Dva logorska prizora za jedan život

U svijetu je dobro poznata stara izreka: zdrav duh u zdravu tijelu, kojom se nastojalo i nastoji mlade ljude usmjeravati da se brinu za svoje tjelesno, duševno i duhovno zdravlje. Takvu željenu ravnotežu nije lako ostvariti, a još teže trajno očuvati.

Svi sportaši, na primjer, pomno se brinu za tijelo, ali mnogima od njih duh nije u skladu sa zdravim tijelom. Na sreću, imali smo (i imamo) hrvatskih sportaša koji su uzorno gajili ravnotežu tjelesnoga i duhovnoga života. Još važnije, kad im je s vremenom tjelesna snaga popuštala, duh im je ostao snažan i zdrav. Jedan od takvih bio je Milan Maglica, koji je danas gotovo nepoznat u rodnom mu Zagrebu i Hrvatskoj.

Šakač, novinar, pobornik domoljublja i katoličke vjere

Maglica je rođen u Zagrebu 22. prosinca 1922. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, gimnaziju i Grafičku školu (utemeljena 1894.). Zagreb je bio i ostao središnja točka ne samo kulturnoga i političkoga nego i sportskoga života u Hrvatskoj pa se nije čuditi da je u njemu bio početak i hrvatskoga boksa (šakanja). Ali razvoj ovoga, za Hrvate, novoga sporta nije bio lagan. Naime, beogradska velikosrpska politika razbila je nekoć moćni „Hrvatski sokol” i širenje boksa ovisilo je o entuzijazmu skupinice njegovih ljubitelja i maloga broja boksača amatera. Među mladim boksačima bio je i Milan Maglica. Da je bio mladić zdrava tijela, zdrava duha i čelične volje pokazuje i činjenica da je počeo boksati 1938., a dvije godine poslije toga osvojio prvenstvo Banovine Hrvatske u bantam (51–54 kg) kategoriji.

Nadalje, Maglica je pripadao onomu dijelu tadašnje mladeži koja je rasla i živjela u ozračju hrvatskoga domoljublja te žarke i djelatne katoličke vjere. Pripadao je Križarskoj organizaciji, na čelu koje je, nakon Ivana Merza, bio Ivo Protulipac. (Titovi agenti ubili su ga u Trstu 1946.)

Naravno, nastavio je boksati i tijekom postojanja Nezavisne Države Hrvatske i postigao zavidne uspjehe. Bio je prvak u perolakoj kategoriji (54–57 kg) 1941. i 1942. godine. Nastupao je kao državni reprezentativac i bio pobjednikom na nekoliko međunarodnih boksačkih susreta tijekom Drugoga svjetskoga rata. K tomu, Milan je bio ne samo mladić opasnih šaka nego i zdrava duha i bistra uma pa je osim boksanja pisao športska izvješća za zagrebačke tiskovine. Bio je i tabornik Tabora I., Zagreb–Donji grad.

Izbjeglištvo

Kao i na tisuće drugih Hrvata, Maglica je kraj rata dočekao u izbjeglištvu. Srećom, izbjegao je Bleiburšku tragediju u svibnju 1945., našao se u logorskim bespućima u Austriji i ondje ostao do potkraj 1950. godine. I tijekom tih mukotrpnih i nesigurnih godina, ostao je „šakač”, ali ne u ringu nego u žustroj borbi za preživljavanje, osobno i svojih izbjegličkih supatnika. Bio je povjerenik Hrvatskoga Caritasa, koji je duge godine vodio poznati dobrotvor vlč. Vilim Cecelja, i tako je vidao ratne rane onih koje su škare nemilosrdne ideologije i rata jednostavno izrezale iz domovinske slike i bacile na svjetsku vjetrometinu kao komadiće papira da budu u tuđinu otpuhnuti.

