1948.
FOTO: Zagrebačka nadbiskupija
Dijaspora.hr ekskluzivno objavljuje ispovijest jedne partizanke koja je nakon “susreta” s tadašnjim nadbiskupom Alojzijem Stepincem doživjela obraćenje.
Ovih je dana 130. obljetnica Svjetske izložbe Chicago Expo (ili Columbian Expo), održane u spomen na 400. obljetnicu Kolumbova, za Europljane, otkrića Novoga svijeta (1492.). Izložba je poznata pod nekoliko naziva: World’s Fair, Columbian Exposition, World’s Columbian Exposition, Chicago World’s Fair i Chicago Expo. Službeno je otvorena u jesen 1892., ali za građanstvo je trajala […]
Ova priča izvorno je objavljena 1948. godine u glasniku “Gospa Sinjska” koji je izlazio u Buenos Airesu, a danas se čuva u Hrvatskom etničkom institutu u Chicagu.
Članak prenosimo u cijelosti…
NAŠ NADBISKUP ČITA PASTIRSKO PISMO
Uz 50. godišnjicu njegova života: 8. svibnja 1898. – 8. svibnja 1948,
Nedjelja je. Krasan dan. Sunce već od rana jutra grije svojim toplim zrakama i kao da hoće što bolje osvijetliti ona dva, za nas Hrvate najljepša, bijela zvonika, što se ponosno dižu u glavnom gradu Hrvatske.
Grije, e da bi što veći broj mogao dohrliti u dom Gospodnji, gdje će danas govoriti najveći sin Domovine u obranu božjih, prirodnih i ljudskih prava svoga naroda – naš dragi nadbiskup dr. Alojzije Stepinac.
Gledam taj dobri i pobožni narod bez razlike stališa, na koji se oborila najveća nesreća – neumoljiva diktatura komunizma – kako danas nekako drugačije izgleda. Svima na očima i na licu čitaš zraku nade koja ih bodri i jača.
Osam je sati, a katedrala je već puna. Svijet se tiska vani na trgu. U devet je sati svečana sveta Misa, preko koje će sam Nadbiskup čitati Pastirsko pismo.
Stojim ispod same propovjedaonice. U devet točno ulazi Nadbiskup s pratnjom i zauzima mjesto. Iza toga počinje sveta misa. O, kako je krasno gledati dupkom punu našu katedralu! No među tim po izbor vjernicima u crkvi ima i njih – OZNAŠA – koji ni u kući Božjoj ne mogu ublažiti svojih strašnih pogleda, i zahvaljujući tome, mi ih prepoznajemo i pratimo svaki njihov kret.
Nakon evanđelja ustaje Nadpastir i ide ravno k propovjedaonici. Sve su oči uprte na njega; noge spontano padaju na koljena. Teško se probija kroz mnoštvo koje kleči, jer nema gdje da stavi noge, a narod sretan ljubi rub njegove odjeće. Već je na propovjedaonici i počinje čitati.
O proslavi feste sv. Vlaha između dvaju svjetskih ratova u pojedinim većim gradovima Kraljevine Jugoslavije dubrovački tisak redovito je obavještavao svoje čitatelje. Najčešće se spominju okupljanja u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i Splitu, u gradovima u kojima je živjelo najviše Dubrovčana. I iseljenici s dubrovačkog područja slavili su svoga vjekovnoga nebeskog zaštitnika. Novinska izvješća iz prekomorskih […]
Glas mu je blag, ali muževan i odlučan. Navodi i reda jedno zlodjelo za drugim počinjeno nad hrvatskim narodom. Kad spominje preorane hrvatske grobove, popaljene crkve, glas mu podrhtava i svaka riječ zvuči kao čelična odluka: naprijed, neustrašivo naprijed u borbu za Boga i Hrvatsku, pa taman i pao!
Za vrijeme čitanja svak je jasno osjetio: naš nadbiskup, taj uzor blagosti, plemenitosti i skromnosti, nosi u sebi željeznu volju, da nas neće ostaviti, i nepokolebljivu vjeru u konačnu pobjedu pravde.
Djevojka, koju nisam skidala s očiju, prepoznavši u njoj drugaricu partizanku, nije se mogla svladati, da ne izreče poluglasno jednu porugu na račun Preuzvišenog. Na sreću, tog udarca nadbiskup nije primijetio jer bi on to sigurno osudio.
Nakon pročitanog pisma, prvi put što sam čula i doživjela u crkvi, progovori glas oduševljenog naroda: “Živio naš nadbiskup”: “Živio hrvatski Metropolita”. I mnoštvo ga aklamira i plješće mu, dok se on tiho probija kroz guste redove vjernika na koljenima, a posebno se sretnima smatraju oni, koji se mogu dotaći njegove haljine.
Iza kako se oduševljenje i zanos naroda stišao, a nadbiskup ponovno bio na oltaru, nedaleko od sebe čujem jasno izgovorene riječi: “Ako vas on vodi, onda smo mi nemoćni”.
