Ekskluzivno donosimo što se događalo u pozadini dramatičnog puštanja Zvonka Bušića na slobodu! Veliku ulogu odigrala je tadašnja veleposlanica Kolinda Grabar-Kitarović

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan objavljujemo svaka dva tjedna u 33 dijela – samo s jednim ciljem! Trajat će!

STRANKE – STRANČICE

Budući da je svim političkim strankama zajednički demagoški karakter i želja da utječu na mase, dužnost je stranaka da svoja načela preobraze u „velike freske gluposti”, Nietzsche.

Svima je poznat stari klišej „podijeli pa vladaj”, koji se najčešće pripisuje Filipu II., kralju Makedonije (382. – 336. prije Krista). Riječ je o strategiji stjecanja i očuvanja moći koja se temelji na činjenici da je mnogo manjih protivnika lakše kontrolirati nego jednog velikog. Veliki savezi stoga se razlome na manje dijelove koje je lakše podčiniti, čime se manjim skupinama onemogućuje da se povežu i postanu moćnije. Kad se ta tehnika djelotvorno upotrijebi, oni koji imaju ograničene moći često mogu nadzirati one koji bi, da se udruže, imali mnogo više utjecaja.

Danas će se svatko s mrvicom zdravoga razuma suglasiti da je to istina. Problem je u tome što svi misle da se odnosi na nekoga drugog. Kada je Zvonko, provevši pola svog života u zatvoru u kojem se ova banalna istina svakodnevno iznova potvrđivala, napokon došao kući i vidio da je situacija u Hrvatskoj upravo takva, o tome je napisao: „Uspoređivao sam kako gledam svijet sada i kako sam ga zamišljao iz zatvorske ćelije. Moram priznati da je razlika ogromna, kao što je između noći i dana. Nakon svega što sam iskusio i naučio, bio sam uvjeren da razumijem svijet i kako ljudi razmišljaju, o čemu sanjaju i što cijene. Konačno, koliko se svijet mogao promijeniti u 32 godine?!

Spoznao sam da se svijet toliko promijenio da mi je potpuno neshvatljiv, i da se ljudi osjećaju izolirani, usamljeni, prazni, obezvrijeđeni, atomizirani. Slično stanje zatekao sam i na političkom polju, umjesto da se složno i zajednički radi na boljitku domovine, svi su razbijeni na stranke i strančice, razne grupacije i udruge, zastupajući samo svoje vlastite interese. Iako su mi mnogi govorili da se odmaram i uživam u svojoj osobnoj slobodi, osjećao sam se dužnim iskoristiti stečeno znanje i vjerodostojnost, i pomoći popraviti ovo katastrofalno stanje u našoj domovini.

Nakon obilaska Hrvatske uzduž i poprijeko i brojnih nastupa i sastanaka, činilo mi se da je za djelotvoran rad potrebna stranačka struktura. Od samog početka mojega angažmana javno i otvoreno sam zastupao i zagovarao širu viziju, da se moramo izdignuti iznad strančarenja i formirati širu koaliciju domoljubnih silnica koja bi privukla znatan broj sposobnih, poštenih i nepotkupljivih ljudi, i ponudila ih na ovogodišnjim izborima kao nezavisne kandidate”.

Zvonkovo prvo „poslanje” bilo je ujediniti domoljubne snage u državi, stranke, branitelje i građanske udruge, koji su bili beznadno rascjepkani. S time na umu, krenuo je u akciju, ali prije nego što je doista imao prilike „dekompresirati“ nakon dugih, okrutnih godina provedenih u zatvoru. Bila sam zabrinuta, ali on je zaključio da nema vremena za gubljenje, budući da mu je preostala tek ograničena količina godina i energije.

„Još ću možda samo deset godina imati snage nešto učiniti. Nakon toga, sve će biti gotovo”, često je znao reći. Zgrožen postojanjem više od 130 političkih stranaka, danas ih je, naravno, mnogo više, odmah se dao na posao, sastajao s ljudima, raspravljao o potrebnim promjenama, o tome što je pošlo ukrivo, o smjeru u kojem Hrvatska ide i zašto. Stalno je okupljao ljude i čudio se zašto se ranije nisu udružili, a njegova bezgranična energija drugima je davala poticaj i nadu da je promjena uistinu moguća.

Sada kad razmišljam o tome, možda je počeo prerano, još ne shvaćajući da ljudi nisu onakvi kakvima ih je pamtio prije 40 godina, kao ni onakvi kakvi su bili u zatvoru, gdje je bilo nužno živjeti prema veoma kruto definiranom moralnom i etičkom kodeksu. U zatvoru su pravila bila posve jasna: drži zadanu riječ, govori istinu, budi odan prijateljima, plati svoje dugove. U zatvoru se zbog kršenja ovih osnovnih pravila ostaje bez života. Ne bi li ona bila poželjna i u „slobodnom svijetu“? Nisu li to načela prema kojima bismo svi mi trebali živjeti? No u vanjskome svijetu došlo je do „napretka“ i cvjetalo je doba moralnog relativizma, a to Zvonko nije mogao prihvatiti.

