Dva milijuna ljudi u svijetu zna hrvatski jezik. Nana, dida, sarma i pita najčešće su riječi

Ugledna lingvistička serija De Gruyter Mouton postoji 12 godina, a među 17 svezaka nedavno je objavljen zbornik posvećen hrvatskome jeziku, točnije hrvatskim govorima u dijaspori.

Tim povodom istaknuti australski lingvist Jim Hlavac iz Melbournea otkriva nam pojedinosti o svojoj vlastitoj jezikoslovnoj karijeri i timu jezikoslovaca koji pišu o hrvatskome jeziku u dijaspori. Hlavac je u suradnji s profesoricom Dianom Stolac s riječkog sveučilišta okupio vodeće filologe dodirne koratistike međunarodnoga ugleda.

Serijska publikacija Language Contact and Bilingualism, koju uređuje Yaron Matras, svoj je 17. svezak posvetila govornicima hrvatskog jezika u inozemstvu pod naslovom “Diaspora Language Contact, The Speech of Croatian Speakers Abroad”.

Jedan od priređivača toga sveska kroatističkih radova, Jim Hlavac (Sveučilište Monash, Melbourne), studirao je u domovini germanistiku i lingvistiku te diplomirao na temu njemačkog govora naših ljudi na tzv. privremenom radu u inozemstvu, odnosno gastarbajtera u Njemačkoj uoči devedesetih. Usavršavao se na Svučilištu u Beču, gdje je djelovao znameniti jezikoslovac Radoslav Katičić, davne 1990. Slijedi jednogodišnje usavršavanje na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Melbourneu. Stekavši „The Graduate Diploma in Education“, postaje nastavnik engleskog kao stranog jezika u jednoj srednjoj školi u Melbourneu, a u koju u to doba počinju pristizati ratne izbjeglice iz Hrvatske i BiH. Istodobno s radom u toj školi, dopisnim je putem studirao nekoliko kolegija sa kroatistike i lingvistike na Sveučilištu Macquarie u Sydneyju i stekao „Grad. Diploma of Arts“. Godine 1996. upisao je doktorat koji je 2000. obranio na Sveučilištu Monash u Melbourneu. Sredinom 2000-ih postao je predavačem (lecturer) na Filozofskom fakultetu tog istog sveučilišta, a od 2012. radi kao viši predavač na Odsjeku za prevođenje.

De Gruyter Mouton jedan je od vodećih svjetskih izdavača u području lingvistike i komunikologije – kako ste uspjeli izdavača zainteresirati za dodirnu jezikoslovnu kroatistiku, odnosno hrvatski jezik u višejezičnome okružju!?

Uz suradnju s profesoricom Dianom Stolac sa Sveučilišta u Rijeci podnio sam detaljni nacrt znanstvenoga zbornika (2015.) koji je imao cilj dokumentirati govor hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u većem broju zemalja od Zapadne Europe do Južne i Sjeverne Amerike do Australije. Imamo statistike o broju naših ljudi u tim zemljama, koliko otprilike ima i govornika hrvatskog jezika, kakva je infrastruktura što se tiče škola, kulturnih udruga, sportskih klubova i vjerskih ustanova koji – ili njeguju hrvatski jezik ili u kojima se naši ljudi druže itd. Najavili smo da također želimo vidjeti događaju li se slične ili čak identične promjene kod ljudi koji žive po posve različitim zemljama u višejezičnome okružju. Ili je češći slučaj da su te promjene zapravo specifične tim domicilnim sredinama. Na kraju smo najavili da ćemo učiniti sve te razne korpuse dostupnima cjelokupnoj znanosti da bi drugi znanstvenici imali primjere i relevantnu recentnu građu iz hrvatskog kao nasljednog jezika. Hrvatski tako može stajati uz bok drugim jezicima koji su dobro proučavani kao jezici iseljeničkih zajednica poput njemačkog, talijanskog, kineskog jezika i tako dalje.

