Očima je dano vidjeti
FOTO: Pixabay
Pada lišće, mijenja se priroda. Ljudi dolaze i odlaze, ideje također dolaze, odlaze i prolaze. Promjena je stalnost života. Jesen je vrijeme tog raskrižja toplog i hladnog, zelenog i sivog, životnog i mrtvog. Lišće pada, pada u svoj odlazak. Boje jeseni su najljepše boje zemlje i pričaju priču prolaznog.
Slavimo sve svete ljude. Oni su stop znakovi, dobra karta vodilja, dobre upute za vožnju, smjerokazi za odluke, mudraci za savjete, nadahnuća za putovanje… Na današnji dan uvijek čitamo tekst o Blaženstvima. Isus smatra blaženima slušatelje! One koji žele, mogu, traže čuti! On govori o novim dimenzijama čovjeka. Postoje ljudi koji u nepravednom svijetu traže […]
Stabla kao da su na olimpijadi, natječu se tko će pobijediti u ljepoti svoga lišća. Mala stabla. Velika stabla. Stara stabla. Mlada stabla. Bez obzira. Svi su u istoj igri. Kao da pjevaju bojama i kao da daruju svijetu najljepše poglede. Upravo u jesen. Prije nego nastane smrt, odlasci, gubici, tama i strah.
Zanimljivo je da ova igra ljepote i boje u prirodi događa se upravo pred umiranje, smrt. Uskoro će sve pasti, sve lišće će otići. Sve boje će nestati. Doći će hladnoća, zima, led i snijeg. Nastat će smrt koja će uzeti sav vidljiv život. I onda u proljeće, taj život opet niče, nastaje, ponovno se diže, uskrisava! Postoji!
Kako nam priroda šalje lijepe poruke! Našim očima je dano vidjeti. Našim dušama je dano prihvatiti, našem umu je dano razumjeti. Hoćemo li ih uskladiti i vidjeti ljepotu života koji se mijenja, pokazuje, skriva, igra, ali uvijek je tu i nikada ne nestaje? Čovjek je odraz te tajne. On je slika stvorenoga i u njemu se događaju mijene. I njemu i po njemu Bog stalno stvara, govori.
“Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”, George Orwell, 1984. Smisao se prenosi putem priče. Priča je neophodno mjesto događaja, pripadnosti, povezanosti, povjerenja i ljubavi. Neki ljudi žive cijeli svoj život, a da se nikad ne povežu s većom snagom značenja. Bez dobrih životnih priča koje nas oslobađaju, ostajemo zarobljeni […]
Svakoga listopada nameće se razmišljanje o životu! U tišini srca, u zahvalnoj memoriji, u divnim slikama iz dana minulih, iz sjećanja koja su iskustva, i iskustva koja su život sam, život govori! I onda govorimo: Hvala! Na kraju svakog puta ostaje nam reći samo hvala. Jer sve najljepše životne stvarnosti su dar! Samo dar!
Stoga mudro je zastati i vidjeti jednostavnost čuda života, ljepotu Božjeg pisma u prirodi i čovjeku. On piše, slika, govori, pjeva… i sve to nama da vidimo, osjetimo, uživamo, učimo, radujemo se. Priroda uvijek govori. Nju trebamo iščitavati. Ona je jezik svog Stvoritelja. Ona govori riječima znakova koji su u biti zemlje, u otiscima Stvoritelja. Čovjek samo treba vidjeti.
Tekstovi evanđelja govore svim stoljećima. Postavljaju temeljna pitanja života. Pretposljednje listopadske nedjelje čujemo pitanje koje odzvanja cijelim životom: „Što hoćeš da ti učinim?“ Odgovorom na “što hoćeš?” čovjek određuje svoj put. U evanđeljima Krist nastavlja pitati i nas. Uvijek je to pitanje konkretno i konkretnoj osobi, kao što i ovaj slijepac ima ime i zna […]
I u čovjeku se može nastaniti jesen. I može ne vidjeti ništa. Ali ako želi vidjeti onda će zaista vidjeti i živjeti. Ako posveti malo više vremena duhu pitat će se kako smo to povezani? Kako smo povezani s ljudima oko sebe? S onima koji su otišli prije nas? Kako nam je Duh u stanju povezati se s izvorom bitka, izvorom života, s ciljem putovanja, s Bogom? Duh je nositelj snage i stalno nadahnjuje one koji vole!
