Hrvatske dijasporske zajednice možemo podijeliti na tri velike formacije: I to su dvi moje šizofrenije. To su dvi osobe

Kad putuješ u Zelandu
I u druge svijeta strane,
Svuda kaži da si Hrvat,
Moj mileni, slatki brajane!

Pučki list, Novi Zeland 1903.

U prethodnom prilogu pokušala sam približiti čitateljima značenje pojma dijaspora koji je u suvremenoj znanstvenoj literaturi postao nezaobilazan fenomen izučavanja. Još 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća teoretičari društva navodili su da u svijetu postoji oko 30 takvih društvenih formacija da bi se u samo nekoliko desetljeća taj broj gotovo udvostručio. Odjednom je pojam dijaspora postao toliko otvoren za sve oblike društvenih skupina koje su se zbog bilo kojeg razloga nastanile izvan granica matične zemlje da je izgubio na svojem autentičnom značenju. Zato ćemo ostati u okvirima definicije pojma dijaspora kako su je tumačili William Safran i Ruben Cohen u značenju društvene formacije koja obuhvaća članove nekog etno nacionalnog korpusa koji je bio prisiljen napustiti domovinu, osjeća nostalgiju za korijenima, živi u intenzivnoj povezanosti sa svojim iseljenim sunarodnjacima, gradi kulturne, vjerske, sportske, zabavne udruge, brine o materinskom jeziku radi očuvanja izvornog identiteta zajednice te s oprezom prihvaća utjecaje mainstreama. A takva je upravo hrvatska dijaspora.

S obzirom na silnu raspršenost svijetom naših sunarodnjaka može se govoriti i o različitim dijasporskim zajednicama unutar krovnoga pojma hrvatske dijaspore. Tako možemo reći da je generički pojam “hrvatska dijaspora” u suštini sastavnica mnogolikih oblika dijasporskih zajednica koje imaju različitu povijest i osobeni put razvoja kao društvene formacije s posebnim karakteristikama. Hrvatska dijaspora u Čileu ima drugačiju povijest i drugačiju razvojnu dinamiku od one u Sjevernoj Americi ili Australiji, a ona u Argentini nema puno zajedničkoga s onom u Novom Zelandu. Osim toga, postoji niz razlika između stare i nove hrvatske dijaspore. Samo je jedno čvrsto vezivo koje im je svima zajedničko, a to je svijest o zajedničkom etničkom identitetu očuvanom u povijesnom i kulturnom nasljeđu. Imati nacionalnu državu, značilo je pred svijetom dokazati identitet nacije i tome pripadajući identitet dijasporske zajednice. Ali Hrvati u iseljeništvu nisu se mogli pozivati na svoju državu u domovini, jer su je tijekom povijesti u dva navrata izgubili.

Zanimljivo je istraživati kako su se razvijala različita hrvatska dijasporska društva na udaljenim točkama globusa u 20. stoljeću i kako je do tranzicije identiteta u pojedinim dijasporskim formacijama došlo tako reći preko noći. Hrvatske dijasporske zajednice mogli bismo ugrubo podijeliti na tri velike formacije. Jedno je dijaspora koja se stvarala na prijelazu 19. u 20. stoljeće u Sjevernoj i Južnoj Americi, u Australiji i na Novom Zelandu nastala iz ekonomske nužde u potrazi za boljim životom. Drugo je dijaspora koji je narasla na velikom valu odselidbe za vrijeme i poslije drugog svjetskog rata na sve strane svijeta, kako zbog gubitka države tako i zbog političkih progona hrvatskih nacionalista. Treća je dijaspora nastala u Europi iz formacija odseljenika na takozvani privremeni rad te se s vremenom tamo udomaćila, razvila i ostala.

Najstarija masovna odselidba hrvatskoga življa u novijoj povijesti započela je u godinama zlatne groznice u drugoj polovici 19. stoljeća i trajala je sve do završetka prvog svjetskog rata. Ljudi su odlazili u prekomorske zemlje koje su obećavale ekonomsko blagostanje, ali i težak rad i odricanje od najbliže obitelji. Zlatna groznica u Sjevernoj Americi i Australiji, salitra i zlato u Čileu i kauri guma u Novom Zelandu odvukli su tisuće i tisuće naših sunarodnjaka na put bez povratka.