Prema njegovu mišljenju, idealističkom kao i uvijek, oni kojima je na srcu dobrobit Hrvatske spontano bi se trebali udružiti u silu koja će izazvati promjenu. Shvaćao je da bez jedinstva nema promjene. Što je više stranaka, udruga, skupina, to su manji izgledi da će se situacija poboljšati. Mišljenje o „strankama“ dijelio je s mnogima kroz povijest, od Nietzschea do Georgea Washingtona. U knjizi Ljudsko, odviše ljudsko, Nietzsche je napisao da je svim današnjim političkim strankama zajednički demagoški karakter i želja da utječu na mase, i da su zbog toga sve one dužne preobraziti svoja načela u „velike freske gluposti”. Međutim, vjerovao je da se čovjek mora prilagoditi novim uvjetima političkim djelovanjem koje promiče aristokraciju, odnosno „vladavinu najboljih“.

Na jednom drugom kontinentu, još i prije Nietzschea, George Washington, američki Otac nacije, strogo je upozorio protiv frakcija: „One će [odnosno, frakcije] s vremenom vjerojatno postati moćni motori koji će prepredenim, častohlepljivim i neprincipijelnim ljudima omogućiti da podruju moć naroda i prisvoje uzde vlasti, te nakon toga unište upravo one zahvaljujući kojima su se nepravedno izdignuli.“ U Hrvatskoj je naizgled jedan od glavnih problema bila činjenica da nadareni i sposobni stručnjaci (Nietzscheova „aristokracija”) nemaju prilike pridonijeti ako ne pripadaju nekoj stranci ili „kliki”.

Zvonko je to smatrao tragičnim i stalno je lobirao za uključenje takvih ljudi na položaje vlasti ili utjecaja. Često bi se vratio kući frustriran, govoreći kako se čini da je mnogima „stranka” važnija od Hrvatske. U većini slučajeva, čelnici stranke shvaćali su „stranku” kao svoje vlastito leno nad kojim su te sitne duše „vladale”, i pomisao na udruživanje s drugima koji su sposobniji i pametniji od njih bila im je nezamisliva, budući da bi takvo udruživanje podrazumijevalo gubitak njihove iluzorne moći i slave, što je za mnoge od tih sitnih duša bilo važnije od rada za dobrobit domovine. Zamisli, rekao mi je, danas su najmanje četiri stranke povezane sa Strankom prava Ante Starčevića! Činjenica je, rekao je Zvonko, da nitko nije voljan poniziti se kako bi naučio.

Zvonko je uvijek nastojao držati se Platonova savjeta prema kojem bi „svaki čovjek trebao izbjegavati neumjerenu ljubav prema samome sebi i umjesto toga uvijek tražiti nekoga tko je bolji od njega, ne dopuštajući da mu osjećaj stida u tome stane na put”. Što bi ti bilo draže, znao me upitati, da si najpametnija u prostoriji punoj idiota, ili najveća neznalica u prostoriji punoj mudraca? Ja bih mnogo radije bio s mudrim ljudima i učio od njih, rekao je. Odgovorila sam da bih i ja radije učila. Ali te sitne duše biraju ovo prvo, rekao mi je, što potvrđuje da nisu sposobni biti vođe i da im interesi Hrvatske nisu na prvome mjestu. Bez obzira na to, Zvonko je nastavio raditi i svu je svoju energiju ulagao u probijanje kroz iluzije ove ili one „velike zvjerke”, ali sa slabim rezultatima.

Boljelo ga je kad bi vidio da su sposobni, pošteni i principijelni ljudi isključeni iz vlasti zbog stranačke nepripadnosti, a još ga je više boljelo kad bi doznao da je to često zato što predstavljaju „opasnost” malim diktatorima koji se među njima osjećaju nedostatni. Za njega je prava politika, kako je to formulirao Platon, bila „umijeće u službi duša“, a ne sebično nagomilavanje moći, utjecaja i materijalnih dobara.

Nedugo prije no što je bio pušten iz zatvora, možda godinu dana prije, doživio je rijedak primjer tog „umijeća u službi duša“, i to iz nevjerojatnog izvora: od jedne hrvatske političarke. Na njega je to ostavilo dubok i trajan dojam. U to doba bio je zatvoren na „posebno čuvanom odjelu“ uglavnom za islamske fundamentaliste, takozvane „drugorazredne teroriste“ u Terre Hauteu, Indiana. Dopušteni su mu bili posjeti samo dvije osobe: njegova odana prijatelja, fra Joze Grbeša iz Chicaga, otprilike svaka tri mjeseca, i moji jednom godišnje. Zbog toga se silno radovao najavljenom posjetu tadašnje hrvatske veleposlanice u Sjedinjenim Američkim Državama, Kolinde Grabar Kitarović, ne toliko kao zatvorenik koji traži pomoć ili informacije o svojoj situaciji, koliko kao čovjek.

