Dan arhivista Južne Amerike određen je prema ovom hrvatskom doseljeniku

Od svakojakih vrsta migracija i migranata, ovdje ću izdvojiti dvije: imigranti koji svojim napornim radom, znanjem i kulturom obogaćuju zemlju useljenja i oni koji svojim dolaskom unose društveni nemir i nestabilnost te mogu čak postati potencijalni uzrok raspada društva u koji su došli, pa i civilizacijskih stečevina. To se danas događa u više zemlja zapadne civilizacije.

Hrvatski useljenici, bili oni ekonomski ili politički emigranti, gdje god su pristigli, pripadaju prvoj skupini. Oni su itekako pridonijeli razvoju zemalja koje su im dale utočište i omogućile siguran i stabilan život. Hrvati koji su dospjeli u Argentinu jedan su od vrsnih primjera uspješne obostrane dobrobiti, posebice oni koji su tamo stigli kao politički emigranti poslije Drugoga svjetskoga rata. Većina su bili visokoobrazovani ljudi. Nakon početnih izbjegličkih muka, dali su velik doprinos tamošnjem napretku gospodarstva, znanosti i školstvu. Dobro je poznat primjer hrvatskih šumarskih znanstvenika koji su dali velik obol razvoju tamošnje geodezije i šumarstva.

Ovdje ću čitatelje upoznati s Hrvatom koji je ne samo pridonio nego i postavio temelje znanosti arhivarstva u Argentini, a moglo bi se reći i u cijeloj Južnoj Americi. Bio je to Zlatko Tanodi.

Put do Argentine

Zlatko Tanodi rođen je 1. rujna 1914. u Brezničkom Humu, dvadesetak kilometara južno od Varaždina. Srednju školu završio je u Varaždinu i zatim studirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1933. – 1937.). U Varaždin se vratio 1938. i zaposlio u tamošnjem Gradskom arhivu, u odjelu za srednjovjekovne dokumente. Istovremeno je bio predavač u tamošnjoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji.

Kao izniman znanstvenik i na preporuku poznatoga sveučilišnoga profesora dr. Mihe Barade (1889. – 1957.), Tanodi je iz Varaždina 1940. prešao raditi u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Iako je bio zdušno zauzet arhivističkim radom te proučavanjem starih rukopisa i natpisa, uspio je na Zagrebačkom sveučilištu postići (1944.) titulu doktora povijesnih znanosti. Tema njegove disertacije bila je Zagrebačka „Zlatna bula“.

Tanodi je početkom 1945. bio predložen i potvrđen za profesora pomoćnih povijesnih znanosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali to je imenovanje propalo. Pristigla je nova država i revolucionarna komunistička vlast. Umjesto sveučilišnoga profesora, Zlatko je postao izbjeglica.

I za jednoga vrhunskoga znanstvenika koji je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske samo istraživao srednjovjekovne dokumente nije bilo milosti. Brzo je shvatio da mu je i život u opasnosti. Zbog toga je u studenom 1945., riskirajući život, sam prešao austrijsku granicu, a supruga i kći ostale su u Zagrebu. Tražio je sigurnost života i slobodu.

Nakon nekoliko dana provedenih u pritvoru jer je ilegalno prešao granicu, dospio je u Graz i uskoro upisao studij prava. Boravio je jedno vrijeme i u Salzburgu, a zatim, uz savjet, preporuku i pomoć nekoliko franjevaca, stigao u Rim. Austrijsko-talijansku granicu prešao je pješice ilegalno u veljači 1947. U Rimu je radio u svojoj struci te pohađao tečaj arhivistike u Tajnom vatikanskom arhivu i bibliotekarstva u Apostolskoj vatikanskoj biblioteci. No poslovi u Rimu nisu davali nadu u sigurniju budućnost za njega i obitelj, koju je namjeravao dovesti iz Hrvatske, pa je (1948.) otplovio u Argentinu.

