Hrvat iz Chicaga otkrio: UDBA je tijesno surađivala s američkim FBI-jem. Shvatio sam to kada sam u kući jednog agenta ugledao dvije boce srbijanske šljivovice!

U četvrtom dijelu priče Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska u Chicago, svog prvog posla, kupovine stanova, kuća i zemljišta, osnutka radija Slobodna Hrvatska i izazova s FBI-jem…

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Povratak iz Njemačke

Godine 1969. vratio sam se doma iz Njemačke. Njemačku sam napustio jer je supruga bila sama s djecom. Bili smo odvojeni. Prvo dijete, djevojčica Zdenka, umrla je kada je imala tri godine. Liječnik joj je dao pogrešne lijekove. Bilo je previše teško. Razdvojeni i daleko. Tragedija previše.

Odlazak u Ameriku

Jure Lišnić, brat moje supruge, pisao nam je iz Chicaga i ponudio ako želimo doći. Jure je pobjegao iz bivše države rano, još 1957. godine u Italiju, onda u Ameriku. Dogovorili smo se da idemo. Poslao nam je jamstveno pismo. Išao sam u američki konzulat u Zagreb. Službenici su bili vrlo ugodni prema meni. Sjećam se da su me pitali bi li se borio za Ameriku ako bi trebalo. Ja sam odgovorio DA, ali ne u Vijetnamu. Prošlo je sve dobro.

Dana 7. ožujka krenuli smo iz Zagreba za Frankfurt. Iz Frankfurta za Chicago Lufthansom. Sljedećeg dana, 8. ožujka 1970. stigli smo u Chicago. Supruga, ja i dvoje djece: jedno staro četiri godine, a drugo sedam godina. Dočekali su nas brat Jure Lišnić, sestra Anđelka Zoko, sestra Anđelka Brajković. Bilo ih je dosta!

U svoj dom su nas primili Luka i Ana Zoko. Ana je sestra od moje supruge. Oni su imali svoje troje djece. Bilo nam je kod njih jako dobro (tamo smo ostali oko tri mjeseca te se preselili u svoj stan).

Ja sam odmah počeo raditi, u ponedjeljak 16. ožujka u istoj tvrtki gdje je radio brat od moje supruge koji me i doveo u Ameriku. Počeo sam raditi u „Clering Industries, Inc.“, tvornica pressa. Radio sam kao stolar, za manje popravke, te popravke vrata i prozora.

Sjećam se da je plaća bila $3.75. Nisam znao ni riječi engleskog jezika, ali sam imao sreću da mi je šef bio Nijemac pa smo se mogli dobro sporazumjeti. Puno sam radio te prve četiri godine. Nisam imao ni jednoga slobodnog dana. Radio sam od 10 do 12 sati svaki dan. Meni je to odgovaralo. Kasnije se i moja supruga zaposlila. Onda smo radili tako da je jedno bilo na poslu prijepodne, a drugo poslijepodne.  

Nakon godinu dana kupio sam automobil. Naučio sam voziti još u Njemačkoj. Tu smo živjeli oko 2,5 godine. Kada smo uštedjeli nešto novca, već 1973. godine kupili smo svoju kuću s dva stana (na 64. i S. Keeler), tako da smo u jednom živjeli, a drugi smo iznajmljivali te je tako otplaćivao dug. Tu smo živjeli oko sedam godina. Prodali smo tu kuću i kupili drugu na 65. ulici i Austin Aveniji u Chicagu. Tamo smo ostali do 1981. godine. Sjećam se da sam tu kuću platio 41 tisuću američkih dolara. Sredio sam cijelu kuću i prodao je za 87 tisuća američkih dolara. Tada sam kupio zgradu od šest stanova.

I tako je život išao. Radili smo puno. Supruga je radila, djeca su išla u školu, viđali smo se samo navečer. Onda sam kupio prazno zemljište te pravio novu kuću za nas u kojoj i danas živimo supruga i ja. Ja sam bio prvi u ovom dijelu koji je napravio kuću. To je bilo 1981.