Tad je već u zatvoru proveo više od 30 godina, nije znao hoće li iz njega ikada izaći živ, bilo mu je zabranjeno govoriti materinski jezik sa svakime osim diplomatskim predstavnicima, i bio je željan dodira s ljudima, topline, brige i razgovora. Posjet je odobren i Zvonko ga je nestrpljivo očekivao. U najstrože čuvanim zatvorima zadovoljstva su malobrojna i rijetka, pa svaki posjet zatvoreniku mnogo znači. Koliko li sam puta vidjela kako se zatvorenici slamaju, upadaju u depresiju i čak postaju nasilni nakon neostvarenog, željno očekivanog posjeta! Je li veleposlanica toga bila svjesna? Sumnjam. Ali čini se da je s ljudskoga stajališta nešto shvatila i naslutila, da je imala onu posebnu vrstu empatije prema tome što bi zatvoreniku mogao značiti otkazan posjet.

Prema Zvonkovim kasnijim riječima, večer prije planiranoga posjeta, veleposlanica je doznala da ne može dobiti zrakoplovnu kartu jer su sva mjesta bila rasprodana. Nije mogla kontaktirati Zvonka da mu to javi pa je, umjesto da otkaže posjet, odlučila putovati automobilom. To nije bila mala stvar, budući da je zatvor bio udaljen deset sati vožnje od Washingtona. Toga dana bilo je nepodnošljivo vruće, ali stigla je na vrijeme, a Zvonko nije imao pojma što se dogodilo. Uveli su je u prostorijicu za posjete bez uređaja za rashlađivanje, što je uobičajena stvar za zatvorenike, ali ne i za diplomate u posjetu.

Četiri duga sata obilno se znojila na temperaturi višoj od 35 stupnjeva razgovarajući sa Zvonkom o njihovim životima, nadama, snovima i strahovima, kao da su bliski prijatelji koji se dugo nisu vidjeli, dopuštajući si da budu ranjivi bez imalo proračunatosti. Prije i nakon puštanja iz zatvora, Zvonko je to iskustvo prepričao mnogim ljudima. Koliko bi se hrvatskih političara vozilo deset sati automobilom da me posjete na nepodnošljivoj vrućini, samo da me ne bi razočarali?, pitao bi. Njezini prethodnici u veleposlanstvu sigurno ne bi. Većina ne bi ni pristala letjeti ekonomskom klasom da me vidi! Koliko bi ih se satima znojilo u onoj skučenoj prostoriji za posjete? Podijelilo povjerljive stvari s jednim bijednim zatvorenikom kao da su jednaki? Što su, naravno, bili, ali rijetki bi to tako shvatili.

Ta skromnost, ta empatija – drugim riječima osobine pravoga Čovjeka – to je ono što današnjim političarima nedostaje, rekao bi Zvonko. Biti Čovjek! Kako će inače politika „služiti ljudskim dušama“, ako duše političara nisu povezane s dušama svoga naroda, ako tvoja bol nije i moja bol, tvoja tuga moja tuga, tvoja radost moja radost? I sama sam doživjela tu stranu veleposlaničina karaktera pa sam svoje iskustvo mogla podijeliti sa Zvonkom nakon njegova povratka kući.

Tijekom godina imala sam mnogo negativnih susreta s hrvatskim političarima kojima sam se obratila za pomoć. S veleposlanicom Kitarović bilo je drukčije, znatno drukčije. Kako se približavao datum Zvonkova oslobođenja, obavještavala me o svakom koraku, savjetovala se sa mnom o raznim pitanjima, dijelila sa mnom informacije. A kad je Zvonko doista bio na putu prema zračnoj luci kako bi se vratio kući, slala mi je SMS poruke o tome gdje je on, što se zbiva, što kaže američki tisak, riječi utjehe i ohrabrenja, potvrdu da se sve odvija po planu, da se ne obazirem na spekulacije. Iako je sve to trebalo biti „izvan radara“, ta je netipična hrvatska političarka mojoj ljudskoj potrebi da znam dala prednost pred političkim kalkulacijama. Nju je vodila empatija, a ne politika.

Bilo je teško reći koja je od nas dvije bila nervoznija i uzbuđenija, koja je bila zabrinutija hoće li sve proteći glatko i kako treba. Svaka minuta činila se je kao godina. Hoćemo li preživjeti? Hoćemo li doživjeti živčani slom? Ja sam se poslužila velikim količinama vina samo kako bih ublažila napetost. Nikad neću zaboraviti posljednju veleposlaničinu poruku, trenutak koji smo čekali u stanju psihičke prenapetosti: Zvonkov odlazak iz američkog zračnog prostora, nakon čega je napokon bio „slobodan“! U SMS poruci je pisalo: „Zrakoplov je upravo poletio za Copenhagen!☺ “

U Kopenhagenu se Zvonko trebao ukrcati na daljnji let kući u Zagreb. Kada sam to pročitala, od sreće mi se zavrtjelo u glavi, bila sam iscrpljena, euforična, izmoždena… nakon 32 duge i stravične godine, Zvonko je napokon izvan pandži američkog „pravosuđa“, pomislila sam. Aleluja! Naivno, jer nitko se iz tih pandži nikad ne izvuče, ali tako sam se osjećala pročitavši tu posljednju poruku. Zvonko je na putu! Vraća se kući! Služiti ljudskim dušama. Neki političari imaju tu rijetku osobinu, ali većini nedostaje, iako bi empatija trebala biti prvi preduvjet za svakog političara.

