Tu nema zavisti
FOTO: Pixabay
Leonid Feldman ili Leon, kako smo ga zvali, bio je inženjer elektrotehnike i radio je na održavanju elektronskih uređaja na televizijskoj postaji u Odesi u Ukrajini. Bilo je to u doba kada je još Ukrajina bila dio SSSR-a i kada se nije ni naziralo da bi se ta tvrđava komunizma jednoga dana mogla raspasti i da bi Ukrajina mogla postati samostalnom državom.
Rijetki su primjeri iz povijesti kada su se veleposlanstva otvarala godinama prije osnivanja država ili nacija koje bi predstavljala. No, upravo to se dogodilo za vrijeme bivše Jugoslavije u glavnom gradu Australije. Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova […]
Televizija u Odesi, kao i u gotovo svim sovjetskim gradovima, raspolagala je zastarjelim uređajima sovjetske ili istočnonjemačke proizvodnje. Tu i tamo, poneka kamera nabavljena je u Zapadnoj Njemačkoj, a negdje kasnih sedamdesetih pristigle su i dvije Sonyjeve studijske kamere. Sva ta postrojenja domaće proizvodnje, kao i uvozna, nisu se često kvarila, a kada bi se nešto i pokvarilo, nije bilo nikakve žurbe da bi se to moralo odmah popraviti, pa je Leon sa svojim drugovima imao vremena na pretek i često nije znao što bi sa sobom.
Na posao bi dolazio kada bi htio, a kada mu se katkada nije dalo ići, samo bi nazvao postaju i rekao im da ne može doći, jer sve je moglo čekati do sutra. Ako bi se dogodio veći kvar o kojemu je ovisila proizvodnja programa, uvijek je netko bio tamo tko je mogao kvar otkloniti.
Leon je bio Židov, kao i njegova supruga Nina, ili Ninočka, kako ju je on zvao. Kasnih sedamdesetih Sovjetski Savez počeo se otvarati i polako rješavati Židova i to samo zahvaljujući notornoj gluposti Nikite Hruščova koji je i sam bio Ukrajinac, kome je iz nepoznatih razloga palo na pamet da Ukrajina nije podobna za uzgoj pšenice, već isključivo kukuruza. Još bi ta notorna glupost i prošla da prva godina nije ispala katastrofalno loša za kukuruz te je Sovjetskim Savezom doslovno zavladala glad. Ljudi su dobivali malene hljepčiće kukuruznog kruha po osobi i to ne svakog dana, a o pšeničnom ili raženom kruhu moglo se samo sanjati.
Kao što se moglo očekivati, Nikita Hruščov nije imao drugog izbora nego zamoliti Sjedinjene Američke Države za veće pošiljke žita, što je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter dočekao sa smiješkom, ali je prodaju ipak uvjetovao slobodnim izlaskom Židova iz Sovjetskog Saveza. Izrael je također imao interesa u tome jer je želio naseliti nenastanjena područja u Palestini, a kako su Židovi u Sovjetskom Savezu bili mahom obrazovani ljudi, bilo je posve razumljivo da ih Izrael jedva čeka.
U takvim pregovorima i u tom trenutku žito se ipak pokazalo korisnijim i važnijim za SSSR od Židova, pa su Židovi počeli napuštati taj komunistički raj. Negdje u zimu 1979. Leon i njegova Ninočka s dvoje djece, kćerima, trogodišnjom Irinom i Nastasjom, koja se tek izvukla iz pelena, odlučili su nestati iz Sovjetskog Saveza u kojem tijekom povijesti nitko nikada nije baš obožavao Židove.
Leon je sa suprugom pri svakom popisu stanovništva htio navesti da je Ukrajinac, zbog djece i sebe. Jednom je čak htio biti i Rus, ali mu to nije bilo dopušteno, pa je kao i svi njegovi morao biti i zauvijek ostati Židov.
