Drugima je davao doslovno sve, a za sebe je rijetko nešto tražio. I kada je, to je zvučalo otprilike ovako: ‘Ako može’

Fra Vilim Primorac rodio se 8. siječnja 1907. u Čitluku od Mije i Ive r. Sušac, a na krštenju je dobio ime Petar. U obitelji u kojoj je bilo 14-ero djece, sedmorica braće i sedam sestara, svi su teško radili, često i dugo molili i jedni druge voljeli. Petar je s bratom blizancem pohađao pučku školu u Čitluku.

Kako je u vrijeme Prvog svjetskog rata zavladala velika glad u Hercegovini, zaštitnik sirotinje fra Didak Buntić odveo je tisuće djece u Slavoniju i povjerio ih tamošnjim obiteljima koje su ih primile i spasile od gladi. Među njima je bio i mali Petar, kojega je primila jedna obitelj u selu Nijemci. Fra Vilim se uvijek sa zahvalnošću sjećao svojih dobrotvora pa je išao i iz Amerike da ih pronađe i zahvali im. Po povratku iz Slavonije primljen je u sjemenište na Širokom Brijegu gdje je završio klasičnu gimnaziju. Stupio je u novicijat i obukao franjevački habit na Humcu 29. lipnja 1925. Prve redovničke zavjete položio je 30. lipnja 1926. Dvije godine filozofije i teologije završio je u Mostaru, a onda dvije u Lilleu u Francuskoj i jednu godinu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen u Lilleu 13. lipnja 1931.

Studirajući teologiju u Zagrebu pohađao je u isto vrijeme i tečaj tjelovježbe, iz koje je kasnije položio državni nastavnički ispit. Prvih 13 godina po svećeničkom ređenju (1932. – 1945.) proveo je u klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu kao nastavnik vjeronauka i tjelovježbe. Bio je neko vrijeme zamjenik prefekta u konviktu za vanjske đake i odgojitelj mladih fratara sedmog i osmog razreda gimnazije.

Kada su partizani komunisti stali redom ubijati katoličke svećenike (ubili su ih više od 400), fra Vilim je uspio 7. svibnja 1945. izbjeći u Austriju. Odatle je, na poziv fra Dominika Mandića, prešao u Italiju i neko vrijeme živio u Rimu, a kasnije u Toscani. Iz Italije je otišao u Sjedinjene Američke Države kamo je stigao 14. srpnja 1946.

Njegov dugogodišnji svećenički, odgojiteljski i kulturni rad u Americi i Kanadi počeo je u hrvatskoj župi Srca Isusova u Chicagu, gdje je od 1946. do 1953. bio župni pomoćnik. Kroz to vrijeme župnici su bili fra Špiro Andrijanić, fra Teofil Pehar i fra Ljubo Čuvalo. Nakon Chicaga fra Vilima šalju u Steelton u Pennsylvaniji, gdje je bio kapelan u hrvatskoj župi Uznesenja Marijina od 1953. do 1968.

Tamo osniva 1954. i vodi tamburaški i plesni sastav “Kolo Club Marian”. Ime “Marian” uzeli su u čast B. D. Mariji u Marijanskoj 1954. godini. Kao vrstan tamburaški orkestar, plesna skupina i pjevački zbor, “Kolo Club Marian” je ubrzo postao poznat i tražen, pa je redovno nastupao i u New Yorku na glasovitom New York Worlds Fair. Izdali su i dvije velike ploče “Zvuci Hrvatske – Sounds of Croatia”. Glasovno i glazbeno ploče su tako dobre, da su ih mnogi radioprogrami u Americi i Kanadi emitirali desecima godina, pa i danas još.

Kroz sljedećih osam godina (1968. – 1976.) fra Vilim je misionar-župnik u hrvatskoj misiji u Montrealu. Svojim vedrim nastupom, znanjem i pomaganjem ubrzo je osvojio tamo već prije postojeći sastav folklorne skupine, tako da su se oni rado priključili i počeli djelovati u sastavu misije. To je i njima dalo novi polet, osiguralo važnu ulogu u župi i učinilo da postanu ponos cijele hrvatske zajednice. Od 1978. sastav djeluje pod imenom “Kardinal Alojzije Stepinac”.