No prema Zvonkovu iskustvu, većina stranaka-strančica pokazala je malo sklonosti prema takvoj službi. Njih je zanimalo nešto drugo. Nešto sličnije služenju vlastitoj pohlepi i drugim niskim pobudama. Problem je, kasnije je rekao, što svi žive u Platonovoj pećini. Platonova spilja pojam je o kojem je Zvonko kroz godine često govorio, ali nakon povratka u Hrvatsku poprimio je osobnije obilježje. A budući da ga spominje i u svojoj oproštajnoj poruci meni („Žao mi je, ali više ne mogu ostati u Platonovoj pećini”), važno je i ovdje ga spomenuti. U toj alegoriji iz razgovora između Sokrata i Glaukona, četiri zarobljenika okovana su lancima u spilji, a lutkari iza njih bacaju na zid sjene koje zarobljenici prihvaćaju kao stvarnost jer su jedino što poznaju i jedino što su naučili.

Jedan od zarobljenika na kraju ispuže iz mračne spilje na sunčevo svjetlo. Zbunjen je i preplašen predmetima za koje sad uviđa da su stvarni. Prije je mogao prepoznati samo sjene i odraze. Kad mu se oči priviknu na svjetlo, počinje vidjeti ljude i stvari u njihovu vlastitu postojanju, onakve kakve jesu, bez posredovanja. Taj zatvorenik, nekoć slijep, sad je svjestan stvarnosti i istine. Zatvorenik pohita natrag u spilju kako bi i drugim zatvorenicima rekao o svom čudesnom otkriću, i iznova ulazi u svijet tame. Ostali zatvorenici smiju mu se i izruguju jer je uopće izlazio iz spilje. Kako drugi ne mogu shvatiti nešto što još nisu iskusili, dužnost je tog zatvorenika da ostane s njima i brine o njima jer je vidio više od ostalih. Ovo je u najkraćim crtama alegorija Platonove spilje i mada bi mnogi spilju izjednačili sa zatvorom u kojem je Zvonko proveo pola svog života, Zvonko je tvrdio suprotno, jer u zatvoru nema sjena, nema posrednika ni nijansi života, istine, stvarnosti.

Zatvor je najbolja naobrazba koju čovjek o životu može dobiti, jer on sve svodi na ono najosnovnije, na neurešene činjenice ljudskoga postojanja, na ono što je važno, a što nije, na ono što je stvarno, a što nije, i kako ih razlikovati. Tko to ne nauči, izgubi život. Zvonko je vjerovao, neki bi možda rekli naivno, da je njegova odgovornost i dužnost podijeliti tu vrijednu naobrazbu sa svojim narodom, posebice kad je vidio koliko se mnogi od njih muče, kako su se izgubili, postali rezignirani, apatični, bez radosti.

Kako je napisao u svojim bilješkama: „Jer ni čovjekova misao ni njegovo postojanje nisu otoci koji su pojedinačni i odvojeni, svatko od nas dio je cjeline, savezništvo misli i osjećaja, užitaka i boli, nada i razočaranja, strahova i slobode, okajavanja”. Toliko je mnogo puta kući došao potišten, govoreći da ne razumije zašto ljudi ne znaju biti sretni, živjeti. Njemu je to bilo naročito bolno jer je znao da je nemoguće organizirati državu ako ljudi ne znaju organizirati ni vlastite živote, a dobrobit domovine bila mu je na prvome mjestu.

„Ljudski život svojevrsna je tragikomedija“, napisao je, „a čovjek je paradoks par excellence. Svi mi provedemo svoje živote u sjeni kojekakvih iluzija (u Platonovoj pećini) i svoje kratko vrijeme na zemlji potrošimo sasvim zaneseni različitim predstavama i sjenama koje od samoga rođenja kultiviraju naše osjećaje i drže nas stalno hipnotizirane. Tako nam je gotovo nemoguće misliti svojom glavom i upoznati sami sebe, upoznati svoju duhovnu, svoju ljudsku bit. Stanovnici pećine dobivaju vrtoglavicu koja slabi hipnozu i ojačava životinjsku stranu, pa se pećina u nekom vidu pretvara u džunglu. Zato je velika većina današnjih ljudi rođena i odrasla u sasvim materijaliziranom ambijentu, bez gotovo ikakve prilike razviti svoje duhovne i umne potencijale.