U jednom uratku („Dva najpotresnija događaja u mojem životu”), Maglica opisuje dva logorska prizora koja su ga se teško dojmila, a ti prizori ukazuju ne samo na žalosne trenutke logorske zbilje nego, još vidnije, na zlo koje je tada spopalo hrvatski narod u cjelini. Naime, u prolazu je zapazio kako mladi hrvatski momci pokraj logora igraju nogomet, čuje viku i bodrenje, ali kad je bolje pogledao zaprepastio se činjenicom da je svakomu od njih manjkao dio tijela; nekomu ruka, nekomu noga… Neki su na štakama igrali nogomet!

A drugi je prizor bio trenutak kad je u logoru pokraj Klagenfurta zapazio dječačića, „bezimenoga prognanika među tisućama hrvatskih bjegunaca, pred vratima Zapada”. Bilo mu je oko tri godine, sam samcat, bez roditelja i bez isprava. Jedino je znao reći da je Ante i Hrvat. Ni jedna hrvatska obitelj nije ga uzela k sebi, nego je to učinila logorska sestra bolničarka, Nizozemka. Za njega je doznala Titova reparacijska komisija, zahtijevala je da im se Ante preda i dječačić je vraćen onima u čijim su rukama, najvjerojatnije, nastradali njegovi roditelji. Uza sve osobne tegobe i brige, Maglica je suosjećao s patnjama drugih i uvijek nastojao pridonijeti boljitku naroda i svakoga pojedinca.

Posebice se brinuo za najmlađe logoraše u Spittalu na Dravi. Da bi barem malo pomogao njihovu odgoju i umnomu napretku, pisao je priče i pjesme za hrvatsku izbjegličku djecu. Priredio je i sam financirao šapirografsko izdanje (1946.) nekoliko knjiga. Bile su to: „Proljeće”, „Slavuj i druge priče”, „Šuma Striborova” književnice I. Brlić-Mažuranić i „Dvije priče iz 1001 noći”.

Ljubav jača od straha

Za vrijeme povlačenja hrvatskih oružanih snaga i civila prema Austriji, Magličina djevojka, Štefica Duković (1928 – 2010.), ostala je u Zagrebu. Nakon završene gimnaziju studirala je glazbu dvije godine i bila u križarskom pokretu, kao i Milan. Uhićena je pred Uskrs 1947. i sa skupinom križarica osuđena na godinu dana zatvora s gubitkom građanskih prava. Uza sve smrtonosne opasnosti tog vremena, Milan je s jednim prijateljem uspio doći iz Austrije u Zagreb za Božić 1949. i nakon tjedan dana boravka u rodnom gradu vratio se sa Šteficom u Austriju. Uskoro su se vjenčali u logoru Landeck i nakon nekoliko mjeseci (krajem 1950.) mladi je par otplovio na „medeni mjesec” u daleku Australiju. Bila je to rizična i opasna ljubavna priča, koja je sretno i plodonosno završila.

Život teče dalje

Milan i Štefica dospjeli su u velegrad Melbourne, koji je tada imao više od 1,3 milijuna stanovnika. Radili su razne poslove i stvarali obiteljsko gnijezdo. Nije bilo lako njima, kao ni drugim emigrantima, početi ispočetka. Ali u slozi i ljubavi, život je donio i velike plodove i radosti. Plodovi nisu bili materijalno blago, nego djeca rođena iz istinske ljubavi: četiri kćeri i sin. Nažalost, dvije kćeri (najstarija i najmlađa) preminule su u mladenačkoj dobi, a druge dvije udane su i imaju svoje obitelji. Sin Velimir postao je svećenik. Danas služi u hrvatskoj katoličkoj župi sv. Nikole Tavelića, u Clifton Hillu, u predgrađu Melbournea.

