Fra Leo Petrović i fra Dominik Mandić u spašavanju Židova u Mostaru

Do početka Drugoga svjetskog rata u Židovskoj općini u Mostaru bilo je 150 Židova. Prema drugim je podacima u Mostaru prije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije živjelo 116 Židova. Nakon talijanske ponovne okupacije Mostara 4. rujna 1941. Židovi su bili nešto sigurniji od progona. Mostar je postao “luka spasa“ za Židove iz Bosne, poglavito iz Sarajeva. U Mostaru su smještani u Židovsku općinu, kod rođaka ili prijatelja. Većini Židova cilj je bio doći u Split kako bi bili izvan granica NDH. Najviše židovskih izbjeglica došlo je u Mostar u jesen 1941. – prema nekim procjenama njih oko 2000.

Propustili ste drugi dio kolumne? Pročitajte na poveznici dolje…

Talijanske vojne vlasti u Mostaru naredile su 7. studenog 1942. vlastima Velike župe Hum da sve Židove na području pod jurisdikcijom talijanskih oružanih snaga interniraju. U zapovijedi se ističe kako se Židovi ne smiju udaljavati iz sjedišta svojih svakidašnjih boravišta, a ostaju na potpunom raspolaganju talijanskim vojnim vlastima s cijelim imetkom. Činjenica je da su mnogi Židovi, liječnici i inženjeri, bili u službi NDH, poglavito u Mostaru o čemu svjedoči dopis upućen MUP-u NDH od 16. studenog 1942.

Velikog župana Velike župe Hum Petra Zlatara brinulo je tada mogu li talijanske vlasti odvesti Židove koji su u službi NDH i kako postupiti ako pojedini Židovi zatraže ostanak na njezinu teritoriju. U brzojavci upućenoj 3. prosinca 1942. tajništvu MUP-a NDH Zlatar navodi kako talijanski zapovjednik u Mostaru traži da Židovi odu u logor, a da Židovi liječnici i činovnici ostanu u Mostaru jer Velikoj župi Hum nedostaje liječnika.

Opće upravno povjereništvo kod višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija – Dalmacija“, koje je posredovalo kod Zapovjedništva talijanske vojske, tražilo je od Ministarstva unutarnjih poslova NDH da se liječnici, inženjeri i drugi službenici ne odvode u sabirne logore. Glede tog zahtjeva Ravnateljstvo za javni red i sigurnost NDH odlučilo je postupiti onako kako je predložilo Zapovjedništvo talijanske vojske, odnosno da se za svakog pojedinca židovske narodnosti sastavi obrazloženi prijedlog.

Zbog stalnoga pritiska ustaških vlasti da se židovske izbjeglice vrate u svoja mjesta prebivanja, talijanske su vojne vlasti u jesen 1942. izdale zapovijed da se sve Židove internira u Dubrovnik. Samo iz Mostara Talijani su spasili 110 Židova kada im je zaprijetila opasnost od represivnoga aparata NDH.

U izvješću Kotarske oblasti Čapljina od 22. prosinca 1941. stoji kako domaćih Židova nema u Čapljini, a da se internirani njemački Židovi kreću po cijeloj demilitariziranoj zoni jer im talijanske vojne vlasti izdaju propusnice. Broj Židova iznosi 132, a neki od njih otputovali su s talijanskim propusnicama u Split. Zbog prijetnji ustaškoga režima u mostarskoj je sinagogi objavljen popis Židova, mjesta njihova odlaska i raspored logora. Daljnji put Židova vodio je u tzv. dubrovačke logore, u Kupare i Lopud, a u lipnju 1943. prebačeni su na otok Rab.

Provincijal Pandžić u pismu nadbiskupu Stepincu od 16. listopada 1940. moli nadbiskupa da se zauzme za židovsku obitelj Maertez iz Dubrovnika, Salo Božu i Jenny Mariju, koji su prešli na katoličanstvo. U pismu navodi kako su se iselili iz grada Breslaua prije pet godina, a 1938. na Lapadu prešli na katoličku vjeru. Pandžić navodi kako oni smatraju da su iz Dubrovnika odstranjeni zbog osobne osvete redara koji ima u Gružu nadzor nad strancima. Taj je htio gospođu Jenny Mariju Maertez napastovati i u tome je spriječen.