Otpočeli su česti, dugački i mučni razgovori i ispitivanja s državnim tijelima vlasti. Iz Izraela su stigla jamstva i konačno potkraj 1980. krenuli su na put. Bila je ciča zima u Odesi. Putovali su vlakom. Ništa od vrijednosti nisu smjeli iznositi iz zemlje, tek potrebnu garderobu, a od nakita samo po jedan prsten svatko, koji lančić za uspomenu i poneki privjesak.
Feldmanovi su naslijedili nešto zlata od predaka, a nešto su i sami stekli i kada su vidjeli da će izgleda moći otići, počeli su vrtoglavo kupovati svaki komadić zlata do kojega su mogli doći, pa su na to potrošili svu svoju ušteđevinu. Trebao je to biti mali kapital s kojim će početi život u novoj zemlji gdje nisu imali nikoga svoga.
Izmišljali su načine kako će prošvercati zlato, slušali su od drugih koji su se spremali i priklanjali se nevjerojatnim rješenjima, od ušivanja nakita u podstavu kofera, torbi i kaputa pa sve do gutanja onih predmeta koje se moglo progutati.
U rigoroznim kontrolama lako se otkrivalo krijumčare. Posljedice su bile neugodne, a sve pronađeno zlato bilo bi im oduzimano. Na sreću, u to se doba u Sovjetskom Savezu na željezničkim postajama i zračnim lukama još nisu upotrebljavali detektori metala ni rendgenski aparati, tako da je barem ono što se progutalo moglo biti spašeno.
No, i tada, ako bi naletjeli na nekog ambicioznog mladca željna slave, on bi ih odveo u ambulantu, naredio liječniku da im da popiti nešto što će ih na brzinu pročistiti, i tada bi dotični slavodobitno vikao kako Židovi doslovce s… zlato i da je šteta što ih država tako olako pušta. Treba ih vratiti, dobro hraniti, svaki dan klistirati i država će imati zlata za izvoz. Međutim, po zimi na kolodvoru u Odesi, možda zbog djece, možda zbog zime, žena koja ih je pregledavala nije ustrajala na detaljima, pa su uspjeli prenijeti sa sobom sve svoje ušiveno i progutano zlato.
Stigli su u topli i zeleni Melbourne u prosincu 1981. godine. Prijavili su se židovskoj dobrotvornoj organizaciji gdje su dobili sve nužno za početak života u za njih novome gradu. Našli su dvosobni stančić u četvrti Carnegie, namjestili ga skromnim krevetima, stolom, stolcima i ostalim namještajem koji su dobili i novi život je krenuo.
Upisali su se na tečaj engleskoga i Nina, inače medicinska sestra, vrlo je brzo svladala osnove jezika i zaposlila se u židovskoj gerijatrijskoj bolnici na istoku grada, ali Leonu je stvar s jezikom gadno zapinjala. Taj prokleti jezik, kako je znao govoriti, jednostavno mu nije išao.
Prošla je godina, a on je jedva sricao najosnovnije rečenice i to sve u prezentu, nijedan glagol u trećem licu jednine nije na kraju imao onaj famozni “s”, i njegov teški ruski naglasak nikad ga nije napuštao. Njegova žena bila je “njors” (nurse), ulica u kojoj je živio zvala se “Njirim strit” (Neerim Street), vozio je “Tajotu” (Toyota), na cesti ga je zaustavljao “paljis” (police), a kad bi govorio o Ninočki ili bilo kojoj osobi ženskog spola u trećem licu jednine, ona bi bila “hjor” (her). Po preporukama novostečenih prijatelja, također iz Odese, koji su bili u Melbourneu već duže vremena, otišao je na nekoliko razgovora za posao u svojoj elektrotehničkoj struci, ali zbog oskudnog znanja engleskoga nikada nigdje nije bio primljen.
