Svjedočanstvo iz 1955.
FOTO: Pixabay
“Mogu li se poslužiti vašim listom da preko njega nešto kažem svome suprugu? Htjela sam mu usmeno nešto o tome reći, ali kako je čedan i sramežljiv, nije mi dopustio nastaviti. A ipak mu moram reći ono što osjećam i ono što vjerujem, da ove moje riječi mogu koristiti i drugima…”
Otpratili smo ga iz crkve na posljednji njegov put, a da nitko nije mogao dokučiti, ni po imenu, a ni po prezimenu, koje mu je bilo podrijetlo. Rodio se oko 1916. u SAD-u, državi Ohio. Na krstu su mu dali ime John. A roditelji se njegovi doseliše ovdje još prije Prvoga svjetskog rata kao građani […]
Tako je svoje pismo 29. svibnja 1955. započela “Marilena”, poslavši ga uredništvu Hrvatskog katoličkog glasnika, mjesečnika koji je izlazio diljem hrvatske dijaspore…
Njezine riječi prenosimo u cijelosti…
“Ne mogu nikada dostatno zahvaliti Gospodinu što mi je dao za životnog druga čovjeka kao što si ti, koji si me znao tako dobro razumjeti i učiniti mi tako vedrim i sretnim bilo obiteljski, bilo društveni život, unatoč mnogim kušnjama i teškim trenucima koje smo morali proći.
Hvala! Bili smo siromašni, ja siromašnija od tebe, i pridružio si me k svome dnevnom poslu, da unaprijedimo naše stanje.
Htio si svaki dan moliti sa mnom; volio si da uvijek budem uz tvoj bok, bilo nedjeljom, bilo u trenucima odmora. Velikodušno si opraštao toliko mana i popravljao si me s bratskim osjećanjem i tako ljubazno, da bih za tebe dala sve. Hvala ti što si htio da s tobom sudjelujem u svim tvojim trudovima, bilo građanskim, bilo društvenim…
Kako sam na tebe mislila na desetu godišnjicu našega bježanja iz domovine! Sjetila sam se naših razlaganja iz onih vremena nesigurnosti i mraka. Ponovno sam proživjela tvoje utamničenje i moje suze. Ponovno sam pregledala pisma koja si mi pisao i u kojima si me pozivao da se strpim, da se nadam, da razumijem i one koji su nam nanijeli štetu, jer su mislili da im je dužnost tako činiti.
U domovini i hrvatskom iseljeništvu, uz hrvatske župe, ponos i svijest o tome tko smo održavala su razna društva. Među njima je veliki ugled uživao i Hrvatski sokol – u domovini od četnika progonjen, a u vrijeme Aleksandrove diktature zabranjen. Ovdje vidimo skupinu mladih hrvatskih sokola iz Chicaga. Fotografija je snimljena 1924. godine i odlično […]
Kako je dubok utisak napravilo na mene ponovno čitanje ovih tvojih riječi! One su mi pomogle da ne mrzim ni na koga, da ne mislim na osvetu, da iskreno trpim, kada sam doznala da neki naši srodnici misle osvetiti te. Ne uvrijedi se jer očitujem ove svoje osjećaje. Srce mi je prepuno radosti i puklo bi ako bih nastavila šutjeti.
Hvala ti za svu dobrotu koju iskazuješ prema svojoj djeci; za potporu koju im pružaš u njihovu odgajanju i popravljanju. Za vedrinu koju uvijek pokazuješ na licu i koja te sigurno u izvjesnim trenucima stoji mnogo. Hvala ti za svu povjerljivost kojom mi očituješ sve što se tiče tvoga posla i tvojih osjećaja, s obzirom na ono što ti se događa.
Kada čitaš novine i objašnjavaš ovo ili ono, gledam ti u oči, osjećam se sva tvoja i htjela bih svemu svijetu vikati: Ima li možda koji drugi čovjek više zaručnik, više otac i prijatelj, nego što je to moj?
Drhtim od straha, znaš, koji put, kada ti nešto pripovijedam o dobrotvornim i društvenim djelima za koje hoćeš da se i ja malo zanimam, kako mi često kažeš: ‘Dok se brinemo za vlastitu obitelj, ne smijemo zaboraviti veliku obitelj naših suvjernika i sunarodnjaka’. Ali, kako me osokoljuju tvoji sudovi, kako me zagrijavaju tvoji poticaji! Hvala! Neka te Gospodin blagoslovi i neka neprestano čini da budem što manje nedostojna tebe!
Povijest Sjeverne Amerike sagrađena je na slomljenim životima bezbrojnih beskućnika i prognanika iz država civilizirane Europe, razočaranih i dostojnijeg života željnih ljudi koji su na dugim putovanjima tražili svoju obećanu zemlju. Ugradivši sve svoje sposobnosti, radni zanos i živote u tu zemlju postali su osnivači jedne države koja je u mnogočemu zasjenila staru Europu. Ali […]
Dopusti mi da ti reknem, da se i oni s tobom uvelike hvale, koji su u radu ovisni od tebe. Smatraju te vrlo ljudskim i razumljivim. Ne znaju naime, da si i ti dugo godina radio ovisan od drugih i nisi zaboravio ono što si onda pretrpio i želio. Učinke ovoga štovanja i priznanja što imaju prema tebi osjećam i ja, jer svi ovdje unaokolo žele mi dobro, poštivaju me i imaju veliko pouzdanje u mene.
Ovu ispovijed i ovo svjedočanstvo zahvalnosti oprosti svojoj Marileni”.
