Emotivan oproštaj od oca: Živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem

Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe.

Moj je otac, kao i svi ostali u obitelji, teško primio smrt svoga sina Marinka, koji se u Vječnost preselio u veljači iste godine. Poslije toga Jure (tako smo ga uvijek zvali) više nije bio onaj koji je volio društvo, šale, razgovore… Počeo se povlačiti u svoju sobu. Provodio je dane moleći po nekoliko krunica dnevno. Na njegovu ga krevetu zatekoh prošle jeseni. Kucam na sobna vrata, otvaram ih i ulazim, a on će mi: “Ko si ti?”

Vidio sam po širokom osmijehu i nekoj neopisivoj svjetlosti iz njegovih očiju da je znao tko sam. Samo se, nakon dugo vremena, htio malo našaliti. Umoran od puta, a i njemu je bilo vrijeme za poći spavati, nisam dugo ostao s njim. Sutradan, kao i svih dana moga boravka u Hercegovini, dolazio bih kod njega nekoliko puta na dan. Razgovarali smo o mnogočemu. Pitao bi mnoge stvari, ali nikada nije zaboravio upitati: “Je li ti dodijalo u tuđini? Pa kad ćeš ti nazad? Dosta si ti bio tamo, neka te neko zamini”.

Često bi se prisjetio ratnih i poratnih godina, Križnoga puta… Rekao sam mu da je prošlo 25 godina od moga svećeničkog ređenja i da ćemo to proslaviti Svetom misom u župnoj crkvi i ručkom kod kuće. Pozvali smo susjede i najbližu rodbinu. U crkvu nije mogao. Na misu ne ide već dvije godine. Bio je s nama za ručkom. Kako je samo veseo bio, kao na mojoj Mladoj misi. Primijetio sam da je iz dana u dan bivao sve nemoćniji. Bližilo se vrijeme moga odlaska. Bože, pa kako ću se ovoga puta pozdraviti s njime. Treba još jednom i kroz to proći i vratiti se onima koji su mi povjereni.

Petak je ujutro, 27. rujna. Moram poći u Zagreb gdje ću za dva dana s meni dragim ljudima, koji nisu mogli doći u Hercegovinu, proslaviti svoj srebrni jubilej. Srce se steže, približavam se njegovoj sobi i molim Boga da mi da snage. Čim sam otvorio vrata znao je što slijedi. Ta ne opraštamo se prvi put. Zagrljaj, poljubac i jaki stisak ruke. Stisak kao nikada prije, kao da smo osjećali da je posljednji: “Javi se kad stigneš na misto”, rekao mi je. Pogledali smo se još jednom. Spustio je glavu prema koljenima i ponavljao: “O, Bože moj”. Bile su to posljednje riječi koje sam od njega čuo.

Odlazim u Zagreb i vraćam se u Kanadu. Svaki sam dan zvao i pitao kako je. Nisu mi odmah sve rekli. Htjeli su me poštedjeti, ali kasnije sam doznao da nije bio dobro. Znao je u razgovoru s kućnom čeljadi češće pitati: “Pa oće li on biti kriv na svome poslu ako često vamo dolazi?” Osjećao je da ću ja brzo nazad. I nije čekao dugo. Siječanj 2014. spremao se odnijeti još jedan život s ovoga svijeta. Druga je nedjelja u siječnju. Zovu me moji i kažu da didu Juri nije dobro. I župnik fra Mario opet je bio kod njega. Izmolio je on to. Koliko li sam puta čuo preporuku za vrijeme večernje obiteljske molitve: “Izmolit ćemo jedan Očenaš, jednu Zdravo Mariju i jedan put Slava Ocu na čast svetoga Ante i svetoga Jure da nam oni isprose misnika i ispovidnika na času smrti naše”.