Od prvih dana dolaska u Australiju do kraja života, Milan je bio uključen u društveni rad hrvatske zajednice u Melbourneu i Australiji. Njegov život i umne sposobnosti bili su usmjereni na obitelj, na očuvanje i jačanje hrvatskoga kulturnoga i vjerskoga nasljeđa te na slobodu hrvatskoga naroda u domovini. Ali cijenio je i zemlju koja ga je primila i omogućila mu slobodan život i rad. Zato je stekao prijateljstvo i bio poštovan od sugrađana Australaca s kojima je živio i radio, kao i mjesnih kulturnih, vjerskih i političkih uglednika. Naravno, u svemu tome pratila ga je i pomagala vjerna Štefica, koja je i sama bila spisateljica i djelatna na hrvatskoj kulturnoj i vjerskoj njivi.

U vrijeme Magličina dolaska u Australiju trebalo je okupljati raštrkane emigrante, postavljati temelje hrvatskim organizacijama, kulturnim društvima, župama, školama, športskim klubovima, tiskovinama… brinuti se za očuvanje hrvatskoga jezika i identiteta, svjedočiti svojim sugrađanima da hrvatski narod postoji, da želi samostalnu državu i slobodu i uključiti se u radu za domovinu na lokalnoj i svjetskoj razini. Maglica, kao i mnogi drugi iz toga vala hrvatske emigracije u Australiji, postavljali su temelje hrvatskim ustanovama koje su donijele bogat plod i danas postoje među australskim Hrvatima.

Ovdje ćemo navesti neke od Magličinih djelatnosti za opće dobro na kulturnom i vjerskom polju. Bio je u pokretačkom odboru za dolazak hrvatskoga svećenika i kupnju hrvatske katoličke crkve u Melbourneu (1962.). Jedan je od utemeljitelja Hrvatskoga društva „Kardinal Alojzije Stepinac“ (bio predsjednik 1963. – 1974.). Od godine 1986. do 1994. bio je tajnik ogranka Hrvatske znanstvene zaklade u Melbourneu. Zaklada je prednjačila u radu i za službeno priznanje hrvatskoga jezika u Australiji i uvođenje kolegija hrvatskoga jezika na Melbourne University i Hrvatskih studija na Macquarie sveučilištu u Sydneyju. Utemeljio je (1988.) i vodio Hrvatsku knjižaru „Antun Gustav Matoš” i mnogo pridonio izdavanju udžbenika koje su rabile hrvatske škole u Australiji.

Novinarstvo mu je bilo priraslo srcu još u mladim danima. U Australiji je bio urednik (1962. – 1975.) obiteljskoga, katoličkoga i domoljubnoga mjesečnika Hrvatski Dom. Bio je suradnik Hrvatske Revije, a pisao je i za sljedeće tiskovine: Danica (Chicago), Hrvatski kalendar (Chicago), Nova Hrvatska (London), Glasnik Srca Isusova i Marijina (Salzburg), Hrvatski Vjesnik (Melbourne), Spremnost (Sydney)… te (nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske) Marulić i Matica (Zagreb).

U svojem dugogodišnjem domoljubnom djelovanju, Maglica nije politizirao i ideologizirao, nego je bio svestrano i trajno angažiran na kulturnom i promidžbenom polju, uvijek nastojeći pridonijeti zajedničkomu radu svih domoljubnih snaga na dobrobit hrvatske dijaspore u Australiji i Hrvatske.

Nakon što se i njegov san slobode ostvario, s velikim ushićenjem posjetio je 1992. godine svoj rodni grad i Hrvatsku. Stari prijatelji s radošću su ga dočekali, ali bijaše to i rastanak od njih i domovine. Umro je u Melbourneu 9. siječnja 1994. godine. U misnom slavlju prigodom ispraćaja njegovih zemnih ostataka na vječni počinak, uz mnoštvo naroda, sudjelovali su melbournški nadbiskup Little, pomoćni biskup Deakin i pedesetak hrvatskih i australskih svećenika, a misu je predvodio njegov sin vlč. Velimir.

U predgrađu Melbournea, na groblju Williamstown Cemetery, počivaju ovozemni ostatci Milana i Štefice Maglica, daleko od voljenoga Zagreba i Hrvatske.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Hrvati u Australiji #Milan Maglica