Bračni par Maertez nikada nije kažnjavan u Njemačkoj niti u Banovini Hrvatskoj, a iz Njemačke su svojevoljno otišli. U zaključnom dijelu dopisa Pandžić ističe kako ta obitelj moli Stepinca da se zauzme za njihov povratak u Dubrovnik. Nadalje ističe kako je biskup Josip Carević prijatelj bračnog para Maertez: „Morao sam im obećati, da ću Vam javiti njihov slučaj. Ne zamjerite. Znam, da imate sličnih slučajeva i previše. Tvrde – možda će preuzvišeni biskup Carević moći tvrdnju provjeriti – da ovako ne mogu živjeti jer im je ostalo samo još koja stotina dinara.”

Nije poznato je li se obitelj Maertez uspjela vratiti u Dubrovnik i jesu li preživjeli Drugi svjetski rat, no iz dopisa se vidi da su se hercegovački franjevci brinuli za progonjene Židove onoliko koliko su im okolnosti dopuštale.

Fra Tugomir Soldo navodi kako je u u crkvi u Širokom Brijegu, kao i u ostalim crkvama Mostarsko-duvanjske biskupije, na svetim misama pročitana i protumačena naredba biskupa Mišića u kojoj je istaknuto kako ne može dobiti odrješenje i pristupiti sakramentima nijedan vjernik koji je sudjelovao u ubojstvima i pljačkama srpske i židovske imovine.

„U župi širokobriješkoj, kao ni u kotaru čitavome, nije bilo nijednoga ni Srbina ni Židova, pa tamo nije mogao nitko ni nastradati”.

Nadbiskup Stepinac najviše se zauzeo za Židove, zbog čega je prozvan “prijateljem Židova”. Vodeći se njegovim primjerom, u Hercegovačkoj se franjevačkoj provinciji fra Leo Petrović isticao kao veliki protivnik progona Židova i Srba u Mostaru. U jednom iskazu spominje se ime Živka Henčija Pape (potpukovnika OZNA-e nakon 1945.) i udovice Solće, majke Erne Danona Cipre, koje je skupina svećenika s fra Leom Petrovićem spasila više puta.

U iskazu Erne Danon Cipra stoji da su njezin djed Avram i baka do 1941. živjeli u Žepču. Kada su došla teška vremena za Židove u NDH, njezina je majka pokušala svoje roditelje dovesti u Mostar kako bi ih spasila od progona. U iskazu kaže da su joj pomogli prijatelji, od kojih je jedan bio velečasni franjevac, no imena mu se ne sjeća. Dalje u tekstu stoji da je taj franjevac pribavio odgovarajuće putovnice i otišao po njih.

Prema riječima svjedokinje, njezin je djed bio veliki vjernik i iznimno bogat čovjek, a u sredini u kojoj je živio bio je veoma cijenjen i velik humanist. Odbio je otići u Mostar iako ih je taj franjevac pokušao nagovoriti rekavši im da dolaze teška vremena i da trebaju ići u Mostar. U iskazu se dalje navodi da su njezini baka i djed to odbili “po uvjerenju da će ih dragi Bog sačuvati jer su cijelo vrijeme svoga života činili dobro ljudima. Stradali su u Jasenovcu”.

Nadalje, u Mandićevoj ostavštini nalazimo pismo profesorice Marije Bergman-Kon koje je 5. srpnja 1942. iz Mostara poslala fra Dominiku. U pismu ga moli propusnicu i dopuštenje za boravak u Italiji kako bi mogla uzdržavati dvoje djece. Među ostalim, napisala je da je bila njegova kolegica u mostarskoj gimnaziji, hvali njegov karakter te ga moli za pomoć. Nakon nekoliko mjeseci, 7. listopada 1942., ponovno piše fra Dominiku i zahvaljuje što joj je odgovorio na pismo: “Niko ko je daleko od takvih doživljaja, ne može zamisliti šta znači prijateljska riječ. (…) Mladi velečasni (ne znam mu imena) pitao nas je kuda djeca žele ići (…) Mi imamo cijeniti Vašu izvanrednu pažnju i zahvalni smo Vam ako samo djeca spase glave. Svi Vam se toplo zahvaljujemo na zauzimanju i srdačno Vas pozdravljamo”.

Upravo je fra Dominik Mandić preko fra Lea Petrovića molio da joj se pošalje pomoć, a fra Leo je na takve zadatke uvijek slao fra Bonicija Rupčića.

