Hrvat u Los Angelesu koji je radio posao vrijedan 22 milijuna dolara: Tajna uspjeha? Samo jedna riječ…

Velika i napredna građevinska tvrtka Mladena Buntića, specijalizirana za inženjering i gradnju infrastrukture, vodovoda, odvoda, crpnih postaja i regulacije bujica – može se pohvaliti izvođenjem brojnih složenih projekata u Los Angelesu i Južnoj Kaliforniji.

“Planiram kupiti kuću za odmor u Makarskom primorju. Ako Bog dadne zdravlja, neka se nađe pri ruci za Nadu i mene; ali i za djecu i unuke kad god se žele vraćati, a možda neki i sasvim vratiti na svoje korijene”.

Tako je u razgovoru 2001. godine za Hrvatski kalendar rekao Mladen Buntić. Ovaj intervju, koji je s Mladenom vodio dr. don Mate Bižaca, neposredan je i zanimljiv, pun doživljaja, životnog iskustva, rada, vjere, obitelji i Hrvatske….

Mladene, počnimo od početka. Najprije, gdje i kada ste rođeni i gdje ste živjeli prije dolaska u Ameriku?

Rođen sam u Međugorju 23. studenog 1933. Tu sam u ratnim prilikama završio pučku školu. Sa 14 godina odlazim rodbini u Slavonski Brod gdje sam kroz tri godine izučio strojobravarski zanat.

Koja su Vaša najposebnija ili najdraža sjećanja na mjesto rođenja, na neke osobe i život kod kuće do 14. godine?

Kao djetetu duboko mi se urezalo u sjećanje iskreno veselje mojih mještana u Međugorju kada je objavljena vijest o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske. A najdraža su mi sjećanja na mjesne derneke i običaje posjećivanja prijatelja tom prigodom uz tradicionalna jela.

Tko od Vaše uže obitelji još živi tamo u Hrvatskoj, ili sada u BiH, a tko je sve ovdje u Americi?

U Hercegovini imam rođake i njihovu djecu, a ovdje u Los Angelesu mi je sva uža rodbina.

Sjećate li se kako je i kada otišao iz domovine otac Iko? Jeste li znali za oca i je li obitelj imala ikakvu vezu s njim dok je još bio u Italiji i nakon što je prešao u Ameriku?

Otac je pobjegao u Italiju 1945. pred komunističkom strahovladom. Znali smo da je tamo, premda dvije godine nismo bili u vezi. U mjestu Grottammare bio je pet godina opskrbljivač za franjevce i čak nam je slao pakete. Godine 1950. otišao je u Sjedinjene Američke Države. Majka je sve to vrijeme ostala u Međugorju s nas petero djece.

Kada i kako ste Vi pobjegli ispod komunističke diktature?

Pod komunizmom stvarno nisam za sebe vidio nikakve budućnosti. Tim više što mi je otac već bio u Italiji. Dogovorio sam se s njim da pobjegnem i pridružim mu se. S jednim prijateljem sam pokušao, ali nismo uspjeli. Nabasali smo na miliciju, no srećom nisu pucali nego su nas vratili. Drugi pokušaj bijega je uspio nakon dugog i intenzivnog puzanja. Oca međutim nisam zatekao u Rimu jer je već bio otišao u Ameriku. U Rimu sam dvije godine čekao američku vizu, da bih se napokon 1952. našao s njim u Kaliforniji.

Kada su i kako došli u Ameriku majka i drugi članovi obitelji?

Majka je s bratom i sestrom došla 1957., dakle pet godina nakon mene. Došla je u Los Angeles, jer je otac u međuvremenu završio posao u Berkleyu, a i ja srednju školu.

Kako ste se snalazili prvih dana u Americi?

Napuštanjem domovine i svega što ona znači, osjećao sam veliku emocionalnu prazninu. Da bih to nadoknadio, nije bila dovoljna obitelj, pa mi je druženje s drugim Hrvatima u Los Angelesu bilo posebno drago i obogaćujuće. Uglavnom se to odvijalo oko hrvatske crkve Svetog Ante.

Kako je lako ili teško bilo prilagoditi se na novo društvo i život u Americi?

Čini mi se da je ta prilagodba kod mene bila manje bolna, zahvaljujući tome što sam ovdje pohađao škole.