Konačno, Nina mu je pronašla posao čistača u svojoj bolnici, samo da ga izvuče iz kuće i teške depresije u koju je polako upadao. Isprva, iako je posao smatrao ponižavajućim, nekako je živnuo. U toj bolnici radilo je dosta Židova iz SSSR-a i ostalih komunističkih zemalja, tako da je bilo i nekoliko njih iz Odese, i on se među njih brzo uklopio, razgovarali su ruski i posjećivali se. Nina se međutim dobro snašla, prilično usavršila engleski, položila sve potrebne ispite za nostrifikaciju ruske diplome i ubrzo postala glavna sestra na odjelu B. Leon je nastavio raditi kao čistač. Prao je podove, usisavao prašinu, polirao hodnike električnim strojem i zabušavao koliko god je mogao.
Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]
Ivan Hrastek iz Zeline zatekao ga je u bolnici kasnih osamdesetih kada je i on kao doseljenik stigao u Melbourne i zaposlio se kao bolničar u toj bolnici. U početku je Leon pokazivao dosta nepovjerenja prema Ivanu, jer Ivan je bio Hrvat, što baš nije bilo popularno među Židovima, ali Ivan toga nije bio svjestan, pa je kadgod bi mu se pružila prigoda, započinjao je razgovor s njime. Kad bi prao nekog bolesnika, a Leon u toj sobi slučajno čistio pod, znali bi razgovarati o svemu i svačemu. Razgovori bi se obično nastavili i za vrijeme ručka, jer Ivana je zanimalo sve što je bilo iza željezne zavjese, a sada je mogao dobiti sliku o svemu tome iz prve ruke.
Činilo se kao da Leona njegovi prijatelji, koji su se svi odreda uspjeli zaposliti u dobrim tvrtkama, polako napuštaju, kao da imaju sve manje zajedničkoga, ili su ga napuštali kao neuspješnog iz čiste snobovštine, pa je Leon opet lavirao od depresije do depresije. U tome su se Ivan i Leon sprijateljili, jer nijednom u novoj zemlji ruže baš nisu cvale.
Leon bi znao pozvati Ivana kući na piće. Ivan je bio iznenađen urednošću što je krasila sve u Leonovoj kući koju su kupili prije nekoliko godina. Nina se brinula o redu u kući, a Leon, imajući dovoljno vremena, održavao je vrt i travnjak te bojio svake godine metalnu ogradu u bijelo. Njegov vrt blistao je i sjajio i bio najljepši u ulici.
Ivan bi ga znao pitati kako se osjeća sada u takvoj prostranoj kući, s tako lijepim vrtom, s obzirom na to da je cijeli život proveo u nekom derutnom stanu s još jednom obitelji u Odesi. Leon bi samo nevoljko i depresivno odgovarao: – “Guut, its O.K., panjemaješ?”
Razgovarali su tako jednoga dana za vrijeme ručka na bolničkom travnjaku pod gadnom sparinom koja se spustila na Melbourne. Depresivni Leon osuo je paljbu po Australiji, glupoj zemlji koja nema nikakva smisla, ljudi su isprazni, engleski je najgluplji jezik na svijetu, sve to što ljudi posjeduju ne vrijedi pišljiva boba jer im je duša prazna, ulice su prazne, nitko nikamo ne ide pješice, a žive u tako divnim ulicama. Vidiš samo automobile i trgovine pune ljudi i robe, kao da svi žive samo za novac i za ono što će za njega kupiti, nikakve ljudske vrijednosti se ovdje ne cijene. U toj depresivnoj tiradi Ivan ga je prekinuo:
“Čuj, Leon, ni meni ruže ne cvatu, ali pokušavam sve to prihvatiti kao novo i naviknuti se na sve to. Ovo je ipak zemlja koja ti nudi posao, možda ne tvoj posao, mislim u tvojoj ili mojoj struci, i to nam ne nudi našom krivicom, jer nismo kadri svladati jezik kako treba, ali ti osigurava drukčiji posao, možeš zaraditi. Djeca ti idu u dobru školu, imaš divnu kuću s vrtom, imaš dovoljno novca za život, vidim, ti i Nina putujete okolo, bili ste već jednom u Europi i jednom u Americi, a tek što ste nekoliko godina ovdje. Koji ti vrag nedostaje? Zašto si tako depresivan? Nije li važnije što imaš sve što ti treba, što imaš miran život, što putuješ, nije li to važnije od tog jeb…. posla koji si izgubio i tu ga više ne možeš raditi i to, kao što si rekao, svojom krivicom?”
