Hrvat iz ove priče fotografirao je sve kamene i brončane spomenike u Buenos Airesu

Vjerujem da su rijetki u Hrvatskoj (a i među Hrvatima u svijetu) čuli za Augusta Frajtića. Nije to baš slučajno. On je bio i ostao prešućen (kao i mnogi drugi) jer se u (pr)osudama vlastodržaca našao na „pogrešnoj strani povijesti” – bio je hrvatski domoljub.

Augusta Frajtića „susreo” sam kad sam pripremao knjigu Hrvatska mala škola Sv. Josipa – ALBUM – Izbjeglički logor Fermo (Chicago: CroLibertas, 2015.) i doznao da je sve slike u Albumu fotografirao upravo on. Knjiga je posvećena njemu, gospođi Mariji Ramljak, koja je bila ravnateljica škole, i svim tadašnjim logorašima. Zahvaljujući gospodinu Vladku Loziću, koji je s Čedomilom Grosom objavio elektronično izdanje knjige Zaboravljeni Frajtić (Zagreb: Vlastita naklada, 2022.), doznao sam više detalja o životu i uspjesima toga nekoć poznatoga zagrebačkoga fotografa…

Frajtić je rođen 1902. u Bileći, Hercegovina, u mjestu gdje mu je otac tada službovao. Nakon u Karlovcu završene srednje školu (1919.) bio je bankovni službenik u Zagrebu. Već u mladim danima bavio se umjetničkom fotografijom, a godine 1933. učlanio se u Fotoklub Zagreb, uskoro postao dugogodišnji tajnik kluba i „Dobri duh hrvatske fotografije”, kako ga u svojoj knjizi nazva Mladen Grčević (M. Grčević, August Frajtić, dobri duh hrvatske fotografije. Zagreb: Hrvatski fotosavez, 2000.). K tomu, Frajtić je svojim člancima u Foto-Reviji pozivao amatere da fotografiraju ljude i prizore iz naroda, folklor, selo, ljepote prirode… Odziv je bio tako velik da je Frajtić smatran „začetnikom nacionalnog smjera u hrvatskoj umjetničkoj fotografiji i Zagrebačke škole fotografije”.

Da je bio vrstan fotograf, svjedoči i njegovo sudjelovanje već na Prvoj izložbi amaterskih fotografija u Zagrebu (1932.). Na Drugoj izložbi (1933.) sudjelovao je s devet fotografija, a sljedeće godine organizirao je Jesenski salon umjetničkih fotografija u Zagrebu. Bio je višeput (1936., 1937., 1938., 1939. i 1940., na primjer) članom žirija na međunarodnim izložbama umjetničke fotografije, što ukazuje na to koliko je bio cijenjen i u međunarodnim fotografskim krugovima.

Vrstan organizator

Frajtić je bio i svestran i neumoran organizator. Nije štedio sebe i svoje vrijeme da bi uzdigao Fotoklub Zagreb i hrvatsku fotografiju na svjetsku razinu. Začetnik je ideje i glavni organizator Hrvatskoga fotoamaterskoga saveza. Bilo je to u lipnju 1939. kada su fotoklubovi iz Daruvara, Sušaka i Zagreba utemeljili Savez, a uskoro im se pridružio i fotoklub iz Osijeka. Iste godine (od 30. srpnja do 6. kolovoza 1939.) Hrvatski fotoamaterski savez, na inicijativu Fotokluba Zagreb, odnosno Frajtića, održao je Prvu nacionalnu izložba umjetničkih fotografija u Sušaku, a godinu dana zatim HFS organizirao je tri nacionalne izložbe (Osijek, Sušak i Daruvar) na kojima je sudjelovalo 67 autora s 237 fotografija.

Međunarodna suradnja

U drugoj polovini 1930-ih godina Fotoklub Zagreb postaje prepoznatljiv ne samo po uspješnim djelatnostima nego i po svom posebnom stilu. Tih godina u Zagrebu je organizirano šest međunarodnih izložba umjetničke fotografije. Nadalje, kako se fotoamaterski pokret naglo širio, osjetila se potreba organiziranja međunarodne suradnje. S tom svrhom godine 1938. održan je u Beču međunarodni kongres amaterske fotografije, na kojem su sudjelovali delegati iz desetak država i tada je utemeljena Međunarodna fotoamaterska unija, a August Frajtić izabran je njezinim dopredsjednikom, što ukazuje na to da su on osobno i Fotoklub Zagreb imali prestižan ugled u međunarodnim krugovima amaterske fotografije.