Jeste li bili djelatan član u nekim hrvatskim organizacijama?

Jesam, u Hrvatskoj bratskoj zajednici.

Vi ste iz Međugorja, jedne hrvatske i katoličke sredine. Jeste li se po dolasku u Ameriku odmah uključili u hrvatsku katoličku župu u Los Angelesu, ili je trebalo vremena dok se nađe i snađe?

Jesam, uključio sam se odmah po dolasku. Sv. Ante je bio i ostao pojam! To je topli kutak domovine, srce svih naših aktivnosti: vjerskih, društvenih, kulturnih, zabavnih… I djecu sam dovodio u Hrvatsku školu jezika, folklora i da sviraju tamburicu.

Jeste li uz svoj veliki posao i brigu za obitelj imali vremena i mogućnosti pratiti stanje u Hrvatskoj? Koja su u tome bila Vaša očekivanja i želje s obzirom na domovinu porijekla i sudbinu Hrvata?

Svakako da jesam! To se pratilo ili preko župnog radija ili preko tiska, posebno “Danice”. Korisne su bile i informacije što smo ih dobivali iz domovine dolaskom novih doseljenika. Ispočetka je nada u ostvarenje slobodne Hrvatske bila snažna i na tome se intenzivno radilo. Ali kako su godine više prolazile, a komunistička diktatura puštala korijene, dolazilo je i do razočaranja, ali ne gubljenja nade. Sanjanje o slobodi i povratku se dobrano oduljilo. Sada. kada je sve to napokon stvarnost, svjestan sam da će i za mene i za većinu Hrvata potpuni povratak u domovinu biti nemoguće ostvariti.

Kakvi su bili Vaši poslovi i počeci poduzetništva u Americi?

Poslije dvije godine studija inženjeringa na Sveučilištu Santa Clara, dobio sam u Los Angelesu prvi posao – crtanje nacrta. To su bili sve sitni i ograničeni projekti, pa sam u pet godina rada promijenio četiri tvrtke. Ustalio sam se ipak i radio 15 godina kao “engineering estimator” u Metropolitan Water Districtu u Los Angelesu.

Kada i kako se dogodio najveći projekt?

Mjesečna plaća u državnoj tvrtki gdje sam radio 15 godina bila je pristojna, ali predviđao sam da će svih troje moje djece istovremeno biti na koledžu ili sveučilištu, tako da ni puno bolja plaća ne bi bila dostatna za njihovo školovanje. Osim toga, u MWD-u nisam vidio šanse ostvariti sve svoje profesionalne ambicije. Moj je otac imao licencu kao “general engineering contractor”, koju nikada nije koristio, što je mene potaknulo da ja dođem do svoje dozvole i osnujem vlastitu tvrtku. To sam i ostvario četiri godine prije nego što sam 1975. napustio MWD. Izvan radnog vremena u državnoj tvrtki radio sam kroz te četiri godine sa svojom novoosnovanom kompanijom “Mladen Buntich Construction Company” (MBC). Posao je napredovao kao što raste gruda kada se zakotrlja po snijegu. Već za kratko vrijeme uvidio sam da sam se zaputio na put bez povratka. Kroz prve četiri godine postojanja tvrtke imao sam troje radnika, sljedećih deset godina od 10 do 15, a sada (2001., op. ur.) MBC zapošljava od 60 do 90 ljudi. A što se tiče Vašeg pitanja o najvećim uspjesima u mom poslu, spomenuo bih tri slučaja.

Godine 1982. dobivam posao u Venturi (Kalifornija), vrijedan 6,5 milijuna dolara. Posao je zahtijevao tzv. “micro-tunneling”, što je tada bio još uvijek pionirski posao na Zapadnoj obali. Od jedne njemačke tvrtke sam unajmio strojeve za micro-tunneling, osnovao kompaniju “Nada” (tako mi se zove supruga), te s tom novom kompanijom ušao u partnerstvo s Pacific Boringom koja je izvodila bušenje samo klasičnom metodom. Taj slučajni posao u Venturi i partnerstvo Nade i Pacific Boringa proizvelo je novu tvrtku, sestrinsku postojećem MBC-u, koju smo prozvali “Nada Pacific Corporation.” Drugi najvrjedniji posao bio je onaj u Orange Countyju gdje smo postavili 34 milje cijevi kroz pet gradova. Taj je posao bio vrijedan 22 milijuna dolara. Treći, najizazovniji i najrizičniji posao obavili smo 2000. godine u Los Angelesu na Terminal Islandu. Da bi se otvorio tzv. “Alameda Corridor,” trebalo je spustiti dno kanala u luci za prolaz većih brodova. Zbog toga su i cijevi za kanalizaciju morale biti postavljene čak 30 nogu niže ispod dosadašnjih. Zbog 90 nogu dubine mora, pritisak vode nam je zadavao silne glavobolje. Uz veliki rizik ronioci i varioci su za 36 sati neprekidnog rada uspjeli završiti taj najkritičniji posao. Odlanulo nam je, Bogu hvala, nakon toga, jer u protivnom – tu smo mogli izgubiti sve što smo dotadašnjim višegodišnjim radom stekli.