“Kojom mojom krivicom, kojom mojom krivicom? Što, ja nemam znanje? Što, ja nemam diplomu? Što, ja nisam inženjer s deset godina radnog iskustva u elektronici? Što sam ja kriv da je to tako glup jezik koji nitko na svijetu ne može lijepo prirodno govoriti? Zar ti misliš da sam ja tako glup da ne bih mogao naučiti taj jezik? Kako sam završio elektrotehniku, a sada me engleski, a? I evo, sad sam ga pomalo svladao, evo vidiš da razgovaram s tobom na engleskom, ali kad odem na razgovor za posao, sad mi opet prigovaraju da sam bio suviše dugo izvan struke, daju mi testove koje ni engleski lingvist ne bi razumio, pa opet ništa. Kako čovjek ne bi poludio, kako ne bi bio depresivan? Čudo je da se ne ubijamo, a ne to što smo depresivni. Čekaj ti, samo malo, pa ćeš vidjeti i sebe za godinu-dvije, ako ti ne krene kako si planirao”.
“Dobro, sve mi je to jasno, Leone, ali kažem: ipak imaš obitelj, nisi sam, imaš kuću i sve što ti treba, da ne ponavljam, ne čekaš susjeda koji namjerno ne izlazi iz zajedničkog zahoda kad vidi da je tebi sila, kao što si mi pričao, daj si to malo zbroji, skockaj se, nađi bolji posao, otvori servis za popravak kućanskih aparata, pojma nemam što, ali nema potrebe da se tako bez veze zakopavaš”.
“Nema potrebe? Znači i za tebe je sve živo samo na razini materijalnog. Pa normalno, i ti si došao iz zemlje koja nije ništa bolja od ove. Vi ste imali samo ‘s’ od toga gladnoga socijalizma, naravno da ti pojma nemaš o čemu ja govorim”.
“A jesi li ti bio komunist, pa ti to sad nedostaje?”
“Ma, koji vražji komunist? Svi smo tamo bili komunisti. Bio bi i ti. Mene to me nikada nije zanimalo i o tome nisam nikada niti razmišljao”.
“Pa, što je onda problem?”
“Što je onda problem, što je onda problem? Znaš što je problem?”
“Ne znam”.
“E, vidiš, kao što sam ti već rekao, Nina i ja stanovali smo u dvosobnom stanu s još jednom obitelji. Mi smo imali svoju sobu, oni svoju, a kuhinju, kupaonicu i WC smo dijelili. Kasnije smo kuhinju podijelili na pola, zid smo mogli napraviti samo do pola, tako da si mogao jasno vidjeti tko što u kuhinji radi, kuha ili jede”.
“Sad, zamisli, vani zima, minus 25 stupnjeva Celzijevih. Ti ustaneš u pet ujutro i kreneš pješice ulicom. Snijeg do koljena, ralice tek prolaze, a pred dućanima redovi: u jedan stižu cipele, u drugi tapete za zidove, u treći jabuke, a ja – tražim piletinu. Danas nam se jede piletina. Hodam po snijegu u pet sati ujutro i konačno, pet–šest ulica dalje, naiđem na tri čovjeka koji stoje pred dućanom i tvrde da u osam dolazi piletina. Stanem i ja u red, čekam. Zima je, skakućem s noge na nogu, trljam uši, objašnjavam ovima ispred i iza sebe da mi je sila i oni mi čuvaju red. To je bila svetinja, osnovno pravilo socijalističkog morala, jer – svima se mokri. Odem malo dalje, olakšam se u snijeg, pa se vratim i čekam dalje, razgovaram s ljudima. Hej čovječe, pa to su ti bile pripovjedaonice. Ljudi su u tim redovima jedni drugima ispripovijedali cijelu svoju povijest, govorili su ti o djeci, o zloj rodbini, gdje su što pronašli, o prokletim susjedima koji su negdje nakrali novac i nabavili si novog zaporošca, čuo si tko se s kime, koga su našli mrtva pijana u snijegu, znao si sve o lošoj kvaliteti čaja, koga su odveli jer je čitao Solženjicina, kako je Richter u Berlinu svirao Skriabina, na kojega baletana iz Bolšoja se sumnja da se neće s iduće turneje po Njemačkoj vratiti, ma nema toga o čemu se nije raspredalo. Čekajući u tim redovima, svatko je svakoga znao, svi smo se pozdravljali, bili smo druzja, shvaćaš ti to moj Ivane?”
