Hrvatska dijaspora na putu od ushićenja do razočaranja

Padom Berlinskog zida u noći između 9. i 10. studenoga 1989. godine pokazalo se da je sazrelo vrijeme velike promjene na svjetskoj društvenoj i političkoj sceni poznato kao novi svjetski poredak. Komunizam se urušio pred očima suvremenika, a ljudi iza željezne zavjese pohitali su u veliku avanturu života u nadi da ih na drugoj strani čeka sloboda i demokracija u koje se zaklinjao Zapad. Taj čin nije se dogodio preko noći, već je bio rezultat brojnih društvenih i političkih kriza i gospodarske propasti komunističke planske ekonomije. O tome je svjedočio masovni bijeg i neuspjeli pokušaji proboja ljudi iz istočnog bloka na Zapad. S jedne strane na scenu je stupila politika glasnosti i perestrojke u Sovjetskom Savezu, a s druge, nerazumijevanje njegovih ideoloških satelita da je narodu voda došla do grla i da su potrebne temeljite reforme u svim segmentima proizvodnje svijeta života.

U to doba hrvatska dijaspora u Australiji održavala je od prigode do prigode masovne proteste protiv SFR Jugoslavije. Upućeni hrvatski politički prvaci u dijaspori očekivali su trenutak konačnog sloma komunizma i za taj se događaj temeljito pripremali. Kolektivno predsjedništvo Jugoslavije desetljeće poslije Titove smrti održavalo je federaciju republika na aparatima nemoćno da se odupre rastakanju ostavštine velikoga vođe.

Hrvatsko iseljeništvo koje je stvorilo niz političkih organizacija u drugoj polovici 20. stoljeća u dijaspori konačno se 1974. objedinjuje oko Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), jedinstvene krovne organizacije u formi nadstranačke udruge političke emigracije. Na osnivačkoj skupštini u Torontu pristupili su mu Hrvatski narodni odbor, Hrvatski narodni otpor, reformirani Hrvatski oslobodilački pokret, Hrvatska republikanska stranka i jedan broj istaknutih hrvatskih intelektualaca, a godinu dana kasnije pridružilo se i uredništvo Hrvatska revija, Nova Hrvatska i Studia Croatica.

Osnovni razlog okupljanja u ovaj „kontejner“ političkih organizacija bila je ideja o zajedničkom djelovanju na ostvarenju neovisne i demokratske hrvatske države ‒ Hrvatske u njenim povijesnim i etničkim granicama u kojoj će hrvatski narod biti isključivi nositelj nacionalnog suvereniteta. Osnaženo masovnim odazivom političkih udruga različitih provenijencija, Hrvatsko narodno vijeće pojavilo se na međunarodnoj političkoj sceni s namjerom da dokaže besmisao postojanja Jugoslavije i povijesno pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu. Hrvatsko narodno vijeće nije imalo pretenzije da se miješa u hrvatsku politiku u domovini, već je isključivo koristilo svoje kontakte i umijeće pregovaranja s političkim establišmentom utjecajnih država članica međunarodne zajednice kako bi lobiralo za postignuće toga cilja. Uspjelo je ostvariti veze u State Departmentu, Europskom parlamentu, u vladama Francuske i Njemačke te u britanskome Foreign Officeu.

Jedan od vijećnika HNV-a za Australiju Tomislav Bošnjak istaknuo je da se njihovo djelovanje protezalo i na Balkan te na neke islamske države. U kratkom vremenu Vijeće je uspjelo izgraditi mrežu svojih odbora diljem zapadnog svijeta, razviti prekogranične i transkontinentalne aktivnosti i ostvariti komunikaciju s nekim važnim ustanovama i pojedincima u domovini. Tako se nacionalno osviještena poslijeratna dijaspora uvelike pripremila za nadolazeće promjene te je pod utjecajem političkih događanja u Jugoslaviji i Hrvatskoj, pogotovo nakon pojave Miloševića i njegova govora na Gazimestanu, uzavrela od očekivanja raspleta i ostvarenja sna u koji su tijekom dugih desetljeća iščekivanja vjerovali domoljubni Hrvati. Ideju o slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj usadili su u svoju kolektivnu memoriju svesrdno se angažirajući i posvećujući svoj cjelokupni društveni život ostvarenju te svrhe u tuđini.

