Dok je većina odlazila u američke rudnike i gradove pune dima i tvornica, on je odabrao Afriku. Ipak, povratkom u Požegu život mu se zakomplicirao

Biti istraživač nepoznatog (nama) svijeta može se biti iz različitih razloga: bogatstvo, znanost, znatiželja, avanturizam… Čovjek o kojem ću s vama podijeliti nekoliko riječi nije pošao u „Novi svijet“, kamo su mnogi Hrvati (i drugi) tada išli, nego u Afriku. Vjerojatno mu je ona bila čarobnija i pustolovnija nego američki rudnici ili gradovi puni dima i tvornica.

Dragutin Lerman rođen je u Požegi 24. kolovoza 1863. u obitelji od 16-ero djece! Kažu da je već s 15 godina postao pustolov; otišao je pješice u Hamburg, stigao do Londona i vratio se doma. Bila to istina ili ne, ipak nam priča govori da je bio nestašna duha i hrabar.

U školu je išao u rodnom mjestu i zatim u Karlovcu. On i još jedan prijatelj Karlovčanin 1882. prijavili su se poći u Afriku s jednom belgijskom ekspedicijom, kojoj je, navodno, glavna svrha bila istraživanje. Pokrovitelj tog pothvata bio je belgijski kralj Leopold II. kojemu nije bilo do stjecanja novog znanja o Africi, nego do materijalnih dobara koje je htio izvući iz afričkog prirodnog bogatstva. On je pod plaštem „humanizma“ i znanosti prisvojio i iskorištavao „Belgijski Kongo“ kao vlastiti posjed. Je li naš Dragutin imao spoznaja o kraljevim, odnosno belgijskim, imperijalističkim namjerama, nije nam poznato.

Mladi Lerman bio je velika pomoć istraživačkim skupinama jer je bio radišan, okretan i naučio je nekoliko domorodačkih jezika. Nažalost, njegov kolega Hrvat na prvoj je ekspediciji obolio i umro. Od godine 1882. do 1896. Lerman je sudjelovao u četiri ekspedicije. Mnogi su ga hvalili da je bio najzaslužniji član tih belgijskih pothvata i jedno je vrijeme obnašao dužnost generalnog povjerenika za Istočni Kongo. Tijekom jedne od ekspedicija (1883.) otkrio je velike slapove na rijeci Kouilou (Kwilu, Kwila ili Kwil) i nazvao ih Slapovi Zrinski/Zrinski Chutes. Godine 1896. vratio se u rodnu Požegu, oženio se i postao ravnatelj lokalne banke.

Ali Lermanov život u domovini brzo se po povratku zakomplicirao. Nekako mu je sve pošlo „nizbrdo”, najviše kad mu je „prijatelj” i bankovni činovnik pokrao oveću svotu novca i pobjegao u Ameriku. To ga je zakopalo u dugove iz kojih se nije mogao izvući. Prečesto se događa da vas „prijatelji” napuste kad ste u nevolji! To se dogodilo i njemu, pa i žena se vratila bogatom ocu jer Dragutin nije mogao osigurati materijalnu stabilnost obitelji. On je nastojao izvući se iz te krize. Kako je bio radišan, išao je i u Pariz raditi da bi vratio dugove i normalizirao život. Nije ni to puno pomoglo pa je stigao (1912.) u središnju Bosnu istraživati tamošnja rudna bogatstva, nadajući se da će ga sreća poslužiti te će i zlato pronaći. Umro je u Kreševu 12. lipnja 1918. godine.

Lerman, istraživač i sanjar, bio je cijenjen ne samo u Belgiji, nego i u Kreševu. Umro je među ljudima koji su ga voljeli i među njima je i pokopan. Njegovi životni zapisi objavljeni su u nekoliko knjiga, a materijali koje je na svojim putovanjima pribavio nalaze se u Etnografskom muzeju u Zagrebu i Gradskom muzeju u Požegi.

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Dragutin Lerman #put u Afriku