Godine 1731. papa je dopustio da se postaje Puta križa mogu podići u svim crkvama

Pobožnost puta križa jeste hodočašće s Kristom patnikom u duhu i misli na njegovu putu prema Kalvariji. Rijetki kršćani imaju životnu prigodu i barem jednom u životu pohoditi Svetu Zemlju i hodati Kristovim stopama, pogotovu onih posljednjih nekoliko stotina metara od Pilatove sudnice do groba. Upravo na tom samom mjestu rodila se ova pobožnost, gdje su kršćani koji su tamo živjeli i dolazili s posebnom pobožnošću obilazili ta sveta mjesta. Spominje se da je Kristova majka – blažena Djevica Marija prva posjećivala Kristov Put Križa.

Nakon opsade 1187. godine, Jeruzalem je pao u ruke Saladinu, prvom sultanu Egipta i Sirije. Četrdeset godina kasnije dopušteno je franjevcima da se vrate u Svetu Zemlju.

Sv. Franjo Asiški je na poseban način častio Kristovu muku, te je želeći osjetiti Kristovu patnju, prvi poznati slučaj u povijesti koji je primio stigme – pet Kristovih rana na tijelu. Godine 1217. Sveti Franjo je osnovao Kustodiju Svete Zemlje da bi franjevci mogli čuvati sveta mjesta i širiti čašćenje istih.

Papa Klement VI. 1342. godine svečano je proglasio franjevce čuvarima Svete Zemlje. Mnogi su putopisci spominjali sveta mjesta, ali će tek William Rey, engleski hodočasnik, koji je posjetio Svetu Zemlju polovicom 15. stoljeća spomenuti postaje na putu prema Golgoti. Godine 1521. tiskana je knjiga na njemačkom jeziku Geystlich Strass (Duhovna Cesta) s ilustracijama postaja u Svetoj Zemlji.

Tijekom 15. stoljeća franjevci su počeli graditi serije vanjskih postaja Puta križa, imitirajući one u Jeruzalemu. Neke su se nalazile na zgradama ili uz put prema crkvi, a neke prema vrhu nekog brda. Redovnici su podizali postaje u samostanskim dvorištima – klaustrima.

Godine 1686. Papa Inocent XI. dopustio je franjevcima da stavljaju postaje Puta križa u svojim crkvama, a papa Klement XII. godine 1731. dao je dozvolu da se postaje Puta križa mogu podizati u svim crkvama, uz dozvolu lokalnoga biskupa. Tek u to vrijeme će se uvriježiti broj od 14 postaja. Zanimljiv je podatak koliko je to bilo vezano uz franjevce upravo onaj da je tek 1857. godine biskupima Engleske dopušteno da sami podižu postaje Puta križa, bez intervencije franjevaca, a 1862. godine ovo je pravo prošireno na cijelu Crkvu u cijelom svijetu.

Pobožnost se obavlja na isti način, bilo da su postaje vani ili unutra. Ide se od postaje do postaje, razmatraju se pojedini događaji na Kristovom putu prema Kalvariji, kajući se za grijehe, uzrok Njegove muke… Pokušavamo izvući pouke i zahvalnost na tolikom djelu ljubavi. Između postaja najčešće se pjeva po jedna strofa pjesme “Stabat Mater – Stala majka…”

Ova pobožnost se najčešće moli u korizmi i to petkom, ali se može moliti i izvan korizme. Iako se srednjovjekovna pobožnost Puta križa često vezala za oproste (indulgencije), ova pobožnost najbliži je odgovor Isusovoj zapovijedi da uzmemo svoj križ i da idemo za njim. Većina tekstova i molitvi koje se koriste u ovoj pobožnosti upućuju na puno veći spektar milosti od samih indulgencija. Jedna od najpopularnijih pobožnosti Puta križa svakako je ona papina na Veliki Petak u Rimskom koloseumu, koju uvijek predvodi jedan franjevac.

Uz pobožnost Puta križa u našem narodu postoji i pobožnost pjevanja ili recitiranja Gospina Plača. Taj dugi dramatični spjev najčešće se pjevao u korizmi, a mnogi su i u ono vrijeme kada nisu znali čitati i pisati, često naučili napamet slušajući i ponavljajući za starijima.

Svakome od nas kao djeci pošle bi suze na oči prateći dramu Kristove patnje opisanu u Gospinu plaču. Ovo su lijepe i duboko osjećajne pobožnosti koje nas na sebi poseban način uvode u misterij Kristove patnje i smrti koja vodi slavi uskrsnuća. Stoga ih ni pošto ne bismo smjeli zanemariti, nego i prenositi na buduće naraštaje.

Ključne riječi #fra Ivica Majstorović #Put križa #Veliki tjedan