Samo bolan susret sa zbiljom
FOTO: Pixabay
Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja.
Kažu da je najmračnije pred zoru. Kažu da kada je na sjevernoj hemisferi najkraći dan u godini i ponekad se smatra prvim danom zime, na južnoj hemisferi je najduži dan u godini i događa se tijekom južnog ljeta. Kažu da su stabla ujesen najljepša prije umiranja. Kažu da mnogi ljudi umiru ujutro, kratko prije zore. […]
Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio i drugima postao prepoznatljiv. I što bih to više činio, to bih postajao manje svoj. Od silnoga prerušavanja i sebi postanem neprepoznatljiv. Zato mi je potreban susret s onim koji me poznaje. Potreban mi je Duh koji će me nagnati u pustinju i izložiti istini o meni (usp. Mk 1, 12).
U pustinji se ne mogu sakriti. Pustinja ne poznaje skrovitost. Iz nje ne mogu pobjeći. U njoj se susrećem s vlastitim krajnostima. Tek u povučenosti mogu primijetiti zvijeri koje razdiru moje biće. Zvijeri koje utječu na mene i moje ponašanje. Kad uđemo u tišinu, redovito u mislima navre ono čega se bojimo, ono čega se sramimo, ono od čega bježimo. Sve naše navezanosti, nepraštanja, dvoznačnosti, dvoličnosti, ovisnosti pojave se pred nama.
Tišina razotkrije svako traženje pozornosti, demaskira suptilna nagnuća za afirmacijom, strahove od neprikladnosti. Koliko samo dotjerivanja vlastitoga ega! Koliko sam šminkanja nemoći i slabosti! Koliko samo straha da naše stvarno ja ne iziđe pred ljude!
Nema skrovitosti. Samo bolan susret sa zbiljom. Bolan ulazak u jasnoću i istinu o sebi. Ali to je tako potrebno! Jer Gospodin nam uvijek daje ono što nam treba, a ne ono što želimo. Gospodin nas uvijek nalazi tamo gdje zapravo jesmo, a ne tamo gdje bismo htjeli biti. I što je još važnije: ne ostavlja nas tamo nego nas vodi za sobom.
Ujesen 2017. godine upustio sam se u jednu od najvećih avantura moga života. U velikoj bolnici poznatoga čikaškoga sveučiliša kreativno nazvanog University of Chicago započeo sam praksu kao bolnički kapelan. Naime, jedan od zahtjeva koje je moje sveučilište stavilo pred nas studente teologije je i da se okušamo u pastoralu određene skupine ljudi. Iako bolnica […]
S njim učimo biti slobodni. Učimo poštivati vlastitu postupnost i granice. On ne traži prije svega da ga shvatimo i razumijemo. Pred njim možemo biti nesputani. Ne trebamo ostaviti dobar dojam. Ne trebamo ga zadiviti. I to je ono što mene uistinu zadivljuje kod njega.