Stara je, predratna, uspavana i u najvećoj mjeri nacionalno indiferentna dijaspora, koja se identificirala s Jugoslavijom ili s lokalnim identitetima (Istrijani, Dalmatinci i sl.), krajem 80-ih doživjela šok u trenutku izbijanja srbočetničke agresije na Republiku Hrvatsku. Mnogi klubovi i organizacije koje su nosile jugoslavenske, regionalne i lokalne identitete i nazive preko noći su promijenili zastave, priključili se glavnoj struji koju je predvodila netom osnovana Hrvatska demokratska zajednica i aktivirali se oko zajedničke borbe za slobodu i nezavisnost Hrvatske. Većina političkih organizacija različite provenijencije jednostavno bi pridružile svoje članstvo Hrvatskoj demokratskoj zajednici jer su prepoznale u toj stranci snagu masovnog nacionalnog pokreta. U tim okolnostima Hrvatsko narodno vijeće nije više imalo razloga za opstanak pa se rasformiralo nakon uspostave Republike Hrvatske.

Oni koji su vjerovali u Jugoslaviju ili se pitanjem nacionalnog identiteta nisu ranije opterećivali, jer je SFRJ bila međunarodno priznata država pa su tu činjenicu jednostavno prihvaćali, doživjeli su razočaranje Miloševićevom huškačkom politikom i osvajačkim pretenzijama na hrvatsko ozemlje. Pripadnici istoga naroda koji su tijekom prošlih desetljeća često dolazili u međusobne prijepore i svađe zbog različitih političkih stavova i svjetonazora sada su jedni drugima pružili ruke pomirbe te od 90-ih godina naovamo ne možemo više govoriti o staroj i novoj dijaspori. Agresija na Hrvatsku povezala ih je u jednu jedinstvenu globalno raspršenu dijasporsku formaciju.

Približavanjem pripadnika stare dijaspore probuđene sviješću o pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu i pojedinih izoliranih enklava projugoslavenski iseljeničkih klubova poslijeratnoj patriotskoj hrvatskoj dijaspori stvorila se među njima potrebna sinergija koja se očitovala u masovnim aktivnostima pomaganja ratom zahvaćenoj domovini u svim aspektima njezinih obrambenih potreba, od nabavke oružja do humanitarnih konvoja, od kumstava za djecu koja su ostala bez roditelja do medicinske opreme i pomagala. Osim goleme financijske potpore mladoj državi u svježem novcu koji je slala u domovinu dijaspora, bilo je i onih koji su se priključili obrambenim snagama Republike Hrvatske i položili život za njezinu slobodu.

Odnosi između pripadnika stare i projugoslavenske dijaspore i poslijeratnih zajednica hrvatskih patriota nisu s početka bili idilični, pogotovo kad su neki od bivših Jugoslavena u domovini primani s povjerenjem i simpatijama za razliku od vatrenih nacionalnih idealista od kojih su zazirali indoktrinirani komunistički kadrovi. Hrvatski patrioti nazivali su pridošlice pohrvaćenim izdajicama i smatrali ih nepouzdanima. O tome će reći jedan od dojučerašnjih „Jugoslavena“ sljedeće: „Nažalost, u zajednici se je stvorila užasna sramotna situacija, da su pripadnici istog naroda, iste krvi, povijesti i tradicije bili godinama jedni protiv drugih… [nacionalisti su nas] nazivali […] Jugoslavenima, komunjarama, partizanima i hrvatskim izdajicama…Jedno je čisto kao suza, bez obzira kojoj smo grupi pripadali i jedni i drugi, moramo biti jako ponosni što smo napravili veliki posao: gradili smo sve što nam je bilo potrebno, odgajali smo djecu u hrvatskom duhu, održali smo hrvatsku tradiciju i običaje, nismo zaboravili ni rodnu grudu, naučili smo djecu hrvatski jezik i folklor pa su nam zavidne i druge nacionalnosti. Fala Bogu, ja mislim da smo konačno svi zajedno…“ To jedinstvo doseglo je svoju kulminaciju u Australiji izgradnjom velebnog veleposlanstva Republike Hrvatske u Canberri na ponos svima koji su u neovisnu i demokratsku Hrvatsku vjerovali.