U tvornici sam radio do 1990. godine kada je tvornica zatvorena (kupili je Japanci). Prodao sam zgradu koju sam imao, pa sam kupio zgradu od deset stanova. Onda sam išao u zajednički posao sa Stipom Brajkovićem i Josipom Lišnićem. Svi smo kupili po jednu zgradu od 12 stanova.

Ameriku na početku nisam volio, ali sam znajući kako je bilo u Njemačkoj: barake, suha hrana, loši uvjeti, razdvojena obitelj, ovo je bilo odlično. Uvijek je važno s čim uspoređuješ. Stoga je ovo iskustvo bilo dobro!

Mara se htjela vratiti odmah u domovinu. Da je mogla, išla bi pješice doma. Onda su djeca pošla u školu, obveze, itd… Život je krenuo svojim putem. Ja sam mislio da ću ostati desetak godina i vratiti se doma. Sad je prošlo već 50 godina od našeg dolaska!

Nakon toga bilo je nekako lakše živjeti, ali je istovremeno uz taj bolji život bila sve veća nostalgija za domovinom. Za povratak ili odlazak nije bilo šanse jer su komunizam i Jugoslavija još uvijek postojali, režim u kojem sam stalno bio nepoželjan i progonjen. Sjećam se kad god sam dolazio iz Njemačke doma, bilo ljeti ili za Božić, uvijek sam bio pozivan na Udbu u Split, na ispitivanja. Stalna pitanja s kim se sastajem, što radim, u kakvom se društvu krećem. Stalno je tako bilo jer sam se u Njemačkoj sastajao s pokojnim dr. Brankom Jelićem i Ivanom Jelićem. Iako sam nekoliko puno prenosio novine iz Njemačke doma, nikad me nisu otkrili. 

Sjećam se jednom prigodom sam bio na predavanju generala Vjekoslava Luburića koji je došao iz Madrida u München za proslavu 10. travnja 1964. ili 1965. godine, ne sjećam se točno. Tom prigodom sam snimio njegov govor. Još i sada imam tu vrpcu. Te sam godine došao kući za Veliku Gospu i odmah su me zvali u Udbu u Split. Već su znali da sam tamo bio i pitali su me zašto sam išao. Ja sam im rekao zbog znatiželje da čujem što govori. Ispitivali su me oko četiri sata. 

Bio je jedan udbaš blizu moga sela. Poznavao sam njegovu obitelj. Svi su bile velike komunjare, ali njega nisam poznavao. Znam da sam imao neku malu zaštitu od moga susjeda i daljnjeg rođaka Ivana Šušnjare zvanog Garon. On je bio predsjednik Mjesnog odbora. Znam da je bio u partiji, ali mene je nekako volio. Ne znam zašto. On je bio brat Nikole Šušnjare koji je bio s Poglavnikom, i zapovjednik njegove tjelesne garde u vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Znam da je bio oženjen Ličankom iz Gospića. Imali su troje djece.

Nestali su. Križni put, Bleiburg. Kada sam vidio one snimke iz Hude Jame odmah su mi oni pali napamet. Nikolu je dobro poznavao pokojni Marijan Šola koji je živio u Kanadi (Sudbury). S njim sam razgovarao u dva navrata i uvijek me pitao znam li išta za Nikolu.

Marijanov sin Domagoj Šola bio je prvi hrvatski konzul u Chicagu. Vrlo dobar čovjek i jako školovan. Prije odlaska u hrvatsku diplomaciju bio je zastupnik u kanadskom parlamentu. Ali čim su Račan i Mesić došli na vlast, on je skinut. Samo zato što je volio Hrvatsku i za nju radio i zato su ga skinuli.

Odmah smo se uključili u zajednicu. Prvo u župu Sv. Jeronima, onda 1976. u „Radio Slobodna Hrvatska“. Bio sam član „Hrvatske republikanske stranke“, član „Hrvatskog otpora“, itd.

Iako sam bio jako zauzet svojom obitelji, družio sam se dosta s ljudima koje sam smatrao dobrim i poštenim. Bio sam praćen od američke tajne službe tako da su mi dolazili u kuću nekoliko puta i ispitivali me. Sjećam se kada su bile zapaljene neke garaže naših Hrvata u Chicagu, postavljanje bombi u jugo-klubove i osuda i zatvaranje Hrvata samo zato što su se borili za Hrvatsku. Markić, Bagarić, Ljubas i ostali koje sam poznavao bili su časni ljudi. 

