilježenoj višestoljetnom osmanskom vladavinom isprepletenoj s davnim bizantskim naslijeđem, posebno pravoslavljem. Niti Hrvatska nije pošteđena natruha balkanskog mentaliteta koje je u baštinu ostavio život u Jugoslaviji, a evidentna je i kulturološka sklonost mnogih Hrvata balkanskim susjedima, posebno u popularnoj kulturi.

Hrvatska niti nakon premještanja schengenskog režima na njene granice zbog vlastitih političkih i gospodarskih interesa ne može graditi zidove, posebno ne prema BiH, no treba nastupati samosvjesno i polaziti od toga da je dio elitnog kluba od samo 15 država, kao članica i EU i NATO-a i eurozone i schengenskog prostora. Osim prema susjedima, tu činjenicu treba koristiti i na unutarnjem planu, u izgradnji društva i stanja duha koji se neće povezivati s Balkanom, nego s Europom i Zapadom u najboljem smislu tih višeznačnih pojmova.

Marijan Lipovac

Ključne riječi #Marijan Lipovac #ulazak Hrvatske u schengen #Zapadni Balkan