Velika priča obitelji Vrljičak
FOTO: Privatni album
Kod argentinskih Hrvata uobičajene su izjave kako im srce podjednako kuca za dvije domovine. Takvo stajalište očekivao sam i od Carmen Vrljičak, poznate novinarke i spisateljice iz Buenos Airesa. No, iznenadila me svojim čvrstim stajalištem…
Miljenko Grgić prvu veliku pobjedu bilježi 24. svibnja 1976. u Parizu na povijesnom slijepom kušanju najboljih francuskih i kalifornijskih vina. Devetero najviše kvalificiranih vinskih stručnjaka i sudaca okupio je Steven Spurrier, ugledni britanski trgovac vinom koji živi i radi u Francuskoj, u slijepom kušanju šest najboljih kalifornijskih chardonnaya i četiri najpoznatija francuska bijela Burgundija. Slijepa […]
“Na pitanje što sam po nacionalnosti još sam u osnovnoj školi izjavljivala da nisam Argentinka već Hrvatica. Moji prijatelji dotad nikad nisu čuli riječ Croata. Taj izraz činio im se čudnim pa su me znali zadirkivati govoreći da sam cro-cro, što bi značilo kre-kre, odnosno glasanje žabe. Ali to mi nije smetalo”, kaže naša sugovornica.
Promicanje hrvatstva
Vrljičaci su poznata hrvatska obitelj u Argentini. Carmen i njezin brat Jozo posebno se ističu dugogodišnjim radom u promicanju korijena. Oni pripadaju novijoj skupini naših ljudi, točnije dijelu zajednice koju čine politički emigranti i njihovi potomci.
Otac Kazimir (1913. – 2000.), sin jedinac poznatog i bogatog splitskog trgovca Jure Vrljičaka, rodom iz Krivodola kraj Imotskog, studirao je pravo u Beču, a tijekom zagrebačkog boravka upoznao je svoju buduću suprugu Miru Dugački (1917. – 2004.), djevojku iz prosječne obitelji, gorljivu vjernicu koja je bila čelnica u katoličkoj organizaciji djevojaka tzv. Križarice.
Godine 1942. u crkvi u Palmotićevoj ulici vjenčao ih je kardinal Alojzije Stepinac…
“Budući da su ratne strahote zahvatile cijelu Hrvatsku, majka je svojim izravnim vezama s vrhom Crkve uspjela cijelu obitelj skloniti na sigurno mjesto. Naime, za Kazimira je ishodila mjesto kulturnog atašea u veleposlanstvu NDH u Madridu gdje su otišli 1943. godine. Ondje su dočekali kraj rata, jer u Jugoslaviju nisu mogli”, dodaje junakinja naše priče, priznavši kako je njezin otac, koji je navikao na izobilje, i nakon rata nastavio živjeti istim stilom trošeći pozamašnu ušteđevinu.
“Majka je znala da to nije dugoročno rješenje i kako što prije treba nešto promijeniti. Roditelji su zatražili iseljeničku vizu za Sjedinjene Američke Države i Argentinu. Budući da su iz Argentine ubrzo dobili pozitivan odgovor, 1947. krenuli su prema Buenos Airesu”, nastavlja.
Obitelj Vrljičak s troje djece zrakoplovom je otputovala u nepoznatu zemlju. Vjerojatno su bili prvi Hrvati koji su letjeli za Argentinu…
“Čini mi se da otac nije bio svjestan situacije jer je nakon dolaska odsjeo u najskupljem hotelu – Claridgeu. On je poput zagrebačke Esplanade. Zamislite izbjeglice koje žive u raskošnom hotelu. Naravno da su se ušteđevine polako topile. Zatim smo sve skromnije stanovali – običan pansion pa unajmljena kuća u prigradskoj četvrti Ramos Mejia. Priča se kako je jednog dana ocu stigla pošiljka knjiga iz Madrida, a stanodavka je ostala bez teksta, navikla na priproste podstanare koje čitanje nije zanimalo”, priča Carmen.
Osmero razigrane djece
Bez dodatnih prihoda više se nije moglo živjeti. Kazimir je dobio posao u argentinskoj elektroprivredi, a kasnije je radio kao stručnjak za odnose s javnošću zračne kompanije Aerolineas Argentinas.
Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]
Mira je kod kuće plela džempere i brinula o djeci. Riječ je o akciji zapošljavanja vlč. Lukete koji je nabavio strojeve za pletenje i podijelio ih hrvatskim obiteljima kako bi mogli ostvarivati dodatan prihod.