Zar je neobično da su im potrebne neprestane zabave i da neizbježno postaju bijedni ovisnici i robovi alkohola, droge, sporta, igara, rada, seksa, hrane, gomilanja materijalnog bogatstva, novca, slave, svega i svačega samo da bi ispunili prazninu svojih jadnih života, pobjegli od sebe, ubili dosadu i zaboravili kako im je život besmislen i beznadno očajan. Oni su si umislili da im gomilanje materijalnih stvari i neprestani tjelesni užici donose veće zadovoljstvo i sreću, iako je više nego očito da sve na ovome svijetu ima svoju suprotnost, svoga protunošca i da je umjerenost i uravnoteženost zlatno pravilo”.

Na kraju je svoje povlačenje iz politike javno obznanio izjavom koju ovdje djelomice navodim: “Prije tri godine izašao sam iz američkog zatvora, sretan što se vraćam domovini, u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Nažalost, sreća nije dugo trajala, jer sam zatekao katastrofalno stanje. Bilo je očito da političke elite naš narod i državu vode u propast. Jasno je da nisam mogao ravnodušno gledati kako se urušava naša netom stvorena država, to više što sam iza sebe imao vrlo težak i mukotrpnom borbom ispunjen život. Svjestan da samo ujedinjene domoljubne, suverenističke snage mogu preokrenuti negativne trendove u zemlji, svu svoju energiju usmjerio sam na objedinjavanje tih snaga. Glavni stožer zamišljen je kao tijelo koje će koordinirati ujedinjenje stranaka, udruga i istaknutih pojedinaca kojima je Hrvatska na srcu, rješavati eventualne nesuglasice i pomoći u određivanju izbornih lista. Nažalost, od samog početka krenule su podvale, spletke i nerazumijevanje. Probuđeni su ‘spavači’ svih domaćih i inozemnih agentura, a kod mnogih u strankama i pokretima proradile su taštine, strančarenje, i sebičnosti.

Iako je naša inicijativa naišla na dobar odjek kod dijela javnosti, političko jedinstvo zbog spomenutih razloga nije ostvareno, a ja sam osobno od nekih s tzv. hrvatske desnice prvi put bio napadan kao terorist, rušitelj jedinstva, lutka u nečijim rukama, nepopravljivi idealist koji ne razumije političku stvarnost itd. Idealist sam bio, jesam i ostat ću jer mislim da život bez ideala nije vrijedan da se živi; terorist za neke jesam, za neke nisam, sam za sebe znam da sam bio i ostao borac za Hrvatsku; lutka ni u čijim rukama nikada nisam bio, a rušitelj hrvatskoga jedinstva nisam i ne želim nikada biti! Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj. Kao što sam jednom prilikom već rekao, s vlastitim egom razračunao sam još u zatvoru.

Stoga ne odlazim povrijeđen, nego razočaran i tužan što do priželjkivanog jedinstva nije došlo. Tužan i zabrinut jer Hrvatska ne ide u dobrom smjeru. Globalni politički procesi donose veliku neizvjesnost i iskušenja pred Europu i svijet kakve smo do sada poznavali, a unutarhrvatskim političkim procesima ovladale su u velikoj mjeri snage koje Hrvatsku nikada nisu željele. Hrvatski ljudi opet su u opasnosti da izgube ono što su u Domovinskom ratu krvlju i žrtvom izborili. Zato još jednom apeliram na sve one koji Hrvatskoj žele dobro da nadvladaju vlastite egoizme i međusobne animozitete i pokušaju zajedno preoteti Hrvatsku iz šaka onih koji je ne vole.

Povlačim se iz politike da bih oslobodio mjesto onima koji možda znaju bolje i mogu više. Ja sam predugo bio izvan zemlje i predugo proživljavao vlastitu Kalvariju. Možda uistinu nisam pragmatični političar koji se snalazi u ovoj, današnjoj političkoj žabokrečini, štoviše očito je da su mnogi na vlasti i u oporbi u tome puno pragmatičniji od mene! Međutim, ne sumnjam nimalo da sam načelno u pravu: stanje u Hrvatskoj nije dobro i treba ga popravljati, a to se može učiniti samo postizanjem širokog povezivanja i umreživanja iskrenih, čestitih, nepodmitljivih, neucjenjivih, i neustrašivih domoljuba, bez obzira na stranke i grupacije kojima trenutno pripadaju.

Povlačim se čista srca, čistih ruku i uzdignuta čela. Sve što sam činio, činio sam u najboljoj vjeri i s iskrenim namjerama. Jedinu obvezu osjećam prema čestitim ljudima koji su vjerovali u mene i moje političke vizije. Takvih ima dosta, no očito ne dovoljno da moja zamisao ujedinjenja domoljubne fronte uspije. Moramo međutim znati da je interes Hrvatske iznad svih nas i naših osobnih interesa, stoga smatram da bi izlazak na izbore pod svaku cijenu, bez realnih izgleda na uspjeh koji je, ponavljam, moguć samo ako se stvori široka domoljubna fronta – bio kontraproduktivan i za nacionalne interese štetan.

