Mario Dešpoja
FOTO: PR/The Canberra Times
Rijetki su primjeri iz povijesti kada su se veleposlanstva otvarala godinama prije osnivanja država ili nacija koje bi predstavljala. No, upravo to se dogodilo za vrijeme bivše Jugoslavije u glavnom gradu Australije.
Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskoj dijaspori. Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer […]
Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova i tajnicom Dinkom Sidić, dakle 14 godina prije osnivanja države Hrvatske. Svrha otvaranja veleposlanstva u jednom od najotmjenijih kvartova Canberre, gdje su uglavnom bila smještena diplomatska predstavništva svih većih država u tom gradu, bila je skrenuti pozornost na stremljenje hrvatskoga naroda k samostalnosti i samobitnosti.
Veleposlanstvo Hrvatske iznenadilo je i razbjesnilo jugoslavensko državno rukovodstvo, a za Australiju je predstavljalo sramotu zbog njezinih dobrih odnosa s tadašnjom Jugoslavijom. Najzanimljivije je bilo to da unatoč pritisku Jugoslavije australske vlasti nisu mogle zatvoriti naše veleposlanstvo. Budući da se nikada nitko nije nečemu takvom dosjetio, jednostavno nije bilo zakona po kojem je tako nešto bilo zabranjeno.
Australija se našla u vrlo neugodnoj situaciji. Vodile su se mnoge rasprave za i protiv hrvatskoga veleposlanstva i na kraju je cijeli pravni državni stroj morao biti stavljen u pogon. Tako se po kratkom postupku donio zakon po kojem se mogu otvarati jedino predstavništva onih država koje postoje te da ta ista moraju biti akreditirana od postojećih zemalja. Zakon je prihvaćen u australskom parlamentu tek u kolovozu 1978. godine.
Uskoro je Mario Dešpoja zaprimio obavijest koju su dostavila dvojica policajaca od državnog odvjetništva. Ako se veleposlanstvo ne zatvori u roku od dva tjedna, podignut će tužbu protiv njega, a ured će prisilno biti zatvoren. Dešpoja je uložio žalbu na odluku državnog odvjetništva iako je znao da će slučaj izgubiti. Bilo mu je jasno da je jugoslavenski utjecaj daleko snažniji od njegova veleposlanstva iza koga je stajala tek nedovoljno organizirana hrvatska zajednica Australije.
Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]
Konačno, 7. kolovoza 1979. Federalni sud Australije donio je presudu protiv Marija Dešpoje s nalogom da se Hrvatsko veleposlanstvo mora zatvoriti. Sudske troškove snosio je sam Dešpoja koji je ponovno uložio žalbu – ista je odbijena dva mjeseca poslije. Zatim, 25. listopada 1979., pod okriljem mraka, Dešpoja je bio prisiljen s unajmljene zgrade skinuti znakovlje hrvatskog veleposlanstva i našu zastavu, čime se završio jedan jedinstveni projekt australskih Hrvata.
Inače, junak naše priče pristigao je u Australiju 1959. i to kao politički emigrant, bez imalo znanja engleskog jezika. Već 1963. osvojio je prvu nagradu na televizijskom kvizu iz povijesti Australije. Posljednje pitanje koje mu je donijelo pobjedu bilo je da nabroji svih pet britanskih zatvorenika protjeranih u Australiju 1794., kasnije poznatih kao “Škotski mučenici”. Na pitanje kako je moguće da je znao njihova imena i prezimena, Dešpoja je odgovorio da mu se to usjeklo u pamćenje jer je spomenuta petorka pripadala političkim izgnanicima kao i on.
Iznos od tri tisuće funti koji je zaradio predstavljao je tada golem novac, s obzirom na to da je kao radnik u Chrysleru primao plaću od samo 12 funti mjesečno. S osvojenim novcem kupio je zemljište na kojem je poslije sagradio kuću. Također, uložio je u školovanje te je završio fakultet s posebnom pohvalnicom i dugo se ubrajao među najškolovanije Hrvate u Australiji.
Upravo na tom kvizu Mario Dešpoja upoznao je mladu australsku novinarku Shirley Stott kojom se oženio. Kći koja je proistekla iz toga braka, Nataša Stott Dešpoja, inače ponosna Hrvatica, bila je senatorica Demokratske partije Australije od 1995. do 2008. godine, a pred kraj svog mandata imenovana je i predsjednicom australskih demokrata.
U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država. Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima. Raspitivala se o temi jer je željela, […]
Mario Dešpoja prestao se baviti politikom u našoj zajednici nastankom hrvatske države, 1995. godine, jer je smatrao da se sada nova država mora boriti sama za svoj opstanak. Danas živi povučenim životom kao posebno cijenjena osoba u hrvatskoj zajednici Australije.