Predstavite nam ukratko znanstvenike čiji su radovi uvršteni u Zbornik…

Većina autora i autorica uvrštenih radova u zborniku djeluje na sveučilištima diljem Hrvatske. U timu je istaknuta istraživačica hrvatskih iseljeničkih govora u SAD-u Dunja Jutronić, koja trenutačno živi i radi na relaciji Brač-Rijeka-Maribor. Jednog kolegu bih želio posebno istaknuti, Hans-Petera Stoffela, koji se kao rusist odselio iz rodne Švicarske na Novi Zeland i tamo naučio i proučavao hrvatske iseljenike iz srednje Dalmacije. Ti naši iseljenici su se otisnuli u svijet krajem 19. i početkom 20. stoljeća i nastanili su se u kraju sjeverno od Aucklanda. Bavili su se ribolovom, vinogradarstvom i poljoprivredom. Hans-Peter Stoffel napisao je 30-ak radova koji opisuju njihove govore, tj. način kako su stariji govorili hrvatski uz korištenje raznih engleskih riječi i konstrukcija iz svoje neposredne okoline, dok su mnogi iz mlađeg naraštaja govorili hrvatski samo djelomično i dosta često bi se znali prebacivati s jednog jezika na drugi. Njegove studije s Novog Zelanda za mene su bile veliko nadahnuće i poticaj da se nešto slično napravi na osnovi više studija iz različitih zemalja.

U čemu se sastoji inovativnost ovoga zbornika u odnosu na sociolingvističke opise hrvatskog jezika, odnosno jezike u kontaktu?

Kada smo prikupili sociolingvističke pokazatelja, pokušali smo doznati koje jezične pojave se mogu pripisati novoj okolini i većinski nehrvatskom jezičnom okruženju. U nekim slučajevima autori radova su morali posezati za opisima iz prošlosti. Naprimjer, na Novom Zelandu je jedan govornik rekao sljedeće: “Sin mi je paso sve ežame” (“Sin mi je položio sve ispite”). Na prvi pogled izgleda da je utjecaj engleskog glagola to pass presudan u analizi ove rečenice. Međutim, u kraju iz kojega dida ovog govornika vuče svoje korijene baš se tako govorilo prije 100 godina. Dakle, u tom dijelu Dalmacije glagol pasat od venecijanskog talijanskog spassare imao je značenje položiti (ispit). To se podudara s engleskim homofonom to pass, tako da je objašnjenje zašto govornik tako govori moralo uključivati ta dva utjecaja.

Drugi slučaj je primjer prebacivanje jezika, “code-switching”, npr.: kroz te probleme… znaš, deal with the problems, kako bih rekao… gdje imamo prijelaz s hrvatskoga na engleski, a onda opet natrag na hrvatski na kraju rečenice. U usporedbi s time imamo i konstrukcije koje su “prevedene” s drugog jezika, npr.: Onda mama nije htjela doći mene dobit prema engleskom obliku “come and get me” umjesto Onda me mama nije htjela pokupiti. Primjer prebacivanja na engleski jezik može se analizirati kao primjer naglašavanja značenja prijašnje rečenice ponavljanjem može imati svoju retoričku funkciju: govornik često koristi prijelaze na drugi jezik kao sredstvo za isticanje nečega. Isti primjer se može protumačiti kao primjer izražavanja identiteta gdje pripadnik drugog naraštaja u prisutnosti drugoga govornika iz drugog naraštaja kao najprirodniju varijantu koristi dvojezični govor, dakle dominantan hrvatski govor uz učestalo korištenje drugog jezika. Isti se primjer može objasniti kao privremenu nespobnost da se u tom trenu sjeti iste konstrukcije na hrvatskom, dakle suočiti se s problemima, pa se koristi konstrukcija koja je tom govorniku nekako više “pri ruci” i riječi koje su slijedile kako bih rekao funkcioniraju kao “isprika” koja mu “čuva obraz” jer možda misli da nije baš dobro što govori engleski dok ga druga osoba snima kako “govori hrvatski”. Ima i mogućih objašnjenja s psiholingvističkog i sociolingvističkog aspekta.

