Robert Babić
FOTO: Privatni album
Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pa Hrvat u Njemačkoj, pa na kraju – Hrvat u Hrvatskoj. Tako bi se ukratko opisao tijek života Roberta Babića, povratnika iz Njemačke koji već 24. godinu svoj život gradi u Zagrebu sa svojom obitelji.
Vladislavci – ključno je ovo naselje nedaleko od Osijeka kojim je dugogodišnje putovanje Carmen Rosa Munaico Banaj započelo u Peruu u kojem je rođena te na posljetku završilo u Hrvatskoj. Naime, riječ je o mjestu u kojem je rođen njezin djed koji je prije 80-ak godina otišao u daleku Južnu Ameriku. Do smrti se nije […]
U razgovoru u sklopu serijala o povratnicima, Robert nam je otkrio kako su ga ove tri države danas oblikovale te kako je uspio pronaći svoj uspjeh u poslovnom smislu, kao voditelj nabave jedne njemačke tvrtke…
Njegova zanimljivost je što se u Njemačku nije vraćao jednom, već dva puta, i to u potpuno različitim stadijima života…
“Rođen sam 16. prosinca 1971. u Tesliću. Sa šest mjeseci roditelji su me odnijeli u Njemačku. I tamo sam išao u vrtić, pa školu i onda su me roditelji 1984. vratili opet u BiH. Tamo sam proveo šest godina. Do 18. godine sam išao u školu u BiH, a nakon dovršene gimnazije sam ponovno otišao u Njemačku”, objasnio nam je Robert.
No, iskren je, hrvatski duh postojao je u obitelji ovih Babića gdje god da su se nalazili…
“Njegovali smo hrvatski duh, dapače. Tada je postojala i jugoslovenska škola u koju sam išao, ali nas je spajala crkva u koju sam išao svake nedjelje. Tamo smo se družili s ostalim Hrvatima. Roditelji su htjeli da učim i hrvatski i njemački jezik. Njemački je bio normalan od vrtića pa do škole, ali opet nisu htjeli niti da zaboravimo hrvatski”, otkrio je naš sugovornik.
S navršenih 18 godina Robert Babić tako je ponovno otišao u Njemačku, no ovoga puta sam. Okušao se kratko i u Švicarskoj, ali ubrzo je upisao i fakultet u Njemačkoj od kojeg je naposljetku odustao nakon godinu i pol dana kako bi se mogao zaposliti. Njegova karijera tako je počela u jednoj tvrtki koja se bavila prijevozom i sklapanjem namještaja…
Baš kao u filmu, tako se naglavačke okrenuo život Javiere Buzolić, Čileanke koja posljednjih godina živi u Hrvatskoj. Ona je kao prva od potomaka već trećeg naraštaja svoje obitelji s Brača odlučila ostati u Hrvatskoj, a na to ju je, čak i na njeno samo iznenađenje, nagnala upravo ljubav. Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom […]
“U to vrijeme bilo je super, imao sam super posao. Vozio sam i radio montažu, bio sam zadovoljan. Onda me prijatelj nagovorio da sami otvorimo svoju obrtničku tvrtku za montažu, gdje smo radili tri godine”, dodao je junak naše priče.
Iako je posao tekao dobro, Robert je ipak odlučio ostaviti karijeru koju je dotad stvorio u Njemačkoj, i to zbog ljubavi…
“Slučajno sam se vratio jer tadašnja cura nije htjela doći u Njemačku pa je meni predložila da se vratim u Hrvatsku. Ja sam i došao, ali nisam bio siguran koliko ću dugo ostati. Eto, ipak sam izdržao sad već 23 godine”, ispričao je kroz osmijeh.
Ova ljubav je naposljetku potrajala, kao i ostanak u Hrvatskoj. Kako su roditelji tada reagirali, zanimalo nas je…
“Od cijele obitelji jedino sam se ja vratio. Malo su bili iznenađeni jer nisu vjerovali da ću tako dugo ostati. No, na kraju, nisu imali ništa protiv”, priznao nam je. Ono što mu je znalo zasmetati u Hrvatskoj kada se vratio, naglasio je, bilo je to što su mu neki predbacivali što je Hrvat iz BiH…
“S obzirom na to da sam ja kao Hrvat bio rođen u BiH često su me gledali drugačije, no u poslu nikada nisam imao tih problema. Više je bilo privatnih problema u susjedstvu u kojem sam živio”, istaknuo je Robert pa objasnio i kako je bilo pronaći posao u Hrvatskoj…
“U početku je bilo jako teško jer sam mislio da ću puno lakše naći posao u Hrvatskoj, ali nažalost nije bilo sreće. Nakon godinu i pol dana u domovini sam se ipak i zaposlio u jednoj njemačkoj tvrtku u kojoj sam i dan danas”, otkrio je.
Čovjek s puno života, mogli bismo nazvati Matta Darka Sertića, Hrvata koji je uspio ono što brojni nisu – u SAD-u razviti tvrtku koja proizvodi komponente za poluvodičku industriju. No, velika posebnost Matta Sertića je što je taj isti proizvodni pogon početkom stoljeća doveo i u Hrvatsku, u isti Sisak u kojem je i odrastao, […]
Znanje njemačkog jezika je tu zasigurno pomoglo? “Uvjeren sam da je pomoglo. Krenuo sam skroz od početka, zaprimao sam robu i malo po malo napredovao do voditelja nabave, gdje sam i danas”.
Pitali smo ga i koji mu je bio kulturološki šok kada je stigao u Hrvatsku, na što je Robert odlučno odgovorio – vrijeme…
“Većina prijatelja i poznanika nikada se nije držala dogovora. Nekima sam se prilagođavao, ali neke sam ostavio. Ako netko nije došao na vrijeme, ja bih jednostavno otišao. I dan-danas volim biti točan i ispoštovati određeni termin. Naravno, postoje dvije-tri osobe koje su u mom životu iznimke. Njima to toleriram, i one će se prepoznati”, poručio je naš sugovornik.
Rutina su mu danas posao, obitelj i prijatelji, a kada bi jednom riječju skupio cijeli svoj život, poručio bi da je – zadovoljan…
“Razlika ima, opuštenije je, barem je bilo, no u posljednje vrijeme počinjemo sličiti Njemačkoj. Po točnosti, preciznošću, disciplini, nazovimo to tako. Nekada nije bilo tako disciplinirano. Meni se pak bilo teže prilagoditi onim ljudima koji nisu bili takvi”, ustvrdio je.
A je li razmišljao o povratku u Njemačku?
Kako bi se zvao mjuzikl s pričom mlade Hrvatice koja svoj put nakon niza uspjeha u SAD-u, a zatim i Europi, u svojim dvadesetima pronalazi ponovno u Hrvatskoj, zemlji iz koje su njezini roditelji otišli prije 30-ak godina? Možda mu ne znamo naziv, ali je sigurno kako bi mu nadahnuće mogla biti Tanya Ariana Bendiš. […]
“U pojedinim fazama života jesam. Bilo je trenutaka kada je bilo zeznuto. No, mislim da sam dobro odlučio. Ovdje sam stekao obitelj, suprugu, kćer i dom, ali sam se i naviknuo na život”, zaključio je Robert Babić.
urednik projekta: Ivan Ril