“A onda u osam stigne drugarica prodavačica, otključa dućan i za 15-ak minuta eto kamioneta, istovaruje se piletina. Ne mnogo, neće biti za sve u redu, samo dva sanduka, jer ima još trgovina po gradu koje valja opskrbiti. Ali za mene će biti, ja sam četvrti! I onda lijepo platiš, uzmeš svoje plavo pile i ponosno koračaš doma! Ti si danas nešto postigao! Trpio si, ozebo si, ali si ustrajao i doživio si uspjeh! Dobio si jednu bitku! Napravio si nešto dobro za svoju obitelj! Ulaziš ponosno u svoj stan i vičeš: ‘Ninočka, diži se, piletina je tu, spremaj ručak!’, i to tako da te susjedi čuju. Neka se žderu, jer njima se nije dalo izaći po zimi u pet ujutro i čekati do osam. Peče se piletina u kuhinji, sve miriši, a susjedi te samo šibaju ljutitim pogledima. Vidjeli su te, primijetili su te, kao i tvoje pile. Vidiš mrze te, a to u uspjehu ponekad godi i više nego divljenje, panjemaješ?
A ovdje? Sjedneš u auto i odmah tu, nedaleko ti je Coles, a ako ti se ne sviđa Coles, imaš Safeway ili IGA. Hoćeš kruha, hoćeš svježih jabuka, naranača, banana, trešanja, lubenica, zimi i ljeti, hoćeš piletine, janjetine, stejkova svih mogućih vrsta, hoćeš škampe, zubatac, jegulje, hoćeš kilogram, dva, deset, sto kila, samo reci, još ti doma dovezu – koji ti je to život! Niti si gdje bio, niti si se za što borio i žrtvovao, niti si što postigao. Možeš jesti kavijar triput dnevno, nijedan jedini susjed ti to neće primijetiti. Možeš na ražnju nasred dvorišta svake nedjelje peći jelena ili vola, nitko te ne doživljava. Kupi najnoviji Bentleigh ili Ferrari, društvo oko tebe neće ni trepnuti. Tvoj problem. I dalje će te susjedi ovlaš lijepo pozdravljati k’o da se ništa nije dogodilo. Niti te tko voli niti te tko mrzi. Jednostavno nitko te ne primjećuje, a to je, prijatelju moj, gore nego biti mrtav.
Tu, moj baćuška, nema muke kojom se dolazi do uspjeha i koja uspjeh čini vrjednijim. Tu nema zavisti kojom se dočekuje uspjeh i čini ga atraktivnijim. Sve se postiže lako, bez napora, sve je tvoj problem, nitko ništa ne gleda, nikoga ništa nije briga, ti si proziran, bezličan, panjemaješ? U tome je problem”.
U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država. Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima. Raspitivala se o temi jer je željela, […]
“Imaš pravo, Leone”, rekao je poslije podulje stanke Ivan Hrastek, dodavši: “Kog će ti vraga raj, ako si u njemu mrtav, proziran, nevidljiv. Moj djed je nekad znao reći župniku da će ga raj zanimati tek kad prestanu mrtve tamo transportirati. A mi se budale, Leone, uželjeli raja! A s druge strane opet, koje smo ti mi budale, Leone, kad nam je plavo guravo pile vrjednije od svih krcatih polica u Colesu i Safewayu zajedno”.