Ustanovili smo da imamo određeni broj slučajeva upotrebe riječi „jedan” u funkciji neodređenog člana. U domovinskom hrvatskom jeziku imamo primjere gdje se “jedan” upotrebljava na način da skoro funkcionira kao član, npr. To je ona čula od jedne njezine prijateljice. Ali u Argentini gdje je hrvatski u kontaktu sa španjolskim, dakle jezikom s najrazvijenijim sustavom mogućih oblika za određeni i neodređeni član, imamo primjer Sada su dobili jednu pomoć iz Hrvatske prema obliku una ayuda odn. una asistencia u španjolskom jeziku. Morfosinktaktičke se osobine tako prenose s dominantnijeg jezika u društvu na manjinski hrvatski jezik. Slične pojave su zabilježili drugi kontaktni lingvisti koji su istraživali poljski u Njemačkoj ili ruski u Americi.

S obzirom na raširenost i brojnost hrvatske dijaspore na četiri kontinenta – hrvatski jezik se pokazao kao izvrstan istraživački potencijal u vrlo složenom položaju slavenskih jezika s obzirom na utjecaje iz germanskih, romanskih i anglofonih jezika, zar ne?

Da, u slučaju hrvatskog jezika imamo situaciju da se možemo referirati na ono što se već dogodilo s drugim iseljeničkim skupinama s naših prostora koji su otišli davno prije ovih koji su se iselili tijekom 20. i sada početkom 21. stoljeća. Riječ je o gradišćanskim i moliškim Hrvatima i promjene u njihovom jeziku zbog kontakta s jezicima s kojima su oni u dodiru – njemačkim i talijanskim – mogu nam biti pokazatelj za ono što se događa s hrvatskim jezikom u drugim sredinama, ali opet u kontaktu s drugim germanskim i romanskim jezicima. Po tome je hrvatski jezik jedinstven jer ne postoji drugi slavenski jezik čiji su govornici pripadnici autohtone manjine koja u tim zemljama postoji već nekih 500 godina. Iz tog razloga nam je bilo važno imati dijakronijsku perspektivu, tj. povijesni slijed u razvitku jezičnih pojava.

Koliko je govornika, prema vašim procjenama, hrvatskoga jezika u prostorima na četiri kontinenta i u zemljama u kojima su provedena istraživanja!?

Teško je procijeniti koliko ima govornika hrvatskog jezika među onih 2,9 milijuna ljudi hrvatskog podrijetla koji žive na ova istraživana četiri kontinenta. Mnogi autori i autorice ovog zbornika spomenuli su da su u fazi prikupljanja snimaka i podataka od naših iseljenika i njihovih potomaka svako malo nailazili na ljude koji su rekli da ne znaju hrvatski. Možda kod nekih postoji određeni strah, posebno kod nekih mladih, gdje ljudi misle da ne govore hrvatski „dovoljno dobro“ ili zbog osjećaja straha ili nelagode da se radi o testiranju njihovog znanja standardnog oblika hrvatskog jezika ili tome slično. Ali kod nekih se stvarno radi o ljudima čiji su roditelji govorili neki drugi jezik kod kuće i time kao djeca, oni nisu imali priliku, potreban jezični „input“ da nauče hrvatski. Takva je situacija kod potomaka trećeg, četvrtog pa i petog naraštaja u zemljama poput SAD-a ili Čilea kamo su naši ljudi počeli odlaziti prije 150 godina pa i ranije. U zemljama gdje su hrvatske zajednice dosta stare i u kojima nije bilo značajnijih novih valova useljavanja u posljednjih 50 godina razina poznavanja jezika opada. Možda su se zadržale neke riječi za oslovljavanje starijih članova širih porodica kao što su „nana“ i „dida“ ili za neke naše kulinarske specijalitete kao što su „sarma“ ili „pita“ ali uglavnom kroz naraštaje, obično s drugog na treći, jezik se polako gubi. U zemljama u kojima živi razmjerno mlada dijaspora kao što su Irska i Švicarska, ili u zemljama u kojima je hrvatska iseljenička zajednica velika sa značajnim brojem pripadnika prvog, drugog pa i treće naraštaja poput Njemačke ili Austrije hrvatski se jezik još dobro čuva. S obzirom na sve ove okolnosti dopuštamo si procjenu da od tih 2,9 milijuna naših ljudi u svijetu možda oko 2 milijuna zna hrvatski jezik.

