Hrvatska zajednica u Rimu proslavila misu na spomendan smrti kraljice Katarine

U bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu u petak je slavljena sveta misa povodom spomendana smrti posljednje bosanske kraljice blažene Katarine Kotromanić Kosača, koja je u toj bazilici pokopana 1478. godine kao franjevačka trećoredica.

Misno slavlje predvodio je fra Miljenko Šteko, rektor međunarodnog Zavoda “Antonianum” u koncelebraciji vlč. Marka Đurina, rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu i vicerektora vlč. Marka Škrabe te još osmorice hrvatskih svećenika.

Misi je prisustvovala i Tea Zupičić, otpravnica poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj stolici. Okupljenima se priključila i skupina hrvatskih hodočasnika iz Beča, među kojima i neki podrijetlom s bobovačkog područja gdje je kraljica Katarina stolovala do osmanske provale i okupacije Bosne u svibnju 1463. godine.

Molitveno okupljanje i odavanje počasti s cvijećem i upaljenim lampionima ispod kraljičine nadgrobne ploče na istaknutom mjestu kod glavnog oltara popratili su i reporteri mjesečnika “Bobovac” iz Vareša, koji izlazi u okrilju HKD “Napredak”, a sve u sklopu aktivnosti koje Napredak provodi temeljem toga što je ove godine 600. obljetnica rođenja Katarine Kosače Kotromanić.

Homilija fra Miljenka Šteke

Danas, prigodom 600. obljetnice rođenja kraljice Katarine Kotromanić (Vukčić Kosača) (1424. – 2024.), u ovoj franjevačkoj crkvi Aracoeli, slavimo svetu misu, gdje, pod ovim oltarom, počivaju njeni posmrtni ostaci.

Kraljica Katarina (Vukčić Kosača) Kotromanić bila je kći hercega Stjepana Vukčića Kosače i majke Jelene. Rođena je točno prije 600 godina u Blagaju, dakle 1424. godine. Početkom srpnja 1461. umire njezin suprug kralj Stjepan Tomaš. Katarina postaje udovica i stvarno posljednja a pravno pretposljednja bosanska kraljica, a dvoje njezine djece, Šimuna i Katarinu, Osmanlije odvode u ropstvo. Godine 1478. umire u progonstvu ovdje u Rimu, kao franjevačka trećoredica. U svojoj oporuci izrazila je želju da bude pokopana baš ovdje, u ovoj rimskoj franjevačkoj crkvi Aracoeli, gdje se okupljalo i njezino bratstvo ondašnjega svjetovnog Reda sv. Franje. U Franjevačkom redu štuje se kao blaženica na današnji dan, 25. listopada.

Ime crkve Svete Marije na ovome brdu Kapitol u Rimu “Aracoeli” dolazi od latinskih riječi, a znači “nebeski oltar”. Crkva je posvećena Djevici Mariji i sagrađena je u 13. stoljeću. Do crkve se penje zavjetnim stubištem koje je 1348. godine izgradio puk kao zavjetni dar Gospi što je grad oslobodila od kuge. Cijeli ovaj prostor sa svojim nazivljem “Aracoeli” podsjeća na ideju svetoga mjesta, uzdignutog prema nebu. Ali, ovaj uspon na koji se treba popeti, nosi i elemente Golgote – brežuljka smrti, mjesta patnje, a ujedno i simbola najveće ljubavi i otkupljenja. Stanište između neba i zemlje, sveto tlo na kojem se odvijala najsvetija drama povijesti, kad ljudsko srce susreće beskonačnost boli i preklapa se s nadom koja izranja iz srca samog Boga.

Vjerujem da je svatko od nas, dok se uspinjao uz ove skaline, bio svjestan da je to isto kamenje, da su ti pragovi isti oni kojima su prošle tisuće i milijuni drugih prije nas.

Danas se sjećamo da je prije pet i pol desetljeća istim tim skalama dolazila i prolazila naša kraljica Katarina.