Fotoklub Zagreb, u prvom redu klupski tajnik Frajtić, svojim je radom i ugledom uspio organizirati gostujuće izložbe ne samo u više europskih gradova, nego i u Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama. Krajem 1930-ih godina kolekcija od 100 najboljih klupskih fotografija proputovala je svijetom i većma pridonijela nastanku i širenju pojma „Zagrebačka škola fotografije”.

Frajtić je bio pokretač novoga časopisa, Savremena fotografija, koji ubrzo postaje „službenim glasilom Bugarskoga fotokluba, Hrvatskoga fotoamaterskoga saveza i njegovih klubova: Fotokluba Daruvar, Fotokluba Osijek, Fotokluba Sušak i Fotokluba Zagreb te Kluba kinoamatera Zagreb. Časopis je predstavljao i Međunarodnu fotoamatersku uniju te fotoamatere Maribora i Beograda. Ali objavljena su samo tri broja jer su ratne prilike onemogućile njegovo dalje izlaženje.

Rat i izbjeglištvo

Ratne nedaće nisu mimoišle ni Fotoklub Zagreb ni Augusta Frajtića. Srećom, rat je preživio i izbjegao mač „osloboditelja”. Postao je emigrant i dospio u izbjeglički logor u Fermu. Zahvaljujući samoorganiziranosti Hrvata bio je to u poratnim prilikama najuređeniji izbjeglički logor u Europi. U njemu su uspješno djelovala kulturna i humanitarna društva, razne službe, športski klubovi i škole. August Frajtić bio je ne samo svjedok nego i sudionik društvenoga i kulturnoga života u logoru. Osim što je u svom studiju izrađivao fotografije potrebne za službene isprave, on je kroz objektiv svoga fotoaparata ovjekovječio logorski život. Kroz njegove svjetlopise i mi možemo osjetiti kako se i u logorskim prilikama i tuđoj zemlji hrvatska djeca znaju radovati, učiti, igrati nogomet, raditi tjelovježbe, ići na izlete, igrati kolo, slaviti prvu pričest, moliti se… Djeca su davala cijelomu logoru dašak radosti. Bila su veselje majkama koje su bile u izbjeglištvu bez muževa i onima koji su morali ostaviti svoju djecu i obitelji u domovini i poći u bespuća tuđine.

Život u Argentini

Frajtić, kao i na tisuće drugih Hrvata, dospio je u Argentinu. Ondje je živio i radio. Po svjedočenju njegova poslodavca, bio je skroman i pomalo samotnjak, ali iznimno discipliniran u poslu i u životu općenito. Naravno, ostao je zaljubljenik fotografije. Nastavio je slikati.

Među ostalim, Frajtić se poduzeo i jednoga velikoga projekta u čast Argentine, odnosno Evite Peron, koja je odigrala ključnu ulogu u dolasku poratnih Hrvata u Argentinu. On je fotografirao sve kamene i brončane spomenike u Buenos Airesu i pripremio monografiju od 120 umjetničkih fotografija s opisima. Plan je bio predati monografiju Eviti Peron prigodom proslave 150. obljetnice argentinske neovisnosti, ali zbog političkih i gospodarskih (ne)prilika u Argentini, nažalost, monografija nije nikad objavljena. Na svu sreću, slike i rukopis (slučajno) su sačuvani. To je bio i posljednji fotografski pothvat Augusta Frajtića. Preminuo je 1977. godine u Buenos Airesu.

Mnogi hrvatski književnici, umjetnici, novinari, glazbenici, umnici… iz toga krvavoga vremena, ako nisu bili likvidirani, bili su ušutkani i prešućeni. Mjerilo je bilo (i još se osjeća): ako nisi s nama, ne trebaš ni postojati! Već bi bilo vrijeme da Frajtić i svi pobijeni i prešućeni dobiju zasluženo mjesto u povijesti hrvatske kulturne baštine.

Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #August Frajtić #Hrvati u Argentini