Obavljam nedjeljom svoje redovite poslove. Cijelo poslijepodne sjedim pokraj telefona i čekam. I onda u dvadeset sati i četrdeset minuta – zvoni. Kako mi je bilo teško podići slušalicu. Ipak, moram. S druge strane čujem glas nevjeste Dragane: “Did je umro prije pola sata”.

Sutradan oko podne već sam na putu prema Torontu, pa preko Frankfurta do Zagreba. U Zagrebu me čekaju moji s kojima ću u Hercegovinu. Do Posušja nekako, a onda tajac. Koliko je toga prolazilo mojom glavom. Kako ću sada ući u kuću kada znam da neću naći onoga koji je toliko godina bio simbol i nositelj svega što se događalo u našoj obitelji. Ulazim i po okupljenima vidim da nas je s različitih strana još jednom sabrao sada pokojni Jure koji se tako veselio našim dolascima. Svi smo tu, osim pokojnog Marinka koji nas s nebesa prati. Ovo je četvrti put, nakon 1967. godine kada smo se iz gnijezda počeli razilaziti, da smo na okupu. Prvi put nas sabra moja Mlada misa. Drugi put dođosmo svi kući za sahranu pokojne nam majke. Treći put stigli smo svi ispratiti pokojnog Marinka na vječni počinak. I sada četvrti put, okuplja nas otac naš.

Dolazi srijeda, 15. siječnja, dan sahrane pokojnog Jure. U mrtvačnici smo na Širokom Brijegu. Sinovi i kćeri oko mrtvoga oca. Bila mi je velika želja vidjeti ga u lijesu. Otvorili su ga. Spava, uzdahnuh u sebi. Ruke prekrižene i prvi put ih vidjeh da ništa ne rade. A kako ne rade? Prekrižene su i sklopljene na molitvu. Jedna je krunica u ruci, a drugu, koju sam iz Kanade donio, isto tako stavljam oko njegovih ruku. Hladne su prvi put. O, koliko su za nas učinile. Koliko kamena razbile, koliko zemlje prekopale, koliko, koliko? Koliko su me puta zagrlile? Sada mogu slobodno reci da je mene malo više volio nego druge.

Dolaze mnogi izraziti sućut. Neke uopće ne poznajem. Davno sam ostavio Hercegovinu. Prije 25 godina. Prolaze ljudi. Stisak ruke, blagi pogledi i izrečene riječi sućuti govore da dijele s nama težinu privremenog rastanka. Gledam iz mrtvačnice prema širokobriješkoj bazilici. Pogledam u lijes. Sjetih se kako me davno učio: “Oj, Široki, pridiše ti ime…”, ali je i naglasio kako ne smijem ponavljati glasno da me “oni” ne bi čuli.

Posljednjih je godina puno toga ispričao. Kako i ne bi kada je godinama to morao skrivati duboko u sebi. Sada mi je žao, svjestan sam da je kasno, što sam ga znao prekinuti i reći mu da je to već pričao. Trebao sam pustiti jer je u priču pretakao dio sebe, dio svojih stradanja. Nije ga život mazio. Rano je ostao bez oba roditelja s pet sestara. Znam da nije prežalio što nije doznao gdje mu je poginuo i je li uopće negdje sahranjen stariji brat Ivan. Odlutah ja daleko u mislima. “Primi moju sućut!” riječi su koje me vraćaju u stvarnost. Pogledah i prepoznah školskog kolegu. Sve mislim da ću ugledati nekoga iz Kanade, iz Sault Ste. Marie. Znam da su oni sa mnom. Rekli su da će moliti za mene. Osjećao sam to. Imao sam snage za sve ovo.

