‘Bolna je i tjeskobna ta raspršenost hrvatskoga naroda, ali u toj boli ponekad ima i čudesne ljepote’

Krčka pjesnikinja, prevoditeljica i liječnica Vlasta Sindik-Pobor stjecajem životnih okolnosti u petom desetljeću života odlazi sedamdesetih u Švedsku, usvojivši jezik i kulturu domicilne sredine s lakoćom i utkavši jedinstveni krik iskorijenjenih u stihove na materinskome jeziku u gradu Bodenu u blizini Sjevernog pola.

Poznata hrvatska kroatistica i dijalektologinja, prof. dr. sc. Sanja Vulić, priredila je za tisak pjesme malo poznate čakavske pjesnikinje iz dijaspore, Vlaste Sindik-Pobor. Zbirka jednostavnog naslova „Pjesme“ urađena je vrlo pomno, stručno, s potrebnim znanstvenim rekvizitarijem i u kvalitetnoj grafičkoj i tehničkoj izvedbi. Prof. Vulić učinila je veliki napor izvlačeći iz zaborava zanimljivu i kvalitetnu hrvatsku poetesu koja je dugo godina živjela u dijaspori.

O tome profesorica piše u dva teksta: „Riječ urednice“ i u eseju „Pjesnikinja i prevoditeljica Vlasta Sindik-Pobor (1923. – 2010.)“. U svojoj uvodnoj riječi prof. Vulić naglašava: „Malo je kutaka na kugli zemaljskoj gdje ne živi barem jedan Hrvat i gdje se hrvatska riječ, ako i ne čuje glasno, šapće barem duboko skrovito u nekom srcu.“ I produžuje: „Bolna je i tjeskobna ta raspršenost hrvatskoga naroda, ali u toj boli ponekad ima i čudesne ljepote. Kako drukčije možemo opisati poetski žubor čakavštine drevnoga hrvatskog Vrbnika na otoku Krku, koja posebice milo zvuči na dalekome sjeveru Švedske, samo 100 kilometara južnije od Polarnoga kruga te čak 1000 km sjevernije od švedske prijestolnice Stockholma. U tom kraju bajkovitih bijelih polarnih noći, ali i dugih polarnih zima gdje studen caruje tri četvrtine godine, živjela je pjesnikinja i prevoditeljica dr. Vlasta Sindik-Pobor, liječnica u mirovini”.

Naša iseljenica u Švedskoj onamo je krenula početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sa svojim suprugom dr. Grgurom Poborom i sinovima Grgurom (Gregorom) i Brankom. Novi dom obitelj je pronašla u gradu Bodenu.

Dr. Vulić s pravom ističe kako bi ova iseljenička priča bila jedna od tisuću hrvatskih priča njima sličnih da Vlasta Sindik-Pobor nije svoju čežnju za Domovinom „pretočila u prelijepe stihove na vrbničkoj čakavštini, kao i one na hrvatskome standardnom jeziku“. I ne samo to, „zbog te čežnje počela je i prevoditi sa švedskoga jezika“.

Zahvaljujući književnoj teoretičarki i priređivačici knjige odabranih stihova dr. sc. Sanji Vulić doznajemo kako je Vlasta Sindik-Pobor „od mladosti bila sklona pjesništvu“. Naravno, pisala je na rodnoj vrbničkoj čakavštini, ali i na hrvatskome književnom standardu. Tako je nastavila i u zreloj životnoj dobi.

Pjesništvo iseljenice doista je prepuno tjeskobe zbog odvojenosti od domovine i svojevrsni je poetski krik koji, kako piše S. Vulić, „malo koga može ostaviti ravnodušnim“. Priređivačica ove knjige sabrala je sve pjesme Vlaste Sindik-Pobor koje nisu objavljene u njezinoj zbirci „Brince vrbenskih besed“, a koje su bile objavljene drugdje ili uopće nisu bile objavljene.

LIRSKI NEMIRI

Naša švedska književnica i liječnica prevela je s jezika svoje nove domovine na rodnu vrbničku čakavštinu švedski dječji roman „Emil“, Astrid Lindgren.