Razdoblje oduševljenja, pomoći i nade u povratak velikog broja naših sunarodnjaka obilježili su prvo desetljeće hrvatske borbe za slobodu i poslijeratnu izgradnju zemlje pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Nakon njegove smrti, dolaskom na vlast šesteročlane koalicije 2000. godine na čelu s Ivicom Račanom i Stjepanom Mesićem odnosi između dijaspore i domovine znatno su se ohladili. To je vrijeme kad vlast mijenja političku paradigmu i pokreće obračun s mnogima koji su sudjelovali u strukturama vlasti u Tuđmanovo doba, ali i s mnogima koji su sudjelovali u obrani domovine. Dijaspora je zgrožena novom političkom retorikom i promjenama strategije usmjerene spram ideja nove balkanske integracije kao i sa suđenjima hrvatskim generalima na Haškome sudu.

Komunikacija između hrvatske dijaspore i hrvatskih vlasti tada gotovo posve zamire. U dijaspori je zavladalo otrežnjenje. Ljudi su razočarani i povrijeđeni. Pitaju je li problem u izostanku lustracije jugo komunističkih kadrova ili postoji zazor od iseljenika zbog negativne percepcije njihove političke prošlosti. Sve ono što su hrvatski iseljenici žrtvovali i s oduševljenjem uložili u oslobađanje Hrvatske, njihovo pouzdanje u vlast koja će cijeniti žrtvu tisuća života palih u obrani domovine, vjera u vrijednosti nacionalne države i prava na očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta kao i nada da će zemlja doživjeti gospodarski procvat, a oni se vratiti i svojim investicijama pomoći u njezinoj obnovi, obećana lustracija komunističkih i projugoslavenskih kadrova i pripadnika zloglasnih tajnih službi koje su ih progonile za vrijeme Jugoslavije – sve je to palo u vodu.

Umjesto toga, dijaspora gubi zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru i od početnih 12 predstavnika dijaspore, od prvog do 11. saziva Hrvatskog sabora, završava s tri zastupnika. Mogućnost glasovanja na izborima izvan Republike Hrvatske ograničava se na simboličan broj izbornih mjesta. Pridruživanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji nastavlja se proces međusobnog udaljavanja pod blagoslovom briselskih birokrata. Hrvatska se pridruživanjem velikoj europskoj obitelji suočava s masovnim odljevom stanovništva koji je nalik egzodusu naroda, osobito mlade populacije školovanih kadrova. Drastičan pad nataliteta i gubitak ljudskog kapitala ugrožavaju temelje hrvatske države. Usto, Hrvatska vlast ponaša se kao da ne zna što bi sa svojom dijasporom. Osim novčanih doznaka koje iseljenici šalju u domovinu, ne zna kako bi iskoristila mnogostruki potencijal znanja, iskustva, kontakata, projekata i ljudskih resursa hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka.

Kako hrvatska dijaspora danas gleda na društvene procese u domovini? Zašto tolike administrativne prepreke, neorganiziranost i nesklonost stvaranja uvjeta za povratak? Otkuda toliko međusobno nepovjerenje i nerazumijevanje između Hrvatske i njezina iseljeništva? Je li po srijedi strah ili su ukorijenjene predrasude? Vrijeme sukoba tajnih jugoslavenskih službi i konspirativnog djelovanja nekih hrvatskim političkih emigrantskih organizacija davna su prošlost. Tada je u percepciji dijaspore to bilo jedino moguće u borbi za slobodu hrvatskog naroda i države. Dobri poznavatelji dijaspore svjesni su da međusobno nepovjerenje prvenstveno proizlazi iz činjenice da je hrvatsko nacionalno biće razdvojeno i obeshrabreno s pukotinom koja ne zacjeljuje. Većina naših sunarodnjaka u dijaspori ostat će zato zauvijek izvan Hrvatske s dijelom duše, poput sidra, zaglavljenim za domovinski kamen.

Ključne riječi #Hrvatsko narodno vijeće #Tomislav Bošnjak #Tuga Tarle