Premješten 1976. za kapelana u hrvatsku župu Sv. Jeronima u Detroitu u Americi, fra Vilim, iako već u sedamdesetoj godini, nije samo u toj župi vodio tamburaško-plesnu skupinu, nego je svaki tjedan kroz tri godine vozio u Kanadu, u susjedni grad Windsor, gdje je u hrvatskoj župi Sv. Franje učio veliku skupinu mladih kako svirati tamburice i izvoditi izvorna hrvatska kola, pjesme i plesove. Od Božića 1979. do studenog 1984. u Windsoru je i župni pomoćnik, a kroz to vrijeme često putuje u daleki London poučavati mlade u tamošnjoj hrvatskoj župi.

Župnik fra Zvonimir Kutleša i župljani pripremili su fra Vilimu u Windsoru svečano slavlje njegove zlatne mise 1. studenog 1981. Uz redovne kapelanske poslove, fra Vilim je pripremio i na pozornicu izveo gotovo 200 uvježbanih plesača i svirača na velikom festivalu desete godišnjice Kanadsko-hrvatskog folklornog saveza, koja je upravo u Windsoru proslavljena od 19. do 21. svibnja 1984.

Ponovno je fra Vilim pomoćni župnik u Montrealu od 1984. do 1988., najprije s fra Ivanom Bradvicom, a onda s fra Stjepanom Pandžićem. Po naravi i odgoju skroman, nezahtjevan, nenametljiv, vođen načelom nikome ne smetati, nikome biti na teret, fra Vilim je jednostavno išao iz župe u župu, iz mjesta u mjesto kamo su ga poglavari slali i gdje je zajednica trebala njegovu pomoć.

Nakon pune 43 godine rada i služenja u hrvatskim župama po Americi i Kanadi, poglavari su mislili da je fra Vilim u svojoj 83. godini ipak zaslužio puni mir i odmor u franjevačkom samostanu Sv. Ante u Chicago, pa su ga tamo premjestili iz Montreala 1989.

Fra Vilim je to kao i uvijek spremno prihvatio. Ali on je kroz duge godine radio s mladima. Uz molitvu, odgojiteljski i pastoralni rad stalno je vježbao, svirao, pjevao i igrao, a u Americi i Kanadi i vozio, kako ne bi zavisio od drugih i kako bi češće i brže stizao tamo gdje je trebalo pomagati. Sada je tu u samostanu bio samo u krugu svojih dragih fratara, s brevijarom i krunicom, sa svojim notama i jednom posuđenom harmonikom u sobi. Nije više ni auto vozio. A on je želio i osjećao da još može raditi, poučavati i pomagati.

Kada je 16. siječnja 1991. došao u posjet-odmor u župu Kraljice Mira u Norvalu, fra Ljubo je osjetio da bi fra Vilim tu bio pravi Božji blagoslov, i za fratre, i za sestre, i za župljane, pa je zamolio poglavare da Vilim može duže ostati. I tako je bilo. Fra Vilim je u svojoj 85. godini ponovno obavljao sve župne službe: ispovijedao, slavio nedjeljne mise, propovijedao, blagoslivljao kuće i ponovno vozio auto. Osobito je s velikim mladenačkim žarom pratio i pomagao rad velike folklorne skupine “Kralj Zvonimir”, učio njihove učitelje i najmlađe plesače kako izvoditi izvorna hrvatska kola, pjesme i plesove. Tako ih je pripremao za veliki kanadsko-hrvatski folklorni festival koji je u svibnju 1991. godine bio upravo u Norvalu. Nastupile su 23 folklorne skupine iz Kanade i Amerike. To je bila neke vrste generalna proba za festival u Hrvatskoj u srpnju iste godine. Jer je Hrvatska konačno bila slobodna, a festival je službeno bio najavio fra Ljubo Krasić na otvaranju Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990., folklorne skupine, tamburaški orkestri i zborovi su se spremali poći na prvi domovinski festival.