Kratko rečeno, koja je zapravo tajna Vašega uspjeha u poslu; i kakvi su planovi za dalje?

Tajna uspjeha je u upornost. Ljudski je i pogriješiti i posrnuti, ali itekako je važno ne obeshrabriti se već izvući pouku i ići naprijed. Dakako, da nisam imao svoju Nadu uza se sve to vrijeme i u radu i odmoru, “i u dobru i u zlu”, ne bih bio dogurao ovako daleko. I još nešto. Sretan sam, eto, ne samo u supruzi nego i u djeci, Bogu hvala. Najuspješniji zalet kompanija je doživjela kada su se obojica sinova uključila u posao. Što se tiče planova, oni su se sveli na to da postupno predam kormilo kompanije sinovima, a ja da se uhvatim za kormilo jednog malog ribarskog broda pa se češće otisnem na ocean loviti ribu za svoj užitak.

Otac Iko je prvi došao u Ameriku, a onda je slijedila obitelj. Je li to onda bila tipična katolička, hrvatska obitelj, ili se ponešto mijenjalo i gubilo u Americi?

Mi smo ostali tipična katolička, hrvatska obitelj. Često smo na okupu za obiteljskim stolom i držimo do naših hrvatskih katoličkih tradicija. U tome je kritično važna povezanost sa srcem hrvatske zajednice u Južnoj Kaliforniji, sa župom sv. Ante.

Vi ste ovdje osnovali svoju obitelj. Gdje i kako ste se upoznali Vaša supruga Nada i Vi?

Još dok sam bio na Sveučilištu Santa Clara, posjetio sam u Los Angelesu s ocem naše susjede iz Međugorja – Nadinu obitelj. Tu sam se upoznao s mojom budućom suprugom. Vjenčali smo se 1961.

Vidim da djeca razumiju i govore hrvatski. Znači da ste u obitelji govorili hrvatski?

I hrvatski i engleski. Nadina i moja majka ipak su u tome odigrale važnu ulogu.

Recite nam još nešto o odgoju i školovanju svoje djece. Što sada rade i što najviše vole? Jesu li pohađali hrvatsku školu i sudjelovali u župnim i drugim hrvatskim društvima?

Marianna je magistrirala iz znanstvenog područja “environmental health.” To je što ona voli i tim se poslom sada bavi. Puno putuje po cijeloj Americi zbog posla koji obavlja u svojoj struci. Steve-Pepo je završio koledž kao civilni inženjer i sada vodi našu tvrtku Nada Pacific Corporation. Mladen, sin, diplomirao je poslovnu administraciju i preuzima vođenje naše tvrtke Mladen Buntich Construction Company. Svih troje djece odraslo je sudjelujući u mnogobrojnim aktivnostima u našoj hrvatskoj župi u Los Angelesu. Tamo i oni i unuci još uvijek često navraćaju.

Jeste li se supruga, djeca i Vi vraćali i kako ste često išli u Hrvatsku?

Prvi put smo svi zajedno bili u Hrvatskoj i Hercegovini 1987. godine. Planiram kupiti kuću za odmor u Makarskom primorju. Ako Bog dadne zdravlja, neka se nađe pri ruci za Nadu i mene; ali i za djecu i unuke kadgod se zažele vraćati, a možda neki i sasvim vratiti na svoje korijene.

Mladen Buntić preminuo je 17. listopada 2020. godine u Los Angelesu.

Ključne riječi #Hrvati u Los Angelesu #Mladen Buntić #uspješni Hrvati u dijaspori