Nakon svete mise svijet se polako i u šutnji razilazi svojim kućama jer je svako tumačenje suvišno, pogotovo kada se zna da OZNINI agenti traže nove hrvatske žrtve, ne bi li zavili još koju majku u crno. I ja se žurim Bakačevom ulicom kući, pomiješana sa svijetom, jer sam svjesna da incident koji sam imala s partizankom povlači neugodne posljedice.
Kadli najedanput osjetim nečiju ruku na ramenu. Prva misao bila je: “Gotova sam!” Okrenem se, i zbilja, vidim partizanku pred sobom.
“Oprostite, htjela bih vam progovoriti par riječi, ali zbog vas i mene nije zgodno ovdje na ulici, da nam se tko ne približi”.
Kći hvarskog iseljenika V. Vidoševića prije nekoliko desetljeća posjetila je očev dom u Vrbnju i tamo našla omotnicu koju je 1927. poslao bratu iz Kalifornije. “Iseljeničko pismo iz davnine” tako je došlo u ruke njezine nećakinje, tada studentice na kalifornijskom sveučilištu. Djedovo pismo kod mlade Beverly probudilo je zanimanje za korijene pa je odlučila napisati […]
I maknusmo se na stranu.
“Pa što biste željeli od mene?”, pitam ja.
“Zovem se Č. A. (početna slova njezina imena i prezimena). Ne usuđujem vam se pružiti ruke, jer je previše okrvavljena nedužnom hrvatskom krvlju, samo vas molim, da biste me saslušali. Moram vam reći sve, i to baš sada, jer znam, da neću za to više imati zgode. Imali ste pravo što ste me ošamarili kada sam se usudila onako gnjusno nabaciti na onoga sveca”.
“Na kojega sveca”, upitah, kao da ne razumijem.
“Na nadbiskupa! Kada sam ono izrekla, vidjela sam na vama da biste me najradije zgazili i to mi je dalo povoda da pozornije slušam njegove riječi i promatram njegov izraz lica. Vjerujte mi, vjerujte, on mi je pomogao, on me obratio. Danas je moja vjera čvršća nego ikada prije. Ja opet vjerujem i kajem se. Kajem se od srca, jer uviđam svoje strašne grijehe. Od danas ću nastojati što više pomagati patničkom hrvatskom narodu i otrti što više suza hrvatskih majka koje plaču jer ne znaju gdje su im djeca. Ako što trebate potražite me, i to brzo, jer znam da ću biti likvidirana, dok više ne budem htjela ubijati nevinih hrvatskih života. Meni je svejedno; od danas moj je ideal Bog i Hrvatska, moj je učitelj on – naš nadbiskup, naš svetac! Samo vas molim, izručite mu pozdrav jedne velike grešnice i recite da mu dugujem i zahvaljujem svoje obraćenje te da ću u svojoj duši nositi prema njemu trajno poštovanje kao prema svecu. Neobično mi je žao što ne mogu osobno do njega, no ne zaboravite mu reći da preko njega molim oproštenje pred cijelim hrvatskim narodom i nek me se sjeti u svojim molitvama. Zbogom i oprostite, molim vas!”
Polako sam nastavila put kući. Bila sam neobično sretna kada sam vidjela da i jedna dojučerašnja partizanka, a danas obraćenica, gleda u našem nadbiskupu sveca. Bože, Majko Božja Sinjska, čuvajte nam ga zdrava i čila na sreću i spas hrvatskog naroda!
Narod se razišao kućama. Zatvorenih vrata i prozora šapće se od uha do uha, od sela do sela, od grada do grada: hrvatski narod u najtežim danima mučeništva i kušnje, nije ostao sam, jer je ostao s njime njegov najveći sin, njegov nadbiskup. Misao na njega podiže duh i ulijeva nadu, a neprijateljima Boga i Hrvatske zadaje strah i trepet. Toliki strah i trepet, da bi čovjek rekao, da bi se plašili i njegove mrtve sjene, jer htjeli ne htjeli, moraju u njemu priznati moralnu veličinu koja se ne klanja nikakvoj fizičkoj sili.
Veze između američkih kontinenata i hrvatskoga naroda stvarane su još od Kolumbova “otkrića” Amerike te predaje kako je među njegovim mornarima bilo i nekoliko Dubrovčana iako se to u dokumentima nigdje ne spominje, a razni sekundarni izvori upućuju nas na tu činjenicu. Tu je i teorija o hrvatskom podrijetlu Croatan domorodaca. Iako ne možemo sa […]
Zbog Pastirskog pisma i njegova beskompromisnog stava utamničili su njegovo tijelo, ali njegov veliki duh nisu mogli utamničiti, jer on živi danas jače no ikada u dušama i srcima hrvatskoga naroda i pokazuje mu put koji neminovno vodi do pobjede.
Fejć