Unatoč neimaštini, u kući Vrljičaka uvijek je bilo živo i veselo. Kako i ne bi kada su imali osmero razigrane djece: Juricu, Mariju, Carmen, Jozu, Ignacija, Victoriju, Francisca i Teresitu.
“Imali smo sretno djetinjstvo. Oko kuće je bio veliki vrt – pravi raj za djecu”, ističe naša sugovornica, koja otkriva kako njezini roditelji nisu ništa govorili o svom životu prije Argentine. Otac nije bio zainteresiran za politiku.
Jedino što se iz tog razdoblja stalno isticalo jest sve najljepše o Hrvatskoj. Tim domoljubnim žarom zarazili su i svoju mnogobrojnu djecu.
Carmen nakon srednje škole studira književnost u Buenos Airesu. Školska prijateljica upoznaje ju sa svojim bratom Juanom Marijom koji će uskoro postati njezin suprug. Riječ je o tipičnom argentinskom veleposjedniku iz provincije.
Mladi supružnici svoj život nastavljaju na imanju obitelji Espain, udaljenom 450 kilometara od Buenos Airesa…
“Moj život se tada potpuno promijenio. Vrevu i živost velegrada zamijenila sam mirnim seoskim životom u raskoši na imanju koje se prostiralo na dvije tisuće hektara zemlje, s mnogobrojnom poslugom”, napominje Carmen.
Brak supružnika Carmen i Juana Marije blagoslovljen je s troje prekrasne djece. No, obiteljska idila nakon 18 godina iznenada je prekinuta viješću da suprug i otac ima opaku bolest. Preminuo je vrlo brzo.
Ilija Letica osnivač je istoimene korporacije u Rochesteru, u saveznoj državi Michigan. Tvrtku je pokrenuo 1967. godine, proizvodeći plastične kante zapremnine pet galona. Danas potpisuje razne industrijske proizvode za pakiranje, s postrojenjima diljem Sjedinjenih Američkih Država te nizom licenci u Japanu, Venezueli, Portoriku i diljem svijeta. Rođen u je Duvnu, danas poznatom kao Tomislavgrad, kao […]
Nakon strašnog udarca samohrana majka nalazi se na velikoj životnoj prekretnici…
“Vratila sam se u Buenos Aires gdje su djeca nastavila školovanje – Magdalena Maria završila je pravo, Maria Luz književnost, a Juan Maria računalstvo”, priča s ponosom.
Krajem 80-ih Carmen postaje vanjska suradnica poznatih argentinskih novina La Nueva Provincia, La Prensa i La Nacion. Budući da se tada javlja sve veći interes javnosti za stanje u Jugoslaviji, kao Hrvatica postaje stručnjakinja i za to krizno područje.
Izbio je Domovinski rat i naša sugovornica kao novinarka dolazi u Hrvatsku. Bio je to njezin prvi susret s voljenom zemljom.
“Kada sam vidjela sve te ljepote, pitala sam se kako je moguće da se u tako prelijepom krajoliku događaju ružne stvari. To mi nije išlo u glavu. Roditelji su nam stalno pričali o ljepotama Hrvatske, često sam mislila da pretjeruju u svom zanosu. No, shvatila sam da su bili u pravu”, tvrdi Carman, dodavši kako je oduševljavaju naši brdski i planinski krajevi. Više voli dolaziti zimi nego ljeti.
“Znate, Argentina je uglavnom nepregledna ravnica, stoga me hrvatske planine jako privlače. One su mi duševna hrana. Volim i kada padne snijeg, njega također ne mogu vidjeti u Buenos Airesu”, otkriva junakinja naše priče.
Intervju s Tuđmanom
Tijekom svog prvog boravka u Hrvatskoj ratne 1992. naša sugovornica obilazi argentinski sastav UN-ovih vojnika smješten u zapadnoj Slavoniji.
Tereza Nagy, rođ. Sampl, rodila se 13. listopada 1913. godine u Bokanima kod Voćina, u Slavoniji, od roditelja Juliane i Leopolda. Bijaše jedno od sedmero djece. Velike obitelji obično stvaraju i veliki krug ljubavi, brinu jedni za druge i razvijaju nesebičnost. Tereza je upoznala svog životnog suputnika Josipa Nađa te se vjenčala s njime 22. […]
Susreće se s mnogim političarima i biskupima. Ponosna je što je mogla intervjuirati i predsjednika Tuđmana. Od tada redovito dolazi u domovinu. Objavila je više zapaženih knjiga koje se uglavnom bave hrvatskim temama.
Hrvoje Salopek, Hrvatska matica iseljenika
