Daleko od Domovine
FOTO: Vukovar.hr
Daleko sam od Domovine, predaleko. Ali u srcu sam blizu, preblizu. Toliko da čitam bol na licima, molitve na usnama, gledam suze iz očiju punih patnje, straha i neizvjesnosti. Osjetim i drhtaje ispaćenih tijela i oštru bol onih koji padoše.
Hrvatski se mediji, ali nažalost i veliki dio naroda, žalosno zavaravaju kada misle da su ratovi za Hrvatsku završili 1995. Mi stariji sjećamo se niza godina u kojima je pokojni Slobodan Milošević urlikao i zapomagao “Svi Srbi u jednoj državi”. Neki su se intelektualci i u Hrvatskoj, i u Bosni, i u Srbiji tome smijali […]
Gledam Vukovar, grad ruševina i crnih sablasti, a između njih kolone žena, staraca, djece i pokojeg mlađeg čovjeka. I moje srce vodi borbu. Hoće iskočiti od boli za svakim bićem iz ove tužne povorke. Čujem vapaje onih, koje ljudi-demoni izdvojiše iz kolone i odvedoše u prazne ruševine. Otud su odjeknuli, kroz noć, kobni hitci.
Čujem zapomaganje iz Škabrnje, Voćina… Čujem krikove nevinih. Bože, molim Te, njima i svima, koji darovaše svoje živote, čuvaj jedan od najboljih stolova na gozbi Tvojoj. Pali su iz ljubavi prema Tebi, svojem narodu i svojoj Domovini. Gorke suze se slijevaju, zajedno s onim potocima nedužne, hrvatske krvi po Sarajevu.
Putujem u duhu s prognanima. Pružam im ruke. Htjela bih ih sve zagrliti, poljubiti, utješiti… O, da imam moć vratiti im njihova oteta ognjišta; da imam moć izliječila bih svaku ranu, otrla svaku suzu, učinila da nestane straha u onih malenih i vratila im pale očeve i majke. Vratila bih im ono sretno i bezbrižno djetinjstvo. O, da imam moć…
Ali ja nemam takve moći. Jedino mogu plakati, plakati, s tobom, razorena moja Hrvatska, s tobom ispaćeni narode moj.
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković tijekom jučerašnjeg boravka na Kosovu posjetio je Janjevo, gdje se susreo s predstavnicima hrvatske manjine. Obišao je i crkvu sv. Nikole u društvu župnika don Mateja Palića te Sebastijana Čolakića, predsjednika Udruge sv. Nikole Janjevo. Premijer je iskazao veliko zadovoljstvo što je u Janjevu te poručio kako je posebno […]
Jedino što mogu je voljeti, voljeti, tebe Hrvatska moja i tebe ponosni i junački narode moj. A srce mi moje govori, da ćemo se vrlo skoro veseliti, veseliti. Zajedno s tobom Hrvatska, ljubavi moja.
Veronika Klaić, Hrvatski katolički glasnik 1992.