Dakle, moj kratkotrajni politički angažman bio je neuspješan i zasad priznajem svoj poraz. Ako bih na predstojećim izborima ipak javno podržao jednu od opcija, u tome će me sigurno voditi samo i jedino hrvatski nacionalni interesi. Jer na ovome svijetu za mene je jedino Hrvatska iznad svega i mjerilo svega”.

Zvonko Bušić, 27. kolovoza 2011.

Mnogi su bili šokirani kad su to pročitali, ne samo zato što je Zvonko napustio politiku, nego zato što je javno priznao da je bio u krivu, pogrešno procijenio, ili, ne daj Bože, podbacio! Kakvo li bi bilo osvježenje da današnji političari mogu postupiti kao on! Da svi mi to možemo! Ali Zvonko nije imao lažnog ponosa i smatrao je svojom dužnošću biti iskren, objasniti, i to učiniti javno. Možda će time potaknuti i druge da razmotre vlastite postupke, namjere i iluzije, i da nauče iz njegova iskustva.

Oduvijek je kao svoju osobnu smjernicu koristio misao iz Shakespeareove „Mjere za mjeru“ i često je citirao: Nebo čini s nama ono što mi sa zubljama činimo, ne palimo ih radi njih; jer kada naše vrline ne bi iz nas izbijale, bilo bi to sasvim slično kao da ih nemamo.

Ukratko, naša je sveta dužnost upotrijebiti sve znanje i mudrost koju posjedujemo kako bismo osvijetlili put drugima. U protivnom, to znanje i mudrost kao da i nemamo.

Julienne Bušić

EN

Zvonko believed that good things should be shared with everyone. What he lived, worked for and believed in, what he sacrificed for, is presented in his book “All Visible Things”, which is available on Amazon. Chapter by chapter, drop of blood by drop of blood, and life day by day in 33 parts – with only one goal! He will live on…

Parties

Everyone is familiar with the old cliché “divide and conquer”, most often attributed to Philip II, king of Macedon (382-336 BC). It was and is a strategy of gaining and maintaining power, based on the fact that many smaller opponents are easier to manage than one larger one, and includes breaking up power alliances into smaller chunks that are easier to subdue, and preventing small power groups from linking up and becoming more powerful. When this technique is used effectively, those with a more limited power are often able to control those who collectively would have had a lot more influence. Now anyone with even a modicum of common sense will agree that this “divide and conquer” is true. The problem is that everyone believes it applies to someone else.

When Zvonko finally came home after spending half his life in prison confirming this truism, he saw that this was the situation in Croatia. He made these notes about it: “I compared how I view the world today and how I imagined it from my prison cell. I have to admit that the difference is immense, like night and day.

After everything I had experienced and learned I was certain I understood the world and how people thought, what they dream of, what they value. After all, how much could the world have changed in 32 years? I realized it had changed so much that it was totally incomprehensible to me, that people felt isolated, lonely, empty, worthless, atomized. I found the same situation on the political plane as well; instead of working together in harmony for the betterment of the homeland, everyone was divided into parties, groups, societies, all representing their own interests. Although many people told me to relax and enjoy my personal freedom, I felt the duty to use the knowledge and credibility I had gained to help change the catastrophic situation in our country. After traveling throughout Croatia, attending many meetings and making appearances, it seemed that I would need some kind of party structure to be able to do anything. From the beginning of my engagement, I openly promoted a wider vision, that we had to rise above “parties” and form a broad coalition of patriotic forces which would attract a significant number of capable, honest and incorruptible people, who could then be independent candidates in the upcoming elections.

Thus, this was his first “mission”: to unify all the patriotic forces in the country, parties, defenders, and civil societies, all of which were hopelessly splintered. Appalled at the fact that there were over 130 political parties, (now over 140) he got right to work, meeting people, discussing how things needed to change, what had gone wrong, what direction Croatia was heading and why… He was constantly bringing people together, amazed they had not already met, and his limitless energy gave others hope and incentive that change could really happen.

In retrospect, he may have started too early, not yet realizing that people were not the way he remembered them 40 years ago, and also not the way they had been in prison, where it was necessary to live by a very rigidly defined moral and ethical code. You must keep your word, stand by your friends, pay your debts, basic things like that. In prison, you lost your life for violating those basic precepts. And wouldn’t these codes be desirable in the “free world” as well? Are they not principles all of us should live by? But in the outside world, things had “progressed”, and the age of moral relativism, something he could not accept, was prospering. In his view, idealistic as always, those interested in the welfare of Croatia would naturally work together as a force to effect change.