Ta je najranija dijaspora stvarana po principu lančane odselidbe iz istih mjesta i obitelji, povezana jezikom, običajima i svjetonazorom. Doseljenici iz dalmatinskih krajeva većinom su se izjašnjavali kao Dalmatinci dok su oni iz unutrašnjosti hrvatskoga ozemlja pod austrougarskom vlašću predstavljani kao Austrijanci. To što su se neki izjašnjavali kao pripadnici hrvatskoga naroda u zemljama useljenja nije imalo značenja, jer na globalnoj političkoj karti Hrvatska nije postojala. Pavao Vidas koji je na svojim putovanjima svijetom 1889. godine stigao u Australiju zabilježio je da je već tada u australskim gradovima bilo moguće sresti dosta Hrvata i Hrvatica, ali i to da nije bilo popularno u većinskom engleskom društvu izjašnjavati se Hrvatom. Svijest o pripadnosti hrvatskome narodu među tim došljacima u to vrijeme nije još dovoljno snažna pa su se pridošlice pod utjecajem političkih prilika snalazili i izjašnjavali ili prema tuđem utjecaju ili prema vlastitom osjećaju i savjesti.

Velikim svjetskim ratom, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te u kratkom roku proglašenjem Kraljevine Jugoslavije dio se hrvatskih iseljenika okrenuo prema Jugoslaviji, dok je manjina ostala vjerna svojim uvjerenjima o pripadnosti hrvatskom etničkom korpusu zbog čega su često među tim skupinama izbijale nesuglasice i napetosti. Pod pritiskom jugoslavenske propagande stvarana su između dva svjetska rata brojna jugoslavenska društva, a kao odgovor na taj pritisak nicale su i organizacije koje su se identificirale prema lokalnoj pripadnosti kao Dalmatinci, Zagorci ili Istrani. Silnice stvaranja dijaspore proizišle iz potreba traumatiziranih doseljenika navodile su na udruživanje i stvaranje institucija, bogomolja, udruga i klubova kako bi si olakšali život u tuđini. Tako je nastala cijela lepeza najrazličitijih organizacija kao kaleidoskop različitih identiteta, iako su u velikoj većini tih društava redovito prevladavali Hrvati.

I te su zajednice imale sva rudimentarna obilježja dijaspore: nostalgija i okrenutost spram zemlje odselidbe, nada u povratak, organizacija društvenog života zajednice i problemi u komunikaciji s većinskom sredinom koja ih nije kao jednakovrijedne uvažavala.

Zahvaljujući osnivanju svojih kolonija iseljenici su lakše prihvaćali život u tuđini kao neizbježnu nužnost. Iako su to bile odselidbe ekonomske prirode, u osnovi je i to bilo pitanje političke naravi, jer domovina nije mogla jamčiti uvjete dostojne za život svojemu stanovništvu. S vremenom, pogotovo tamo gdje nije bilo većeg priljeva svježeg iseljeništva, te su dijasporske zajednice ušle u stadij hibernacije i pomalo počele gubiti karakteristike dijaspore približavajući se većinskome društvu, osobito u naraštaju potomaka iseljenika od kojih je mnoge zahvatio proces asimilacije.

Novi veliki val iseljenika u prekomorske zemlje događa se tijekom Drugog svjetskog rata i u prvom desetljeću poraća prvenstveno u zemlje Australije, Sjeverne i Južne Amerike i to je u velikoj mjeri politička emigracija. Njihovim doseljavanjem u zemlje zapadnoga svijeta mijenja se karakter hrvatske dijaspore. Stvaraju se dijasporske zajednice nacionalno osviještenih Hrvata, razočaranih, izbjeglica, ogorčenih zbog gubitka države, identitetski osviještenih i borbenih subjekata koji cijelome svijetu nastoje dokazati tko su i od zemalja useljenja očekuju da se njihov nacionalni identitet prizna i uvažava.