Fra Vilim se tome silno veselio jer i on kani s njima ići i ujedno toga ljeta proslaviti u Čitluku svoju dijamantnu svetu misu. Ali baš za vrijeme festivala zaboravio je bio načas svoje godine, poskočio je preko konopca, zapeo i ozlijedio nogu. Tako je njegovo putovanje došlo u pitanje. Malo nakon toga počela je i srbijanska agresija na Hrvatsku, i sve folklorne skupine su morale odgoditi domovinski festival. Iako je bio na štakama, jedino se fra Vilim nije dao smesti i odustati od putovanja. Njegova silna želja doživjeti slobodnu Hrvatsku, njegovo veliko pouzdanje u Boga da će proslaviti svoju dijamantnu misu u rodnoj župi – doveli su ga iz Kanade u Zagreb i Čitluk. Tu je, okružen brojnom rodbinom, svojim bivšim učenicima sa Širokog Brijega, fratrima i časnim sestrama i mnoštvom vjernika, upravo na blagdan Velike Gospe 1991. proslavio svoju dijamantnu misu zahvalnicu.

Kroz pet godina života i pastoralnog rada s fra Vilimom, od njegove 85. do 90. godine, nikada nisam osjetio, doživio ili čuo da nešto neće, ne može, ne želi raditi. Bio je uvijek spreman, rado se nudio i jedva je čekao da može ići ispovijedati, predmoliti, slaviti misu s narodom, propovijedati, blagoslivljati kuće, vježbati folklor ili svirati s mladima. Svaki dan bi, ljeti i zimi, dugo šetao i molio. Često i po ledu, snijegu i vjetru. Na temperaturi i do -15 Celzijevih stupnjeva šetao bi od kuće do crkve (koje su udaljene oko 400 metara), molio krunicu ili, držeći rukom magnetofonić na ušima, slušao i ponavljao lekcije francuskoga jezika. Harmonika, tamburica, pjesma, hrvatska kola i plesovi fra Vilima su pratili i pomlađivali cijeli život. Sedamdeset i osamdeset godina mlađe od sebe učio je kako se prave koraci, poskakuje, spliće i raspliće kolo, izvode plesne figure i svira tamburica. Bio je strog i točan, a mladi su ga rado slušali, oko njega se okupljali i veoma ga voljeli.

U svojoj 89. godini pripremao je i uvježbavao propovijedi kao u svojoj 29. Uzeo bi propovijed koju je pisao prije deset ili 30 godina, prilagodio je i ispravio kada je trebalo, ponovno je svu prepisao smirenim, čvrstim i lako čitljivim rukopisom, a onda naglas vježbao u svojoj sobi ili kada je bio sam u crkvi. Poznato je kako hrvatske župe u Ontariju u Kanadi lijepo surađuju. Imaju osobito dobro organiziran raspored uskrsnih i božićnih ispovijedi koje traju i po više sati. Za te dane svi svećenici nastoji doći ispovijedati u dotičnoj župi. Ali znam jednoga koji nas je sve nadmašio.

Za Uskrs 1995., kada je fra Vilim već bio dobro zakoračio u svoju 89. godinu, sjećam se da je bio još uvijek najredovitiji i najrevniji ispovjednik u svim župama. Tako je 2. travnja ispovijedao cijelo vrijeme u Mississaugi, 6. travnja u Hamiltonu, 8. travnja u Oakvilleu, 9. travnja u Torontu nakon što je taj dan još imao misu i propovijed u Norvalu, 11. travnja u Kraljici Mira u Norvalu.

Išao bi on i dalje daje trebalo još igdje ići i pomagati. Posljednji vozački ispit polagao je u 88. godini života dok je bio u župi Kraljice Mira u Norvalu. Nakon zdravstvenog pregleda i provjere vida, slijedili su pismeni testovi i vožnja. Dok je radio testove, sav se unio u zadaću i zacrvenio kao mali maturant, a rezultat je bio – bez pogreške. A kada ga je vid počeo izdavati, u svojoj 89. je samo rekao: “Pa, eto, možda je bolje da ja ne vozim, jer nekad slabo vidim”.

