Gabriel Borić prisegnuo za predsjednika Čilea. Ovo je priča o fascinantnoj sudbini dalmatinskih pečalbara

Ovoga proljeća Republika Čile i Republika Hrvatska slave tri desetljeća uspostave diplomatskih odnosa i to u trenutku kada u La Monedu ulazi predsjednik Gabriel Boric Font (36), najmlađi čelnik te andske napredne zemlje.

Uz Matičinu inauguracijsku čestitku predsjedniku Boriću i želje da razborito obnaša tu odgovornu visoku dužnost u epohi globalnog apokaliptičnog preslagivanja političke moći, s ponosom se prisjećamo fascinantne sudbine pečalbarske skupine naših dalmatinskih težaka, pomoraca i ribara iz jednog odvojka velikoga transkontinentalnoga emigracijskog vala koji je krajem 19. stoljeća krenuo iz Hrvatske i zaustavio se na čileanskoj obali, u to vrijeme poželjnoj migrantskoj destinaciji zlatne i salitrene groznice.

Od prve do četvrte industrijske revolucije stasalo je u toj prosperitetnoj regiji u blizini Južnoga pola četiri-pet hrvatskih naraštaja mahom dobro obrazovanih, kojima pripadaju i Borićevi preci s otoka Ugljana. Pisma su se razmjenjivala nekoć mjesecima, dok danas u realnome vremenu dvije udaljene zemlje već prakticiraju gigabitne brzine 5G mreže, koja se širi diljem planeta.

Reindustrijalizacija je u središtu nacionalnih ekonomija, dok pandemija koronavirusa i iznenadni rat na istoku Europe usložnjavaju otvorenu globalnu raspravu oko pristupā i razvojnih modelā.

„Govorimo o održivom rastu u Čileu popraćenom pravednom preraspodjelom bogatstva“, istaknuo je predsjednik Borić prigodom nedavnog imenovanja nove čileanske Vlade.

Ministarstvo financija te najrazvijenije zemlje Latinske Amerike vodit će Mario Marcel Cullell, čiji su mandat guvernera Središnje banke RČ hvalili financijski analitičari. Ranije je radio u Svjetskoj banci, Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) te u prethodnim čileanskim vladama lijevog centra. Usto, među imenovanim ministrima u Borićevoj vladi, koja se sastoji od 24 stručnjaka, prevladavaju žene poput ugledne intelektualke Maye A. Fernandez Allende i znanstvenice svjetskoga ugleda za klimu Maise Rojas. Ona tumači kako je priča o gospodarskom rastu u suprotnosti sa zaštitom okoliša lažna dihotomija koja doista pripada 20. stoljeću te ističe kako se ne hvali da će oni Čile pretvoriti u jedan veliki nacionalni park bez ikakve industrije, ali upozorava kako futurističke modele svijet svakako mora raditi drukčije.

Podsjetimo, u listopadu 2019. u Čileu su buknuli prosvjedi protiv nejednakosti neoliberalnoga ekonomskog modela, što je navelo stratege tog demokratskoga društva, uključujući Borića, da potpišu sporazum o izmjeni sadašnjeg ustava, koji je napisan za vrijeme Augusta Pinocheta (1973. – 1990.). Skupština je donijela rezoluciju u kojoj se ističe da se proces događa u kontekstu izvanredne klimatske situacije. Golemi potencijali solarne energije i vjetra potaknuli su ljetos čileanski donji dom Kongresa da odobri nacrt zakona kojim bi se zabranila izgradnja novih elektrana na ugljen od 2025. do 2040. godine. Senat tek treba donijeti odluku o tom zakonu za koji Rojas kaže da je apsolutni prioritet.

Borić, kozmetički, prekida predsjedničku tradiciju stanovanja u najbogatijim četvrtima glavnoga grada Santiaga, poput Providencie ili Las Condesa, gdje su općenito živjeli čelnici država. S druge strane, pred njegovom vladom je ključni izazov dubinske transformacije čileanskoga društva kako bi proveo ambiciozno zamišljene socijalne, porezne i gospodarske politike u Kongresu koji se sastoji od čak 21 političke stranke. Čile bi u trećem tromjesečju 2022., najširim konsenzusom, trebao održati referendum o novom tekstu ustava koji će omogućiti reforme za suzbijanje rastuće dohodovne nejednakosti te poboljšati položaj autohtonih naroda, prije svega najbrojnijega indijanskog naroda Mapuče.

Traži se, uz ostalo, dostupnije kvalitetno obrazovanje za najšire slojeve društva, zdravstvene usluge i reforme mirovinskih fondova koji su pretežito privatizirani. Kritičari smatraju da Čileu prijeti lijevo skretanje kakvo nije viđeno od vremena Allendea.