Opet ja u mislima odlutah. Sada čujem Juru kako govori o onim godinama nestašice. Život počeo dolaziti za prazan stol. Počela se rađati djeca. Desetoro nas od 1952. do 1965. godine. Trebalo je kruha. Jure ga je našao. Imali smo ga dovoljno. Kako je lijepo bilo kad sam s braćom i sestrama jeo iz iste zdjele, prisjećam se. U stvarnost su me opet vratili izrazi sućuti. Bili su to učitelji iz kočerinske škole. “Zdravo, Marijo, milosti puna…” čujem da netko naglas moli. Kad su izmolili Očenaš, nisam čuo. Molitva Zdravo Marije razliježe se mrtvačnicom, a riječi “…i na času smrti naše…” ne izmolih nikada kao tada. Koliko li je puta istu molitvu u svome životu Jure izmolio? Bog to zna i nagradit će.

Opet pogled traži crkvu na Širokom Brijegu, gdje sam gimnaziju završio. Sjetih se koliko me je puta upitao, i on i pokojna mater:

“Imaš li za sendvič?”

“Imam”, bivao je moj najčešći odgovor. Ali nije uvijek bilo baš tako.

Opet sam bio spreman samo pogledom ispraćati one koji su slatko jeli svježi bijeli kruh. “Uskoro će tri sata,” reče netko. Vrijeme je poći prema kočerinskom groblju. Padala je kiša tih dana. I toga prijepodneva spuštale su se lagano kapljice kiše i ispirale put od Širokoga do Kočerina, kojim će Jure posljednji put proći. Svetu misu će predslaviti provincijal hercegovačkih franjevaca fra Miljenko Šteko. Počelo se vedriti, kiša je prestala, puno naroda u groblju. Lijepi broj subraće fratara i časnih sestara.

Fra Miljenko je u svojoj propovijedi rekao: “Vijest o Jurinoj smrti ponovila je priču života koji je neustrašivo i ponosno stasao na ovom kršu našeg zavičaja. Kada sam jučer nazvao jednog bivšeg župnika s Kočerina da mi kaže ukratko nešto o Jurinu životu, on sve saže u tri riječi – Katolik, Hrvat, Radnik – i ispred svake “pravi”. Svi oni koji su ga dobro poznavali, svjedoče isto – Jure bijaše čovjek ovoga podneblja, kršan i neumoran, ponosan do boli i sretan u svakom danu kojeg je u teškom radu i nastojanju oko svoje obitelji proživio. Prije 15-ak godina umrla mu je supruga Mila. U blagoslovljenu braku Bog im je darovao desetero djece. Lani je umro sin Marinko, a sva su druga djeca živa, i svi su po bijelom svijetu.

Uz Juru je sa svojom obitelji cijelo vrijeme ostao sin Gojko. A sin Veselko naš je fratar fra Veselko, djelatan u Dalekoj Kanadi u našoj Kustodiji, i evo stigao je na ovaj očev posljednji ispraćaj. Izuzetna je čast i Božja milost stajati na ispraćaju ocu koji se nije bojao života. Koji ga je sa svojom suprugom Milom cijenio i s Božjim blagoslovom darivao. Da svoju djecu podignu i uzdrže na životu, da ih othrane, na raspolaganju je tim našim očevima i majkama, kao i Juri i Mili, bilo škrto polje, krševito brdo i Božje nebo. Zato su dlanovi i bili žuljeviti i grubi, iskrižani ko ova zemlja od silnog težačkog posla. Ali su taj isti dlan i ta ruka znali itekako pomilovati i zagrliti.

Rad poškropljen Božjim blagoslovom nije od ovih ljudi učinio strojeve, već ih je oplemenio. Oni su s ovim našim kršom postali jedno. Znali su, ako tako mogu reći, sa zemljom razgovarati. Govoriti: Ove ćemo godine ovdje duhan, a dogodine krumpir, ovdje žito, a lozu je nabolje u onoj zavitrini. U taj sklad uvođena su i djeca, od malena, i nije to bilo samo kopanje, sađenje i sav drugi fizički posao, nego ono što je najvažnije – sve je dobivalo svoj smisao u životnoj pouci da je Bog stvorio čovjeka da pošteno radi i moli, te da se uz Božji blagoslov od rada svojih ruku uzdrži. I zato nije čudno, nego posve razumljivo da se, čim zazvoni zvono s crkve, baca motika i klekne na iskopanu zemlju i moli Anđeoski pozdrav. I da se navečer ne priskače obiteljska večernja molitva. I da se nediljom ne radi. Nedilja je dan Gospodnji, i pravi čovik ima svoje misto u crkvi i prid njom kad iza mise porazgovara sa svojim prijateljima i s fratrom.