Australiju je tih godina preplavio useljenički val od oko 25 tisuća duša iz Hrvatske i drugih hrvatskih zemalja te su pristupili osnivanju svojih zasebnih organizacija pod hrvatskim imenom i hrvatske orijentacije. Mato Tkalčević navodi da su „Proces… koji su začeli hrvatski doseljenici prije 1. svjetskog rata, a prekinuli iseljenici između dva rata, nastavili poslijeratni Hrvati do tada na ovom kontinentu neviđenom odlučnošću i jasnoćom u postizanju hrvatskih nacionalnih ciljeva. Od prvog dana dolaska u Australiju oni su se predstavili australskoj javnosti kao Hrvati, pripadnici zasebnog naroda sa svojim zasebnim hrvatskim jezikom. Već u svojim prvim javnim nastupima pojavili su se s povijesnom hrvatskom zastavom, bez ideoloških i stranačkih privjesaka. Beskompromisno promicanje hrvatske nacionalnosti i hrvatskog jezika [bili su] glavna obilježja organizacija osnovanih od poslijeratnih Hrvata”.

Poslijeratna hrvatska dijasporska zajednica u Australiji u kratkom je vremenu gotovo potpuno potisnula jugoslavenske klubove i društva, a sebe je smatrala žrtvom jugoslavenskog režima. Osjećaj drugosti, poniženog stranca držat će hrvatsku dijasporu u izolaciji od australskog mainstreama okrenutu spram domovine koju su napustili. Oni su živo zainteresirani za politička i društvena zbivanja kod kuće i maksimalno angažirani jer su uvjereni u smisao svoje misije u borbi za priznanje Hrvatske kao samostalne i neovisne države.

Hrvatska dijaspora koja se razvila 70-ih godina u zapadnoj Europi nastala je iz potrebe povezivanja Hrvata na privremenom radu kojima su se s vremenom pridružile njihove obitelji. Tada se i opet javlja obrazac stvaranja institucija dijaspore, ulaže se u programe skrbi o jeziku, u punom je zamahu društveni i vjerski život što sve prati katolička crkva u Hrvata šaljući svoje svećenike u te zajednice. Otuđenost stranca koji se našao u procijepu između dvaju svjetova pogađa i hrvatske dijasporske zajednice u Europi usprkos činjenici što su naši sunarodnjaci baštinici iste europske uljudbe. O tom iskustvu drugosti i iskorijenjenosti slikovito se izrazio jedan od iseljenika kad je izjavio da su „Njemačka i Hrvatska dva sistema, dva svita. I to su dvi moje šizofrenije, ja rečem šizofrenija. Ja bi to reka da je to ko ko, recimo, to su dvi osobe. Jedan Jozo što ima te njemačke naravi, jedan Jozo što ima taj hrvatski dio i to integrirat…!? Ja imam strašno problema da to spojim u jednu cjelinu”.

Na kraju valja dodati da se novi impuls uspavanoj staroj dijaspori u zemljama kao što su Čile i Novi Zeland dogodio nakon pada Berlinskog zida i propasti komunističkih režima u jugoistočnoj Europi, buđenjem hrvatskog nacionalnog ponosa u domovini i srbočetničkom agresijom na Hrvatsku. Priznanje Hrvatske kao samostalne države preko noći je probudilo svijest u starim dijasporama o osjećaju pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu pa su se oni i njihovi potomci otvoreno identificirali kao Hrvati. Izvjesili su hrvatske barjake i otvarali hrvatske diplomatske misije uz veliko oduševljenje i ponos koji ih resi do danas. Tako je ključnu ulogu u povezivanju svih hrvatskih dijasporskih enklava diljem svijeta odigrala ponajprije brutalna srpska agresija na Hrvatsku i njezino konačno međunarodno priznanje kojemu je neizmjerni doprinos dala upravo hrvatska dijaspora.

Ključne riječi #najranija hrvatska dijaspora #pojam dijaspora #Tuga Tarle