Kakav je položaj hrvatskoga jezika danas u Australiji?

Australija je zanimljiva po tome što je priznala hrvatski kao samosvojni jezik već 70-ih godina prošlog stoljeća. Zbog lobiranja hrvatske zajednice, tadašnja je savezna vlada (kada je usvojen The Galbally Report, 1978.) počela s distribucijom informacija putem posebnih brošura i tekstova na hrvatskom jeziku za nove doseljenike. Nakon toga uslijedilo je priznanje hrvatskog jezika kao maturalnog predmeta u srednjim školama i s posebnim radio-satovima na hrvatskom na državnoj razini krajem 70-ih godina. Australski ministar useljeništva Ian McPhee odobrio je hrvatskoj zajednici u Australiji pravo na upotrebu materinskog jezika na svim razinama 15. listopada 1980. Imamo radijske i televizijske programe diljem zemlje. Imamo kolekcije knjiga na hrvatskom jeziku u mnogim lokalnim knjižnicama. Imamo prijevode na našem jeziku s informacijama o uslugama koje pružaju državne, pokrajinske i lokalne službe. Imamo mrežu hrvatskih subotnjih škola koju financiraju državne vlasti, ali uočavamo starenje naše zajednice i situaciju u kojoj oni koji su došli kao mladi odrasli tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća polako odlaze s ovog svijeta. Svakih pet godina imamo popis pučanstva i jedno od pitanja u njemu je „koji jezik govorite kod kuće?“. Imamo lagani pad u broju onih koji su izjavili da govore hrvatski kod kuće u popisu iz 2016. s 56.885 ljudi u usporedbi s 63.617 govornika deset godina prije iz 2006. Ove brojke ne održavaju pravo stanje jer ne obuhvaćaju mnoge ljude, pogotovo one iz drugog naraštaja koji su naučili hrvatski od svojih roditelja i odrasli s tim jezikom kao sredstvom komunikacije kod kuće i koji sada nakon što su se iselili iz roditeljskog doma više ne govore hrvatski kod kuće, ali ipak znaju taj jezik i obično ga jako dobro govore.

Uočava se promjena od situacije do prije 20 godina gdje su dominirali pjesme, javne tribine, predavanja itd. na hrvatskom jeziku do danas gdje oni koji nastupaju ili prezentiraju zabavni sadržaj sve više koriste engleski jezik.

Drugi primjer je udruženje uspješnih poslovnih žena hrvatskog podrijetla u kojemu je engleski dominantan jezik. Sa sve manjim brojem maturanata koji uče hrvatski imamo rizik da ćemo izgubiti akreditaciju za hrvatski kao školski predmet ako broj učenika padne ispod minimalnog broja. Dakle, situacija nije ružičasta, ali s druge strane, mnogi mladi ljudi, čak i oni iz treće generacije, ulažu velike napore da govore hrvatski jezik kod kuće i da prenesu jezik na sljedeći naraštaj. Mislim da će se hrvatski jezik govoriti još dosta godina ovdje pod južnim križem.

Ključne riječi #Hrvati u Australiji #Jim Hlavac #Language Contact and Bilingualism