This was obvious: no unity, no change. The more parties, societies, groups there were, the less chance there was of things improving. As far as “parties” were concerned, he shared views with many throughout history, from Nietzsche to George Washington. In Human, All too Human, Nietzsche wrote that “all political parties today have in common a demagogic character and the intention of influencing the masses; because of this intention, all of them are obliged to transform their principles into great frescoes of stupidity, and paint them that way on the wall. Nothing more can be changed about this…” He believed though that once parties came into existence, one had to adapt to the new conditions by means of political action promoting aristocracy, or “the rule by the best”. On another continent, even earlier, George Washington, America’s Father of the Nation, gave this stern warning against factions in his 1796 Farewell Address. “They [i.e., factions] are likely, in the course of time and things, to become potent engines, by which cunning, ambitious, and unprincipled men will be enabled to subvert the power of the people and to usurp for themselves the reins of government, destroying afterwards the very engines which have lifted them to unjust dominion.”

Having this in mind, Zvonko went into action, but before he had really had a chance to decompress from his long brutal years in prison. I was concerned, but he had made up his mind that there was no time to waste, as he only had a limited amount of time and energy left. “I might only have the strength to do something for another ten years. After that, it’s all over,” he would often say. Since he knew he had to work within some kind of structure, he finally decided to join one of the small, self-professed “patriotic” parties. Some of the members he thought had a lot of potential, others much less, but he believed that a council of independent experts in a variety of disciplines could provide advice and input on crucial issues, and that the party could eventually co-opt these individuals and phase out others who had little or nothing to contribute.

One of the main problems in Croatia seemed to be that talented and capable experts (Nietzsche’s “aristocracy”) had no opportunity to contribute unless they belonged to a party or “clique” of some kind. Zvonko saw this as tragic and was constantly lobbying for the inclusion of such people in positions of power or influence. He would often come home frustrated, saying that it appeared that “the party” was more important than Croatia. In most cases, “the party” was seen by its leadership as a personal fiefdom over which these small souls “ruled”. The thought of merging with others who were more capable and intelligent was unthinkable, as it would involve a loss of their illusory power and glory, which was to many of these small-minded people more important than working for the good of the country. The fact was nobody was willing to humble himself in order to learn. This passage from Plato’s Laws was one he often mentioned: “Every human being should flee excessive self-love and should instead always pursue someone who is better than himself without putting any feeling of shame in the way.” What would you prefer, he’d ask me, being the most intelligent in a room full of idiots, or being the most ignorant in a room full of wise men? I would much prefer being with the wise men and learning from them, he said. I answered that I too would prefer to learn. But these small souls choose the former, he told me, which confirms they are incapable of leadership and do not have Croatia’s interests as first priority.

He nonetheless worked on, putting all his energies into breaking through the illusions of this or that “big shot”, but with little results. He continued to see capable, honest, principled people excluded from government because of their non-party affiliations, often because they presented a “danger” to the little dictators. For him, true politics, as Plato had formulated, was “an art at the service of souls”, not the selfish accumulation of power, influence, or material objects. Not long before he was released from prison, perhaps a year before, he experienced a rare example of this “service of souls”, and from an unlikely source: a Croatian politician. It left a deep and lasting impression. 

At the time, he was imprisoned in a “special control unit” for predominantly Islamic, “second-tier terrorists” in Terre Haute, Indiana. He was permitted visits from only two people: his friend, Father Joe Grbes from Chicago, every three months, and from me, once a year. So he was looking forward very much to the announced visit from the Croatian ambassador to the United States, Kolinda Grabar Kitarovic, not so much as it related to his prison situation, but from a human standpoint. He had already been in prison over thirty years, not knowing if he would eventually come home or ultimately die in prison, was prohibited from speaking his native language with anyone except diplomatic representatives, and was hungry for human contact, warmth, care, and conversation. Permission for the visit was obtained, and Zvonko was excited about the upcoming visit. Pleasures are few and far between in maximum-security prisons, so a visit means a lot to a prisoner. How many times had I seen prisoners break down, spiral into depression and even become violent after a highly anticipated visit failed to materialize? Was the Ambassador aware of this? It’s doubtful. But it seems she had some kind of human insight and intuition, a special kind of empathy for what a cancelled visit might mean to a prisoner, which explains what she did the day of the visit. 

According to Zvonko’s account, the night before the planned visit the Ambassador found out she could not get a plane ticket, as the seats were sold out. She could not contact Zvonko to let him know, so instead of cancelling, she decided to go by car. Not a small thing, as the prison was a 10-hour drive from Washington. It was sweltering hot that day, but she arrived on time without Zvonko having a clue what had happened. She was escorted to a small visiting room that had no air-conditioning, a normal situation for the prisoners but not for visiting diplomats. For four long hours, as they both sweated profusely in the 35 plus temperature, they talked about their lives, hopes, dreams, and fears, as though they were close friends who hadn’t seen each other for a long, long time, allowing themselves to be vulnerable without calculation. Zvonko related this experience to countless people before and after his release. How many Croatian politicians would drive ten hours to visit me in the sweltering heat, just so as not to disappoint me? Most wouldn’t even fly second-class in a plane to see me! How many would sweat for hours in that cramped visiting room? Share confidences as a fellow human being to a miserable prisoner he had just met? This humility, this empathy – in other words, to be a “Mensch” – are the first requirements of a successful politician, he would say. How else can politics minister to people’s souls unless the souls are somehow connected, unless your pain is my pain, your sorrow my sorrow, your joy my joy? 