Zanimljivo nam je i to što je Vlasta Sindik-Pobor rođena u Zagrebu, a rano djetinjstvo provela je kod svoje bake po majci, Marije Vitezić, u Vrbniku na otoku Krku. U Zagrebu se školovala i maturirala 1941. godine. U Rijeci je studirala medicinu. Radila je u struci od 1962. do 1966. kada je pokrenula privatnu praksu u Crikvenici koju je vodila do 1972. godine.

Tada je, kako piše S. Vulić, „stjecajem neželjenih životnih okolnosti, u svojoj 50. godini života teška srca otišla u iseljeništvo sa suprugom i sinovima“. U Bodenu je radila kao liječnica od 1972. do 1988. godine. Nakon dolaska, odmah je prihvatila inkulturaciju i integraciju u švedsko društvo.

Vrlo brzo naučila je švedski jezik do književne razine. Nastavila se baviti i književnim radom na hrvatskome jeziku. Ostala je u neprestanoj vezi s rodnim Vrbnikom. Nakon umirovljenja vratila se u Vrbnik gdje je posljednjih godina života bila inicijatorica mnogobrojnih priredbi u ovome mjestu. Osim na švedskome jeziku, dr. Sindik-Pobor pisala je na talijanskome i francuskome jeziku. Nakon dolaska u Švedsku nastaje njezin cjelokupni iseljenički pjesnički opus.

U ovom dalekom gradu na sjeveru
o Božiću
ljudi u snijegu pale svijeće
da one budu treptavo sjajno cvijeće
njihovog kratkog dana.
(…)

U pjesmi Tuga za domovinom pod simboličnim označiteljem „stranac“ nalazimo stihove:

Ti si stranac
u srcima tuđih ljudi,
kao što si i svojima
postao dalek.
(…)

Slobodan si, stranče!
Lutaj i traži!
Nitko ne pita za tebe.

Ovi stihovi najbolje dočaravaju osjećaj usamljenosti naših iseljenika. Naša pjesnikinja prati zbivanja u domovini. U pjesmi „Mjesec nad morem“ nalaze se stihovi:

Ja volim Šveđanku
i narod
koji je imao sreću
da stoljećima živi u miru.
Dobro je
da još ima ljudi
koji ne znaju
kako je krvavo lice mjeseca
u strašnom ratnom piru.

Poezija Vlaste Sindik-Pobor može se promatrati na nekoliko razina. Jedna razina su njezini čakavski stihovi na vrbničkome govoru. Oni su estetski apsolutno zadovoljavajući, ali i lingvistički izazov. Druga razina njezine poezije pripada emocionalnom sklopu Hrvata koji su bili prisiljeni na napuštanje rodne grude. Treća razina je autobiografski sadržaj koji neposredno ili posredno prožima cijelo ovo književno djelo.

Prof. Vulić priložila je ovoj knjizi vrijedne fotografije iz života pokojne pjesnikinje, zatim popis objavljenih djela i članaka Vlaste Sindik-Pobor te radove o Vlasti Sindik-Pobor i o njezinim djelima. Ovome treba dodati i ostalu literaturu i usporedbena vrela te navođenje enciklopedije i leksikona u koje je uvrštena poezija Vlaste Sindik-Pobor.

Knjigu pjesama Vlaste Sindik-Pobor grafički je pripremila i objavila Sveučilišna tiskara d.o.o. Zagreb, a ocjeniteljice uvrštenih pjesama su Sanda Ham i Gordana Laco.

U cjelini, djelo je ugodno i srcu i oku i može poslužiti kao primjer sličnim budućim autorskim pothvatima.

Jeno malo brince

Jeno malo brinčiće
vrbenskih besed
ke smo pozabili
i s kimi su se
naši stari
karali i veselili.
Če je mat kantala
kad smo se rodili,
če su sve ganali
kad su se ženili…
Če su kjeli,
čemu su se smeli…
Pašćili se Poji,
teško prišli na zelenu granu
„oja – na – a, lipu mažuranu“.
Rano su se stajali,
ves dan se pekli.

Đuro Vidmarović, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Đuro Vidmarović #Hrvati u Švedskoj #Vlasta Sindik-Pobor