Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa

U organizaciji Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a u povodu obilježavanja tri desetljeća od njezina postojanja i početka progona našeg naroda s tih prostora, 23. lipnja 2021. godine bit će predstavljene dvije knjige autora Zlatka Pintera.

U dvorani Hrvatske matice iseljenika od 17 sati djela “Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke u vrtlogu devedesetih – Progon i etničko čišćenje” i “Progon i stradanje Hrvata u Vojvodini tijekom Domovinskog rata”, predstavit će Ante Nazor, povjesničar, Nada Prkačin, urednica i voditeljica na Obiteljskoj televiziji “Laudato TV” te sam autor Zlatko Pinter, ekonomist iz Dugog Sela.

Promociju će moderirati Zlatko Žužić, tajnik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, dok će posebni gosti na skupu biti izravni svjedoci terora i progona Hrvata te drugih manjina u Vojvodini s kraja 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Predstavljanje će svojim nastupom uveličati i pjesnik Zvonimir Nemet, podrijetlom iz Srijema.

Proslov iz knjige

U sjeni krvave ratne drame koja se u posljednjem desetljeću XX. stoljeća odigravala najprije na području Slovenije, pa potom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i na kraju u pokrajini Kosovo, daleko od očiju svjetske javnosti i pozornosti medija, odvijala se još jedna – ne tako dramatična i surova, ali svakako s teškim i tragičnim posljedicama: ona što su je proživljavali Hrvati i drugi manjinski narodi u Srijemu, Bačkoj i Banatu, odn. u granicama bivše SAP Vojvodine, pokrajine čija je autonomija zgažena u jesen 1988. godine, da bi je potom Srbija koja “nije učestvovala u ratu” iskoristila kao poligon za agresiju na susjede.

Zločin etničkog čišćenja koji je tamo počinjen utoliko je teži što su žrtve lojalni građani koji nisu učinili ništa protiv države u kojoj su živjeli, čak ni onda kad je bilo sasvim jasno da se teror provodi uz njezin blagoslov ili čak kroz same institucije sustava. Hrvati i druge manjine nisu se odupirali niti u slučajevima nužne samoobrane. Na nasilje nisu uzvraćali istom mjerom jer to nije dio njihovog mentaliteta, a u ozračju nacionalističkog ludila koje je u to vrijeme zahvatilo Srbiju, molbe i vapaje progonjenih nije čuo nitko. Oči svjetske javnosti bile su uperene u ratom i razaranjima zahvaćena područja bivše SFRJ, pa je režim u Srbiji i Vojvodini mogao s manjinama i političkim neistomišljenicima činiti što ga je volja.

Jedini “otpor” koji su pružili vojvođanski starinci, bio je odlazak sa stoljetnih ognjišta, ili pak ostanak i svjesno prepuštanje sudbini koja je najčešće bila neizvjesna. Mnogi su u iščekivanju “boljih vremena” i u naivnom uvjerenju da im se ne može ništa dogoditi jer “nisu nizašto krivi” nestajali bez traga ili dočekali smrt u vlastitim domovima, na ulicama, u atarima ili na fronti (gdje su završavali kao nasilno ili pod prijetnjama mobilizirani vojnici JNA). Najveći dio nepodobnih građana protjeran je tijekom rata ili nakon njega, ili je bio doveden u takvo stanje da je daljnji život i opstanak u Vojvodini i Srbiji postao nemoguć.

U ovoj knjizi sadržan je samo djelić istine o svemu što se u godinama krize, raspada SFRJ i tijekom ratova 90-ih godina događalo s ljudima koji su nekad činili bogatstvo Vojvodine, ove jedinstvene multietničke oaze s više od 25 nacija u kojoj zajednički život u međusobnoj nacionalnoj, vjerskoj i kulturnoj raznolikosti nije bio nužnost, nego stoljećima izgrađivan, spontani odnos naroda upućenih jedni na druge. Ovi ljudi su te različitosti prihvaćali kao prirodno stanje stvari, nešto što ih zbližava i povezuje u zavičajnu zajednicu u kojoj je ljubav prema rodnom kraju i podneblju važnija i jača od svih nacionalnih, vjerskih, svjetonazorskih i ideoloških podjela.

Nestankom te i takve Vojvodine, izgubili su svi: ne samo Hrvati, Mađari, Rumunji, Slovaci, Nijemci, Česi, Ukrajinci, Židovi, Romi i pripadnici drugih manjinskih naroda i etničkih zajednica, nego i sami Srbi, što su već na početku (1990/91. godine) mnogi od njih znali, pokušavajući pružiti otpor politici koja je nacionalno pitanje rješavala nasiljem nad drugima i drugačijima. No, u toj kakofoniji mržnje i isključivosti, u vrijeme kad su Srbijom i “srpskim zemljama” zapadno od Drine grmjele ratne trube, njihovi se glasovi nisu čuli. Arhitekti i ideolozi velikog zločina imali su, nažalost, mnogo veći utjecaj na srpski narod nego oni.

Između većine koja je podržala ratnu opciju i oponenata režimu, postojala je jedna ne tako malobrojna skupina razumnih i trezvenih ljudi, ali oni su podlegli strahu do te mjere da nisu bili sposobni čak ni izraziti svoju slobodnu volju na izborima. Tako je politički i javni prostor gotovo u cijelosti prepušten ekstremistima. I u tomu je najveća tragedija Vojvodine, Vojvođana, pa i same Srbije.

“Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa”, kaže irski i britanski filozof, politički teoretičar i utemeljitelj modernog konzervativizma, Edmund Burke.

I upravo je ono što se tih turobnih 90-ih godina XX. stoljeća dogodilo u Srijemu, Bačkoj i Banatu, najbolja potvrda koliko istine ima u ovim riječima.

Ključne riječi #Ante Nazor #Zlatko Pinter #Zlatko Žužić