Talijanske su vlasti internirale Židove u logore na hrvatskoj obali da ih zaštite, jer su talijanski rasni zakoni bili utemeljeni na diskriminaciji Židova bez namjere njihova progona i fizičkoga uništavanja. Osim tog razloga, židovski izbjeglice tražili su obalno područje zbog većih šansi za emigriranje. Marija Bergman-Kon je zajedno s obitelji i ostalim Židovima početkom studenoga 1942. otpremljena iz Mostara na dubrovačko područje, a odatle na Rab, gdje su dočekali kapitulaciju Italije rujna 1943. godine. U ratu je izgubila sina Mihaela, a kći Mirjana preživjela je zatočeništvo u logoru. Marija Bergman-Kon preživjela je rat, bila je sveučilišna profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a umrla je u 93. godini života.

Prema dostupnim podacima prijepisa Matične knjige vjenčanih župnog ureda Mostar od 1929. do 1946., bračni par Papo, dakle par židovske narodnosti sklopio je brak u franjevačkoj crkvi 17. rujna 1941. u Mostaru, a obred vjenčanja vodio je fra Bonicije Rupčić. Taj bračni par preživio je Drugi svjetski rat zahvaljujući angažmanu hercegovačkih franjevaca.

Drugi je slučaj spašavanja bračni par Blasi koji je sklopio brak u franjevačkoj crkvi 6. kolovoza 1943. u Mostaru, a obred je vodio fra Bonicije Rupčić. Za njih podaci o smrti nisu dostupni, tako da se ne može utvrditi jesu li preživjeli rat. Zabilježeni su pojedini slučajevi da ni vjerski prijelaz Židovima nije jamčio da neće biti odvedeni u koncentracijske logore.

Tako nadbiskup Ivan Šarić u dopisu od 9. veljače 1942. upućenom Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Odjelu za bogoštovlje, navodi kako su ga mnogi mnogi župni uredi u njegovoj nadbiskupiji obavijestili da se u „posljednje vrijeme odvode u logore svi pripadnici židovske rase, i oni, koji su dozvolom naših vlasti prešli na katoličku vjeru, a isto tako i oni iz mješovitih brakova, koji su davno prije 10. travnja 1941. vjenčani u Katoličkoj crkvi i imaju od rođenja katoličku djecu. Ova djeca ostaju bez hranitelja, a katolički ženidbeni drugovi iz mješovitih brakova ostaju bez svojih muževa odnosno žena, a vezani su nerazrješivim ženidbenim vezama prema kanonskom pravu“.

Nadbiskup Šarić moli Odjel za bogoštovlje da imaju obzira kod odvođenja u koncentracijske logore kod pripadnika židovske rase prema osobama koje su prešle na katoličku vjeru, pogotovo vjenčane katoličkoj crkvi.

Fra Radoslav Glavaš, pročelnik Odjela za bogoštovlje, proslijedio je nadbiskupovu zamolbu Ministarstvu unutarnjih poslova NDH 2. ožujka 1942. s molbom da se Šariću odgovori. Ministarstvo je Glavašev dopis tek 21. kolovoza 1942. proslijedilo zapovjedniku Ustaške nadzorne službe (UNS) u Zagrebu. UNS je dopisom od 7. rujna 1942. upućenom Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Odjelu za bogoštovlje, naveo da su mješoviti brakovi rimokatoličke vjere „izuzeti od odvođenja u logora, ako za to nema drugih razloga, niti se odvode“.

Da su se hercegovački franjevci strogo držali „Uputa Mnop. OO Provincijalima hrvatskih franjevačkih provincija” pokazuje pismo od 23. kolovoza 1942. u kojemu provincijal Pandžić navodi i kako je u Zagrebu tražio kuću i zemljište za smještaj hercegovačkih franjevaca. Ističe kako nije mogao naći kuću osim židovske, ali da takvu nije htio ni tražiti. Navodi kako je molio vlasti NDH da hercegovačkim franjevcima daruju ili otkupe kuću sa zemljištem u Hercegovačkoj ulici 93. veličine pet tisuća četvornih metara (pet duluma) kako bi se u njoj mogli smjestiti. Navodi da će čim dobije pisanu odluku da prima u zakup zemljište obavijestiti generala franjevačkog reda u Rimu za dozvolu gradnje kuće i useljenje.

Nastavit će se…

Hrvoje Mandić, nasl. doc. dr. sc.

Ključne riječi #fra Dominik Mandić #fra Leo Petrović #Hrvoje Mandić