Provincijal dr. fra Tomislav Pervan, opraštajući se od fra Vilima u rodnom Čitluku 1. veljače 2000. godine, ovako je sažeo njegove posljednje godine: “Kada već nije mogao aktivno djelovati u Kanadi, namjesto da izabere tihi i udobni samostan u Chicagu, među starijom braćom, njega je ljubav prema domovini i zavičaju prije četiri godine, u njegovoj devedesetoj, nagnala da se povrati ovdje među svoje, ondje gdje je poniknuo. A braća koja su s njime provela ove četiri godine ovdje u Brotnju mogla su se samo uvjeriti u njegovo duboko bogoljublje i domoljublje. Svaku je prigodu koristio da se pojavi na svakome skupu u Provinciji, kao najstariji član nije se znao ni mogao umoriti. Svoje pak slobodno vrijeme provodio je uvijek s krunicom u ruci i u šetnji iza čitlučke crkve. Tu ga se moglo vidjeti i dopodne i popodne”.

S fra Vilimom je otišao u vječnost posljednji profesor nekoć slavne širokobriješke gimnazije. Jedan od njegovih učenika, dr. fra Ljudevit Rupčić, reče da se osjeća “ponosnim, zaduženim i počašćenim što mogu pokojnom fra Vilimu izraziti duboku zahvalnost za ono što je bio i radio, njemu, mojem posljednjem profesoru i posljednjem članu elitnog odgojiteljskog zbora nekada slavne širokobriješke gimnazije, koja je u moje vrijeme od 25 profesora imala 25 s dva fakulteta, 20 s doktoratom. To nije imala nijedna druga škola ni u Rimu, ni u Parizu, ni u Berlinu, niti igdje u Europi. Njezinoj izvanrednoj kvaliteti posebno je pridonio i naš pokojni fra Vilim Primorac”.

Fra Ivan Bradvica, s kojim je fra Vilim djelovao u župi Sv. Nikole Tavelića u Montrealu četiri godine (1984. – 1987.), o fra Vilimu se sjećao: “Kada Ti se pružila prilika na odmor poći u Hrvatsku, uvijek si ga koristio za drugoga: posjećujući obitelji svojih župljana koji nisu mogli ili nisu smjeli doći svojoj vlastitoj kući; zatim uvijek tražeći neko drugo glazbalo, neku originalnu nošnju, note… Pohađao tečajeve folklora, samo da bi mlade mogao više obogatiti… Uvijek brižan, točan, savjestan, spreman pomoći, nikada besposlen, nikada drugoga ogovarati, uvijek pozitivno tražiti”.

Čitlučki župnik fra Jure Brkić sažeto je izrekao fra Vilimov život kako ga je on vidio i doživio kroz tri i pol godine otkako je Vilim došao iz Kanade i boravio s fratrima i sestrama u svojoj rodnoj župi Čitluku: “To je svećenik, fratar koji je u životu naučio: moliti, raditi, trpjeti i šutjeti. Rijetko je pričao, ali je zato stalno molio. Nemoguće je bilo susresti ga bez krunice. Nije se odvajao od nje. Na svim misama (nedjeljom i blagdanima) bio je u crkvi. Bilo kakve pobožnosti nisu smjele bez njega proći. Neobično je volio svoju rodbinu i jednostavno uživao da ih se nagleda. Nije želio nikome smetati, a ako je imao kakvu potrebu – a one su bile veoma rijetke – rekao bi kao usput ‘ako može’.” Kako je fra Vilim uspravno, a ponizno živio, tako je brzo, a spremno otišao Gospodinu 31. siječnja 2000. godine. Fra Vilim je i kao staromisnik djelovao kao mladomisnik. Bio je učenik cijeli život, a učitelj i nakon odlaska u vječnost.

fra Ljubo Krasić, Hrvatski kalendar 2001.

Ključne riječi #fra Vilim Primorac #Hrvati na Drexelu #Kolo Club Marian