Čileanski građani znaju za ljude hrvatskih korijena (oko 180 tisuća osoba) koji su dio povijesti i čileanskoga naroda – među kojima su slavni Antonio Skármeta (najčitaniji pisac hispanističkoga svijeta), Lily Garafulic (svjetski poznata kiparica), mnogobrojni inženjeri, liječnici, biskupi, sportaši ili pak Radomiro Tomic (bivši senator i kandidat za predsjednika Republike Čile). Ono što nije pošlo za rukom Tomicu prije 50 godina, ostvario je Gabriel Boric Font, pronoseći slavu čileansko-hrvatskog prijateljstva.

Zanimljivo, u Čileu su (samo)nikli i najuspješniji hrvatski doseljenici – poslovni ljudi. Vodio ih je gospar s Koločepa Paško Baburica početkom 20. stoljeća, a kasnije poduzetnik bračkih korijena Andrónico Lukšić Abaroa (Antofagasta, 1926. – Santiago, 2005.), otišavši s ovoga svijeta kao najbogatiji građanin Čilea. Divovsku kompaniju Lukšićevih, Andrónicovi nasljednici afirmirali su među 100 najvećih kompanija izlistanih na Londonskoj burzi, a uspješno posluju i u Republici Hrvatskoj, slijedeći uzorne prakse u korporativnoj filantropiji, što bi mogao cijeniti i sam Borić.

Obiteljsko stablo

Gabriel Borić Font rođen 11. veljače 1986. u Punta Arenasu, upravnom središtu najjužnije regije Magallanes i čileanskoga dijela Antarktike, potječe od najranijih hrvatskih pečalbara.

Povjesničarka Ljuba Borić Bargetto, profesorica i istraživačica migracijskih procesa na Sveučilištu Andrés Bello u Čileu, rekonstruirala je obiteljsku korjeniku svoga bliskog rođaka.

Davni preci porodice Borićā su Ive Borić i Stoša Barišić, koji imaše šestero djece na otoku Ugljanu u zadarskome akvatoriju sredinom 19. stoljeća za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Ta su djeca bila: Šime (1860.), Ive (1863.), Mate, Tomo, Jakov i jedina kći Marija.

Zbog ekonomskih i političkih razloga (filoksera, vinska klauzula i petogodišnji vojni rok za cara) najstariji sinovi Šime i Ive odlaze u Južnu Ameriku za vrijeme zlatne i salitrene groznice prije 137 godina, stigavši na čileansko tlo u Magallanes među prvih deset hrvatskih doseljenika (oko 1885. godine). Na vjetrometini polarne klime braća su rudarila u kanalu Beagle južno od Magellanova tjesnaca. Ive (drugi, rođen 1863.) vratio se s čileanskih rudokopa kako bi se oženio na rodnome otoku Ugljanu, gdje mu je deset godina mlađa Božica Crnošija Vučina prije 129 postala supruga, rođena 1874. U želji da lakše prehrani obitelj vraća se u Punta Arenas, gdje mu se pridružuju supruga i prvorođenac Ive Ante, rođen na Ugljanu 1895. godine.

Nakon završetka zlatne groznice izgrađuje i popravlja morska plovila. Ive drugi i Božica Crnošija Vučina imali su ukupno 11 djece. Uz prvijenaca spomenutog Ivu Antu rođenog na Ugljanu, ostalih desetero dolaze na svijet u Punta Arenasu, od kojih jedan postaje prvi biskup Punata Arenasa Vladimiro, a onaj sedmi rođen 1908. godine je Luis, Gabrielov djed, koji je imao četvero djece i 17-ero unučadi te desetero praunučadi. To četvero djece su mu sin imenjak Luis Javier Boric Scarpa (Gabrielov otac), María Angélica, Patricio (otac naše profesorice povijesti i Gabrijelov stric) i Beatriz.

Podsjetimo, prvi Luis tj. Luis Javier Borić Crnošija bio je jedan od pionira u potrazi za naftom na tom ledenom području blizu Južnoga pola. Oženio se Magdalenom Škarpom Martinić, čiji je otac Hvaranin iz Starigrada i majka iz Pučišća s Brača. Najstariji od djece iz braka Luisa prvog tj. Luisa Borića Crnošije i Dalmatinke Magdalene Škarpe Martinić (predsjednikove bake) je inženjer kemije Luis Javier Boric Scarpa (predsjednikov otac), koji se oženio Katalonkom Maríom Soledad Font Aguilera, dobivši troje djece: Gabriela (1986.), Simóna i Tomása Borica Fonta, protumačila je povjesničarka dr. sc. Ljuba Borić Bargetto.

Ključne riječi #Gabriel Boric #Hrvati u Čileu #uspjeh Hrvata u dijaspori