Peti dio priče
FOTO: Privatni album
U današnjem članku Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska dr. Franje Tuđmana u Chicago, svoga druženja s drugim hrvatskim političarima, raznih demonstracija, osnutka HDZ-a Chicago i provokacija koje su prvom hrvatskom predsjedniku upućivane u dijaspori…
Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…
U četvrtom dijelu priče Stanko Šušnjara prisjeća se dolaska u Chicago, svog prvog posla, kupovine stanova, kuća i zemljišta, osnutka radija Slobodna Hrvatska i izazova s FBI-jem… Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje… Povratak iz Njemačke Godine 1969. vratio sam se doma iz Njemačke. Njemačku sam napustio jer je supruga bila sama s djecom. […]
Onda je došla godina 1987. i poziv iz Kanade da dolazi dr. Franjo Tuđman i da bi želio posjetiti Chicago. Ta posjeta je išla preko Vlade Glavaša u Chicagu i preko Gojka Šuška u Kanadi.
U organizaciji njegova posjeta sudjelovali su Jerko Šumera, Vlado Glavaš i ja. Sastali smo se da se dogovorimo zbog organizacije dočeka i dogovoreno je da ga dočekam na uzletištu. Ja nisam išao već sam poslao mlade dečke: sina Ivana i njegova rođaka Luku Zoku (današnjeg doktora psihologije).
Sljedeći dan je dr. Tuđman došao u moj dom. Bilo je zanimljivo s njim razgovarati. Nakon toga je održao predavanje na Triton koledžu u Cicero. Bilo je prisutno dosta ljudi, dosta intelektualaca, ali i dosta ljudi s područja bivše Juge. Bilo je malo i napetosti i skoro sukoba među Hrvatima. Naime, jedna skupina Hrvata nas je napadala da smo doveli partizanskog generala da nam drži predavanje.
I mene su optuživali za svašta, ali ja sam bio svjestan da mi u dijaspori ne možemo ništa učiniti bez njih u domovini. Vjerovao sam da iz domovine mora doći vođa. Na mene je dr. Tuđman ostavio rodoljubni dojam. Hvala Bogu da nam je dao dr. Tuđmana koji je jako dobro poznavao strukture komunizma i jugoslavenstva. Među nama je međutim uvijek bilo razbijača, onih koji su bili ubačeni da zavade i stvore sukobe.
Sjećam se dolaska iz domovine jedne mlađe osobe koja je jako dobro bila upoznata sa stanjem u državnim službama. Ta osoba je priznala kako nema niti jedna hrvatska udruga u koju nije ubačen netko iz Udbe. Mi smo to osjećali, znali i vjerovali, ali bili smo nemoćni suprotstaviti se tome do kraja, iako smo se borili protiv tog zla koliko smo mogli i ja, i svi moji prijatelji (poput Jerka Šumere, Bože Kosira, Ljube Kovača, Vinka i Veselka Leke, Vlade Glavaša, Tomice Marušića…). Tko bih to sve ispisao.
Vrijeme je prolazilo u iščekivanju i radu za Hrvatsku. I tako dolazi 1989. godina kada dr. Tuđman ponovno dolazi u Chicago. Na jednom ručku, naš uži krug daje mu punu potporu. Održavamo skup u Hrvatskom kulturnom centru i taj dan osnivamo ogranak HDZ-a Chicago. Miško Primorac je bio prvi predsjednik (iako tada ne jako poznat u hrvatskoj zajednici). Ja sam bio potpredsjednik, a članovi Odbora su bili: Jerko Šumera, Ljubo Kovač, Vinko Leko, Božo Kosir, Josip Bašan i drugi.
Ovo je drugi dio sjećanja Stanka Šušnjare na djeda Šimuna, dane nakon rata, školovanje, odlazak u Slavoniju i Istru, povratak doma pa opet na put… Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje… Did Šimun Did je bio zanimljiv čovjek. Bio je u Americi početkom 20. stoljeća. Rođen je otprilike 1882. U Chicagu i Joliet došli […]
I te večeri je bilo provokacija dr. Tuđmanu i pitanja koliko je pobio Hrvata. Neki od napada su bili i od bivših ustaša koji nisu daleko vidjeli stvari. Ali onda se ustao vrlo uvaženi i cijenjeni član zajednice i bivši ustaša Stipe Šego te rekao da šute. Sve se onda smirilo. On je imao autoritet.
Vjerovao sam da će doći Hrvatska, ali sam znao da će to biti težak put. Bio sam skeptičan, no kada je došao Tuđman drugi put onda sam bio siguran!
Sjećam se kroz moju kuću su prošli:
Franjo Tuđman, predsjednik
Ivan Penić, ministar unutarnjih poslova
Ivan Jarnjak, general Ćosić, Vladimir Šeks, Ivo Sanader, Luka Bebić, Mate Granić, Berislav Škegro, Božo Prka, dr. Vesna Bosanac, Andrija Hebrang, Karlo Volf, Zdravko Židovec i drugi.
Gojka Šuška sam znao od prije. Ugostio sam ga na radio-postaji. Utisak mi je bio da je on bio razborit čovjek i dobar rodoljub. Ante Beljo: njega sam doživljavao drugačije. Vladimira Šeksa sam doživio kao velikog lisca, Jarnjaka vrlo suzdržanog glede nas u dijaspori, Ivana Penića kao vrlo dobrog čovjeka. Luka Bebić mi je stalno ponavljao “Čestitam na svemu što si učinio, ali čuvaj svoju obitelj!”
U ljeto 1990. prvi put nakon 20 godina otišao sam u domovinu Hrvatsku. Već su bile hrvatske zastave vidljive. Sin John je išao sa mnom. Sjećam se da je tog ljeta u domovini gostovao “NK Hrvat” iz Chicaga.
Godine 1992. Stanko je postao predsjednik HDZ-a Chicago…
Najviše su me dojmile demonstracije u Washingtonu, mislim 1992. godine. Bilo nas je vjerojatno više od 20 tisuća. Autobusi puni Hrvata sa svih strana. Hrvatskih zastava na tisuće i tisuće. Neki autobusi su čak i vraćeni iz Kanade. Ispred Bijele kuće bio je glavni govorni skup. Puno ljudi je došlo iz Chicaga.
Mislim da sam ja jedini Hrvat iz Chicaga koji je u prosincu 1999. bio na pokopu dr. Tuđmanu. Bio sam u počasnoj straži uz njegov lijes. Milivoj Peroš iz New Yorka je bio sa mnom. Bilo je još ljudi iz Amerike. Mislim da su nas iz dijaspore kasnije izbacili sa svih snimki s pogreba.
O godinama u vojsci, radu po zapadnom svijetu, ženidbi i zasnivanju obitelju, u trećoj priči prisjetio se Stanko Šušnjara… Vojska Nakon Visa došao sam doma. U vojsku sam pozvan točno 10. travnja 1954. Išao sam u Rumu, a kasnije u Šabac. U vojsci sam bio 18 mjeseci. Prvo jutro kada sam došao postrojili su nas […]
S Tuđmanom sam često razgovarao u četiri oka. Molio sam ga za čišćenje stranke. On je stalno odgovarao kako nas je malo. Bio sam s njim i u Washingtonu kada su bili washingtonski sporazumi.
Sutra objavljujemo peti od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…