The problem, Zvonko said later, is that everyone is living in Plato’s Cave. Plato’s Cave was a concept he often spoke of throughout the years, but it took on a more personal note after his return to Croatia. And since he mentions it in his farewell note to me: “I’m sorry but I cannot stand Plato’s Cave any longer,” it is important to talk about it here. In the allegory taken from a dialogue between Socrates and Glaucon, four prisoners are chained in a cave, and puppeteers behind them are casting shadows on the wall, which they accept as reality because it is all they know and all they have been taught. One of the prisoners eventually climbs out of the dark cave and into the sunlight. He is bewildered and frightened of the objects, which he now was told were real, as he had been capable only of recognizing shadows and reflections. He begins, once his eyes adjust to the sunlight, to see people and things in their own existence, as they really are, unmediated. The prisoner, once blind, is now aware of reality and truth.

The prisoner hastens back down into the cave to tell the others of his amazing discovery, thus reentering a world of darkness. The other prisoners laugh and ridicule him for leaving the cave in the first place. Since the others cannot understand something they have not yet experienced, it is the prisoner’s duty to remain with them and to care for them, because he has seen more than the rest.

This is the allegory of Plato’s cave in a nutshell, and while many might equate the cave with the prison in which Zvonko spent half his life, he would argue the opposite, because in prison there are no shadows, no representations or nuances of life, truth, reality. Prison is the best education anyone can get on how to live, because it strips everything down to the basics, the unadorned facts of human existence, what matters, what doesn’t, what is real and what is not, and how to distinguish between the two. If you do not learn that, you lose your life. Zvonko believed, some might say naively, that he had a responsibility and duty to share this valuable education with his people, especially after he saw how deeply many of them were floundering, how they had lost their way, become resigned, apathetic, without joy. As he wrote in his notes, “Man’s purpose is not just in being; people are not individual, separate islands… Every one of us is part of a greater community of thought and emotion, joy and pain, hope and disappointment, fear, freedom, remorse.”

Yet on so many occasions he would come home dejected, saying he couldn’t understand why people didn’t know how to be happy, how to live. It was especially painful to him because he knew that if people did not know how to organize their own lives, then it was also impossible to organize the country, and the welfare of his country was his first priority. “Human life is a type of tragi-comedy,” he wrote, “and man is a paradox par excellence. We all spend our lives in the shadow of various illusions (Plato’s Cave) and we waste our short time on earth, seduced by various performances and shadows, which from the time of our birth cultivate our emotions and hold us perpetually hypnotized. So it’s almost impossible to use our own minds, know ourselves, acquaint ourselves with our spiritual, human essence…The heads of the residents of the Cave are spinning around, their hypnosis weakens, and the animal side takes over, so that the cave is transformed into a kind of jungle. And the majority of people today were born and raised in a totally materialistic ambience, with hardly any opportunity to develop their spiritual and intellectual potential. Is it then surprising that they need constant entertainment and become miserable slaves to alcohol, drugs, sports, games, work, sex, food, accumulating material objects, money, fame… Everything and anything in order to fill the emptiness of their barren lives, to escape from themselves, kill the ennui and forget how pointless, hopeless, and desperate their lives are. They have convinced themselves that this accumulation of material things and constant physical satisfaction brings more happiness and joy, although it is more than obvious that everything on earth has its opposite, its counterpoint, and that moderation and balance is the Golden Rule, that enjoyment and suffering are brother and sister (twins) that either grow together or become stunted. The cursed megalomaniacs whose favorite drug is profit don’t understand this…”

As for the “party” of cave dwellers, he left them shortly thereafter. Many were shocked, not just because he had left politics, but because he had publicly admitted that he had been wrong, had miscalculated, or, God forbid, failed!How refreshing it would be if today’s politicians could do the same thing! But Zvonko had no false pride, and considered it his duty to be honest, to explain, and to do it publicly. Perhaps it would cause others to examine their own actions, intentions and illusions, and to learn from his experiences. He was guided in this thought by a line from Shakespeare’s Measure for Measure:

Heaven doth with us as we with torches do,
Not light them for themselves; for if our virtues
Did not go forth of us, ’twere all alike
As if we had them not.

In laymen’s terms, this means it is our sacred duty to use what knowledge and wisdom we possess to light the way for others. Otherwise, it is as though we do not possess them at all.

Zvonko, of course, continued working with a group of capable and honorable people to effect the kind of changes that were necessary, but the forces of ego were a constant obstacle. As we say in America, too many chiefs and too few Indians.

Julienne Bušić

Ključne riječi #Julienne Bušić #Kolinda Grabar Kitarović #Zvonko Bušić