Novi dom, novi početci i veliki uspjesi

Svi su početci teški, posebice imigrantski. Još su složeniji kad se dođe u stranu zemlju u zrelim godinama i to s doktoratom iz humanističkih znanosti. Nova sredina, novi jezik, a diplome ne znače mnogo – sve ispočetka. I Tanodi, kao i mnogi hrvatski emigranti njegova naraštaja, otpočeli su s radom fizičkih poslova. Bio je zaposlen u tvornici tkanina u Buenos Airesu, a istovremeno je pohađao tečaj računovodstva. I zaista, to mu je pomoglo naći bolji posao u Comodoro Rivadavia, u jednoj velikoj građevinskoj tvrtki. Taj ga je posao odveo u daleku Patagoniju i ondje je ostao do 1953.

Na sreću, u Patagoniji se povezao s Visokim institutom za patagonijska istraživanja. Njegovo obrazovanje i znanstvene sposobnosti bile su zapažene te je pozvan za profesora paleografije i diplomatike (a od 1956. i srednjovjekovne povijesti) na Filozofskom fakultetu Nacionalnoga sveučilišta u Córdobi. Godina 1953. bila je za njega zaista sretna, vratio se svojoj profesiji i postao sveučilišni profesor, a iz Zagreba su k njemu pristigle supruga i kći.

Osim profesorskih odgovornosti, Tanodi je utemeljio (1959.) i bio ravnatelj Arhivističke škole na Fakultetu sveučilišta na kojem je predavao. Na sreću, imao je punu podršku vodstva sveučilišta. Bila je to jedina škola za obrazovanje novih arhivista u Argentini, pa je održavao i jednotjedne tečajeve u raznim gradovima kako bi uzdignuo kvalitetu arhivarstva u toj velikoj zemlji.

Zahvaljujući njegovim arhivističkim djelatnostima, znanstvenomu profesionalizmu i ljudima u svijetu koji su s njim bili povezani, 1961. utemeljen je Interamerički centar za formiranje arhiva, poslije preimenovan u Interamerički centar za razvoj arhiva. Godine 1972., Arhivistička škola u Córdobi izabrana je za sjedište Interameričkoga centra za razvoj arhiva, gdje su održavani međunarodni godišnji (i povremeni) tečajevi za studente arhivarstva iz cijele Latinske Amerike (Meksika, Gvatemale, Nikaragve, Hondurasa, Santo Dominga, Haitija, Kostarike, Paname, Venezuele, Kolumbije, Brazila, Bolivije, Čilea, Paragvaja, Urugvaja…). Uza sve obveze na sveučilištu i u Interameričkom centru, objavio je više od sto znanstvenih radova iz svoje struke na hrvatskom i španjolskom jeziku.

Tanodi je u Argentini bio profesor 31 godinu, 25 godina vodio je Arhivističku školu i 12 godina Interamerički centar za razvoj arhivarstva. Susretao se s raznim problemima, ali sve ih je prebrodio. Njegovi bivši studenti živjeli su po raznim zemljama Latinske Amerike, neki su postali uspješni profesori i znanstvenici, a svi su mu ostali prijatelji. Od 2003. godine dan njegova rođenja (1. rujna) obilježava se kao Dan arhivista Južne Amerike.

Životne vodilje: vjera, obitelj i domovina

U svojoj životnoj priči Tanodi pripovijeda kako je odrastao u „liberalnom građanskom okružju i kršćanskoj tradiciji“, a čvrsta kršćanska, odnosno katolička uvjerenja stekao je tek kao zagrebački student. Nakon proučavanja različitih svjetonazora, prigrlio je kršćanska učenja rasvijetljena zapadnjačkim racionalizmom. Od tada do smrti ostaje vjeran Kristovu učenju. Druge dvije vrijednosti koje su bile vodilje na njegovu životnom putu bile su obitelj i domovina, bolje reći: domovine. Volio je Hrvatsku i Argentinu, koja je pružila njemu i njegovoj obitelji novi dom i slobodu. U Argentini mu se rodilo još troje djece koje je brižno čuvao i odgajao u vrjednotama koje je on kroz život slijedio.

Zlatko (Aurelio) Tanodi, znanstvenik svjetskoga glasa, utemeljitelj moderne arhivistike u Južnoj Americi, napustio je ovozemaljski život u Córdobi 14. srpnja 2011.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #dr. Ante Čuvalo #Hrvati u Argentini #Zlatko Tanodi