Antica Tonči Stošić
FOTO: Pixabay
Rastanci s majkom, najbližom rodbinom i domovinom uvijek su duboko dirljivi, prožeti snažnim osjećajima. Tako je Anticu Tonči Stošić iz Akrona u Ohiju, njezin rastanak s majkom u starom kraju potaknuo da svoj doživljaj pretoči u priču koju je poslala Hrvatskoj matici iseljenika.
Daleko sam od Domovine, predaleko. Ali u srcu sam blizu, preblizu. Toliko da čitam bol na licima, molitve na usnama, gledam suze iz očiju punih patnje, straha i neizvjesnosti. Osjetim i drhtaje ispaćenih tijela i oštru bol onih koji padoše. Gledam Vukovar, grad ruševina i crnih sablasti, a između njih kolone žena, staraca, djece i […]
Njezino pismo prenosimo u nastavku…
“Posljednja večer prije mog odlaska. Majka i ja smo same. Sjedimo tako dugo u noć. Nismo puno govorile. Samo bi se ponekad skotrljala suza niz lice, objema. Pognute glave, uzdišući, naše misli bi odletjele nekuda daleko, daleko od našeg praga. Zar tako mora biti?
Ujutro – zna se, prva ustaje majka, a za njom ostali. Bila sam već budna dok me majka zvala iz kuhinje, opominjući me na odlazak. Ali, kao da je htjela da ostanem još malo, da budem još s njom. Nije mi to rekla, ali sam joj čitala u očima.
Spremismo se ujutro. Ne govorimo puno. Odlazimo. Majka nosi moj kofer, jedino što sam ponijela sa sobom. Od moga praga do obale, gdje me čeka brod, koji će me odvesti na daleki put, bilo je svega pet minuta hoda. Prekratko vrijeme za sve ono što smo htjele jedna drugoj reći posljednji put.
Hodale smo polako, a misli su nam letjele. Majku ću uskoro ostaviti i tko zna kada ću se ponovno vratiti. Odjednom – stigosmo na obalu. Mnoštvo je već čekalo da isprati svoje najmilije. No, ne tako daleko od svog doma. Ja sam jedina odlazila tako daleko. Mnogi nisu ni znali u mom mjestu da odlazim. Oni koji su to znali, tužno su me pogledavali, ne govoreći jedno drugom niti jedne riječi.
Nekoliko priča, prezimena i imena mjesta je dosta za početak. Netko u potrazi za porijeklom može na kraju imati iznenađujuće rezultate, što obogaćuju njegov život i život ljudi koje susreće u svojim traganjima. Godine 1980. Nancy Karis je došla prvi put u Hrvatsku. Zagreb ju je privukao zato što se 1912. njezina baka Ana Delivuk […]
Neki su mislili da je možda bolje što odlazim. Ništa nisam znala od svega toga razabrati, samo sam stajala privita uz majku, čekajući da mi nešto kaže, a i ona je to očekivala od mene. Ne, nismo mogle reći ništa jedna drugoj.
Ljudi pomalo ulaze u bijeli brod, jedan za drugim. Još stojim na obali i čekam posljednji trenutak da zakoračim na skelu broda. Svi su unutra, samo majka i ja na obali. Gledajući se tako, zaplakasmo.
Napokon brodska sirena zatrubi – dajući znak za polazak. To je bio posljednji pozdrav mom gradiću. Posljednji pozdrav na rastanku. Morala sam ići. Poljubila sam majku, na brzinu, i ona mene. Dala mi je u ruke kofer, ali sve kao da je htjela da ga zadrži, da i mene zaustavi. Uzalud je pokušavala nešto reći. Nije mogla. Čak nije mogla ni da zaplače. Samo su njene blage oči bile uprte u me.
Popela sam se na najviše mjesto broda, kako bi još po posljednji put mogla vidjeti blijeda svjetla svoga gradića, bijele krovove trošnih kućica, ali svoj prag više nisam mogla vidjeti. Brod se počeo udaljavati. Pogled mi se još jednom zaustavi na majci koja je tada stajala na obali. Daleko od gomile, postrani. Kao da je htjela bol u srcu da sakrije pred svima…
Početkom 20. stoljeća veliki val iseljavanja zahvatio je cijelu Europu, a mladi ljudi svakodnevno su napuštali i mjesta Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka. Uglavnom su odlazili u New York, budući da je većina bila sklona poslovima uz more. U potrazi za boljim životom budući iseljenici rado su primali savjete od onih koji su taj novi […]
Udaljava se brod sve više od obale – i odjednom, kao da mi majka želi nešto reći, sve ono što nije mogla posljednju večer dok smo sjedile same na kućnom pragu. Stajala je tako sama, sve dok se i posljednji dio broda nije izgubio s vidika u našem zaljevu. Brod zatim skrene u zaton. Nisam više mogla vidjeti svoj gradić. Samo plavo more koje me je okruživalo. Moje misli ostale su na obali, tamo, gdje sam nešto prije ostavila majku – samu.
Od tada je prošlo već sedam godina. Poneko pismo dobiveno od majke učinilo bi me barem i za trenutak sretnom. Nisam joj pisalo mnogo. Nisam joj pisala sve. Ali je majka sve znala.
Ovdje živim svojim životom, ali lik moje majke uvijek je prisutan. I čežnja za svojim pragom, tamo daleko, daleko kraj obale gdje me očekuje majka.
Sjedim sama i razmišljam. Napisat ću pismo majci. Napisat ću joj da dolazim. Razveselit ću je. Već sada vidim njezine uplakane oči, ali od radosti. Nižu se slike jedna za drugom: slika moga grada, moje majke koja me tako dugo očekivala.
Puno manje je uzelo Neala Armstronga i družine da odu na Mjesec i nazad, nego što je trajalo naše putovanje iz Rima u New York godine Gospodnje 1946. Kada se uzmu u obzir današnja prijevozna sredstva, kao što su zrakoplovi na mlazni pogon i najnovija zračna lađa “Concorde”, onda naše putovanje u Novi svijet izgleda […]
A kad budem tamo – ispričat ćemo se, o svemu što nismo mogle one posljednje večeri dok sam odlazila. Sve će biti u redu. Napisat ću pismo svojoj majci. Napisat ću joj sve. Da je volim, i neka me čeka vesela lica…
Antica Tonči-Stošić, 1981.