U tišini ranoga jutra ili kasna predvečerja, pod sjenom svojih Golgota i životnoga raspeća, ona se uspinjala ovdje kao udovica i ožalošćena majka, svijetli simbol vjernosti, franjevačke poniznosti i predanosti Bogu. U toj tihoj patnji, ne nalazimo samo žalost zbog izgubljenog supruga i otete djece, već i duboki otisak ljubavi koja, iako rastrgana, ne prestaje tinjati. Ona je bivala kao ptica s prekinutim krilom, koja ne može letjeti visoko, ali svoje gnijezdo u srcu nosi, ovdje, na sveto mjestu tuge i molitve.

U toj turobnoj povijesti vidimo jedan poseban pejzaž, onaj unutarnji, gdje se srce ove majke i udovice uspinjalo ovim skalama, u dubokoj vjeri, između tuge i nade. To srce nije plakalo samo za izgubljenim mužem i otetom djecom, već i za izgubljenim velikim dijelom sebe. Taj njen unutarnji jecaj nije izrican glasno i ljudi to nisu mogli razumjeti. Njezina patnja je i njezina tajna koju je samo Bog mogao do kraja razumjeti.

U sjećanje na kraljicu Katarinu i njenu žrtvu, žene u Bobovačkom kraju i danas nose posebnu crnu maramu, ne kao simbol poraza, već kao sveto odijelo koje svjedoči o, nazovimo ga, nepisanom zavjetu žalosti koji nije prestao ni nakon svih ovih stoljeća. To je taj sveti odraz u jednostavnim stvarima i u malim ljudima, čitljiv u svojoj skromnosti koja nosi nešto neizrecivo i sveto.

Nema u tih jednostavnih žena velikih gesta, nema velikih riječi, ali sve opet nosi izraz duboke i nepokolebljive vjere, čija je snaga u tihom trajanju koje nas podsjeća da vjernost nije prolazna, i da ljubav, ona prava, ne umire.

Godine 1478. Katarina umire ovdje u progonstvu. „Sestrica smrt“ joj je došla poput sna, poput mirnog odlaska u tišinu, gdje sve ono što je bilo u njezinoj povijesti, postaje dio nečega većeg. Proglašena je blaženom. Kad Crkva nekoga proglasi blaženikom ili blaženicom, to znači da je osoba bila krjeposna. A krjeposti nisu povlastice svetaca ni blaženika. One su dostupne svakome tko traži ljepotu u vječnom, tko ne pristaje na privid. Današnje Evanđelje nas uči o tome.

Blaženi život, pojava u javnosti toliko rijetka, a ipak stvarnost o kojoj neprestano sanjamo, igra je duha koja se smiješi iz magle naših želja i naših čežnji.

Blaženstvo nije tek plod tihog spokojstva, bez bure i oluje, u beskonačnom, statičnom miru. Blaženstvo, Katarinin život nam kazuje, nije mir, već borba i muka. Nije tišina, već zanos, tihi krik, a ponekad i krvava suza puštena za najmilijima.

Kroz moje misli prolazi slika takve naše Majke kraljice. Slika kraljice isposnice, stoičke zatvorenice u svojoj prognaničkoj sobi, kako gleda u daljinu i sanja o Domovini, o zemlji, tada već neko vrijeme ne svojoj.

Duša joj nije mirna, ona nije na mjestu gdje bi željela biti, i s onima kojima bi željela biti. A opet, u tom nemiru, u toj čežnji, postoji neka vječna neugasiva radost. Ona je itekako znala što znači gubitak, bol, egzil, progonstvo. Njezino pero pisalo je Papi i vladarima ovoga svijeta u patnji, u borbi, u sukobu svjetla i sjene.

Blaženstvo za Katarinu bijaše sposobnost da u toj napetosti prepoznaje tragove nebeskog. Bijaše sposobnost balansiranja između ljubavi prema Domovini i egzila, između rimskih svjetala i svoje tihe i pokorene bosanske i hercegovačke provincije.

I našla je mir u toj tenziji. Spoznala je da je blaženi život taj susret, dodir vječnosti u teškom životnom prolaznom trenutku. “Život prolazi, a ljepota ostaje”, rekao bi Matoš.

Neka blažena Katarina bude naša tiha učiteljica, svojim zagovorom naš tihi suputnik kroz život, koji nas podsjeća da je svaki trenutak dragocjen, baš zato što je prolazan, a nosi i vječne odrednice. Amen!

Ključne riječi #fra Miljenko Šteko #Hrvati u Rimu #Katarina Kosača