U međuvremenu, otvorena je radio postaja “Slobodna Hrvatska” kojoj je bio jedini zadatak boriti se za slobodu hrvatskog naroda od jugo jarma kojeg smo nosili dugo godina. To nije bilo lako niti jednostavno jer je trebalo uložiti dosta napora i materijalnih sredstava, ali uz pomoć Božju i dobrih ljudi sve smo to izdržali.

Prvih nekoliko godina glavni i odgovorni urednik je bio Vlado Glavaš. Imali smo velikih problema. Mnogi su radili protiv nas uz pomoć Udbe i američkih službi, ali mi se nismo dali slomiti. Organizirali smo zabave i večere kako bismo skupili dovoljno novca za uzdržavanje radio-postaje. Tu su nam bili na sluzi naši dušobrižnici hrvatskih župa u Chicagu koji su nam ustupali dvorane. U velikoj većini narod je bio uz nas. U međuvremenu, Glavaševa supruga Danica napadnuta je nožem, jedva je ostala živa. Vlado je onda odstupio, a ja sam preuzeo dužnost predsjednika Radija Slobodna Hrvatska. Skupljao sam ljude oko sebe. Ilija Pavljašević je bio urednik. Ivica Metzger i Tina Krstelj bili su voditelji. U Odboru je bio Veselko Leko, Mijo Barun, Marijan Mladenko, Josip Novak i mnogi drugi koji su bili uz nas. 

Sjećam se jedne subote smo organizirali zabavu u dvorani Sv. Jeronima. Ja sam bio na ulaznim vratima za kontrolu ulaznica. Uz mene je bilo dosta djece koja su se tu igrala. U jednom trenutku ispred dvorane prolazio je auto. Sjećam se bio je bijeli Lincoln. Ispalio je dva metka iz pištolja prema dvorani. Jedan je pogodio staklo koje se sasulo, a drugi metak je pogodio okvir metalnih vrata. I danas se to još vidi. Ista vrata i ista rupa! Bilo je puno tih događaja. Tko bi to sve opisao?

Sjećam se kada je moj stariji sin Filip pošao u gimnaziju. U toj školi je imao prijatelje i osnovali su glazbeni band. Bilo ih je petero, a jedini je on od njih bio sin emigranata. Svi ostali su bili Amerikanci. Jedan dečko je bio iz Nashvillea. On je bio vođa skupine. Bio je jedinac u obitelji. Ovi dečki su često vježbali kod nas u kući. Jedne subote su njegovi roditelji došli k nama, onda smo mi išli k njima. I tako nekoliko puta. Kada smo jednom supruga i ja bili kod njih, gle odjednom na stolu se pojave dvije boce srbijanske šljivovice. Ostao sam zatečen, nisam znao što kazati. To sam smatrao provokacijom jer mi nismo nikada rekli da smo iz Jugoslavije nego iz Hrvatske. Uvijek iz Hrvatske!  

Kada sam ga pitao otkud mu ta rakija, rekao mi je da su mu dali njegovi prijatelji koji rade s njim. Pitao sam ga što radi. On mi reče da je šef jednog odjela FBI-ja u Chicagu. Onda mi je već sve bilo jasnije. Jugoslavenska UDBA je tijesno surađivala s američkim FBI-jem.

Sjećam se kada je meni u kuću dolazio FBI i ispitivao me, uvijek su bila dvojica. Jedan je govorio i pitao, a drugi je samo šutio i slušao. Pitao sam ih zašto. Odgovorili su mi da trebaju sa mnom razgovarati budući da se družim s Bagarićem, Mišetićem, Ljubasom i ostalima. To su bile mučne godine. Pozorno smo pratili događaje u domovini preko raznih radio postaja i drugih veza.

Sutra objavljujemo peti od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Ključne riječi #Ante Ljubas #Hrvati u Americi #Stanko Šušnjara