Znam da je pok. Jure i gradnju crkve smatrao svojim obiteljskim poslom i zadatkom, i nikada Njegova obitelj nije izostala kad je na nju došao red. I zato je vjerujem, naš pok. Jure, zajedno s drugim župljanima ovdje, ostavio najljepšu uspomenu svima nama najvećeg sv. Franju na svijetu, na ovom kočerinskom zvoniku. I pok. Mila, supruga, imala je fratra rođenoga brata, našega fra Alojzija Sesara. Zato ste nekako, dragi Jure, duboko sve u obitelji ostvarivali s dragim Bogom. Znali ste za sve što imate reći: Hvala dragom Bogu! Još češće ste u svojoj neimaštini, puni vjere i pouzdanja u Božju providnost iz dana u dan govorili: Dat će dragi Bog! Sve je u vašem životu počinjalo i završavalo s Bogom, i zato vam život nije bio težak. I zato dok ste po ljudsku i oskudijevali, bili ste tako bogati, maleni, a tako veliki. Uvijek ponosni na sebe, svoju obitelj, djecu, svoj narod, svoju crkvu, ponosni da ste Božja djeca i da vas dragi Bogu uzdrži.

Danas, Jure, tu kod Tvoga otvorenog groba s ponosom stoje Tvoja djeca, djeca Tvoje djece, stoji Tvoj Kočerin, stoje fratri naše Hercegovačke franjevačke provincije da Ti još jednom izreknemo veliko i iskreno hvala. Prebacio si svoju motiku preko ramena, jer njiva je iskopana, sjeme je ubačeno, a ti si krenuo put zasluženog i vječnog počinka. Smiraj tražiš tu pod svojim Kočerinom, kao što su ga i sva ova stoljeća prije tražili Tvoji preci. Na mrginju te ovog vremena, izmjerenog brojem Tvojih životnih dana, čeka Tvoj Gospodin i otvorena nebesa.

Ti ih poznaješ, jer toliko su ti puta oči u njih bile uprte i pomoć i zaštitu iskale i dobile. Hvala Ti za sve ove ljude rođene u obitelji kojoj si otac. Na osobit način za Tvoga sina, našeg brata fra Veselka. Bog nek bude milosrdan svakoj Tvojoj ljudskoj nesavršenosti, a za to milosrđe i molimo u ovoj sv. Misi zadušnici. Iskrena sućut svoj Tvojoj djeci i njihovim obiteljima: Ruži, Ivanu, Branku, Zdenki, Ivi, Branki, Blagici, Gojku i Tebi subrate fra Veselko. Sućut sestrama Mili i Mari. Svoj rodbini, na osobit način s. Mili Sesar, i svim prijateljima obitelji Jure Kvesića. Jure, počivaj u miru Božjem. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. Amen!”

Na kraju Svete mise pročitano je i pismo kustosa fra Joze Grbeše: “Otac je u našim životima nezamjenjiva osoba koja nam pokazuje put, štiti naše izbore, slijedi naše odluke, pomaže naše pute. Stoga njegovim odlaskom ostaje praznina u obitelji i životu cijelome. Sve su stvari u ljudskom hodu zamjenjive, ali ljudi nisu! Posebice oni koji su nam darovali život. Ali mi kršćani u uskrsnuće vjerujemo! Kao što ispovijedamo svake nedjelje: uskrsnuće duše i tijela, uskrsnuće ljubavi i dobrote, uskrsnuće ideala i nada. Da, mi vjerujemo u susret u općinstvu svetih, u život koji ne može biti opisan niti ispisan riječima ljudskim, nego spoznan snagom Duha vjere! Da, zbog te vjere smo ovdje, zbog te snažne vjere fra Veselko je svećenik Krista uskrsloga. Zbog te vjere valja se radovati. I danas uz molitvu ostaje nam još samo reći HVALA. Hvala pokojnom Juri za dobar život, primjer ljubavi, za sina svećenika, brata našega Veselka i za sve veličanstveno što je samo Gospodinu znano. Veliki ljudi su uvijek tihi i primjerom života pokazuju put. Hvala za još jedan put i još jedan primjer!”

Onda je u ime obitelji govorio fra Veselko: “Svima vama, koji ste svojim dolaskom utkali vrijeme i ljubav u bol moju i bol moje obitelji, ja se iskreno zahvaljujem. Hvala Vama, oče provincijale fra Miljenko, na utješnim riječima koje ste nam uputili u nadahnutoj propovijedi. Hvala Vam, župniče fra Mario, na duhovnoj skrbi za moju obitelj. Hvala, do neba hvala, mome bratu Gojku, nevjesti Dragani, kao i njihovoj djeci za sve što su učinili za pokojnog Juru. A sada, ako budem mogao ovo izreći. Moći ću, kako ne bih mogao… Gledam Jurinu sliku, evo je ovdje ispred kapelice. On mi govori: “Moreš ti to, moreš, a šta sam ja sve moga”.

Jure, tako smo te zvali, živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem. Kada god sam te telefonom pitao kako si, uvijek si odgovarao: “Vala Bogu, svaki dan to bolje”. Ne znam je li baš tako bilo, ili si me samo tješio. Ali sada znam da ti je dobro. Tvoje zemne ostatke, u prisutnosti ovoga puka Božjega, nas tvoje djece, rodbine, fratara i časnih sestara, predajemo zemlji, a tvoju dušu Gospodinu Bogu, gdje je već, čvrsto vjerujem, našla počinak i mir”.

Prisutnima se obratio i kočerinski župnik fra Mario Knezović koji je, između ostaloga, rekao: “Čuli ste na Novu godinu, 54 pokopa u Župi prošle godine, a 34 krštenja. Dok je bilo Jure, i ovakvih kao Jure, ta statistika ne bi opstala. Pokapamo oca desetero djece. To je dovoljna poruka kako u Gospodinu možemo puno više nego mi, našom ljudskom logikom uprti, smatramo da možemo”.

Uputili smo se prema grobnici. Sunce je svojim zrakama obasipalo kočerinsko polje i groblje. Kao da mu je htjelo reći: “Hvala ti, Jure, za sve što si ovome polju dao obrađujući ga svojim težačkim rukama”. Spustili smo Jurine zemne ostatke u obiteljsku grobnicu da počiva zajedno s pokojnom Milom, Janjom, Marinkom i ostalima koji su prije njega pošli u Vječnost.

Za života je znao reći kako ga moramo pokopati tako da može vidjeti polje i pratiti što ljudi rade. Ispunila mu se želja, ali odlaskom njega i sličnih njemu kočerinsko se polje sve manje i manje obrađuje. Spuštajući u grob kamenčić, kojega sam donio iz Kanade, rekoh pokojnome Juri da se javi kada stigne na mjesto. Obiteljska nam je grobnica odmah uz fratarsku u kojoj počivaju kočerinski mučenici fra Valentin Zovko i fra Andrija Topic. Tu je i fra Zdravko Zovko, fra Franjo Ivanković i ostali. Tu bih i ja volio počivati! U fratarskoj grobnici u Kočerinu, odmah do svojih roditelja.

fra Veselko Kvesić

Ključne riječi #emotivan oproštaj #fra Veselko Kvesić #život u Kočerinu