Astrid Turina otkrila što joj je pomoglo da prevlada kulturni šok u novoj sredini

“Kada bi roditelji otišli na posao, odlazila bih u dvorište i zvala susjede da dođu na balkone i da me gledaju kako plešem”, ovako svoju životnu priču započinje Astrid Turina koja je rođena 1949. godine u Petrinji. Obitelj joj je podrijetlom s Primorja, otac iz Crikvenice, a majka iz Bakra. S dvije godine doselila se u Zagreb, a s pet počela učiti balet…

“Imala sam taj poriv za plesom i glumom. Rekla sam im da ću plesati Srce i Sunce, što sam sama smislila, a to isto plesala sam i na audiciji za baletnu školu gdje su bili zapanjeni mojom tako ozbiljnom prezentacijom. Bila sam jako mala, ali su rekli neka dođem pa ću pomalo doći do redovitog razreda za svoju dob. Roditelji su mislili da su osnovna i baletna škola bile prenaporne za mene i htjeli su me ispisati iz baletne, ali na to nikako nisam pristala. To je nekakva sudbina i mislim kako je to izraženo kod svih umjetnika. Da, kada si najmlađi, moraš pokazati taj interes jer ja sam morala plesati i glumiti”, otkrila je naša sugovornica, na čiji je završni diplomski ispit u baletnoj školi došla Sonja Kastl koja je postala prva ravnateljica Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Kako kaže, uzela ju je za ruku i odvela u HNK gdje je odmah dobila angažman.

Trebalo je brzo svladati veliki repertoar. Operni i baletni ansambl baš je u to vrijeme, 1965. godine, otišao na veliko gostovanje u Japan dok je ona u Zagrebu morala učiti sve balete koji su se izvodili i sve plesove u operama…

“Tada sam spoznala da je plesač najčešće prepušten sam sebi i da nema nikoga tko bi se o njemu posebno brinuo. Mora raditi, razvijati se, postupno napredovati i sazrijevati”, istaknula je Astrid, koja se razvila u modernu balerinu i karakternu plesačicu.

“Tu nema ustupaka. Plesačka karijera vrlo je kratka. Što odigraš do tridesete, to je to. U moje vrijeme bio je dominantan klasični repertoar sa svim velikim bijelim baletima. Imala sam sreću nastupati u baletima koje su koreografirale Sonja Kastl i Nevenka Biđin te u djelima Miljenka Vikića, Milka Šparembleka i Dinka Bogdanića”, priznala je naša sugovornica.

Najviše ju je oduševljavala suradnja s preminulim Miljenkom Vikićem (1931. – 2020.).

“On je bio velika baletna zvijezda u svoje vrijeme. Zračio je elegancijom, prirodnošću, nekom plemićkom otmjenošću. Bio je izrazito lijep, veliki i popularan umjetnik, da je publika na onoj poznatoj galeriji u kazalištu prije preuređenja padala u trans, a na karte za njegove predstave, s kojih nitko nije odlazio ravnodušan, čekalo se u redovima. Blizak mi je po temperamentu i po tome što mu je u plesu najvažnija bila istina”, napomenula je Turina.

U jednom trenutku mladenačkog impulsa, sa suprugom Davorom Štefanom, doktorom kemije, odlučila je okrenuti novu stranicu u životu. On je u Torontu pokrenuo vlastiti posao i tvrtku, a ona pronašla nove sadržaje koji je ispunjavaju. Mlada netradicionalna umjetnica, poznata po neobuzdanom temperamentu i vjerna stylingu Kety Balogh, zasitila se baleta i počela istraživati druge plesne tehnike. Vremenom je prestala plesati, ali joj je balet ostao vječni interes.

Kada je prije četiri desetljeća napustila Zagreb, u Torontu je poželjela eksperimentirati. Učila je moderni ples i koreografirala studentske predstave….

“Odlasci u Toronto Dance Theatre te na satove Marthe Graham i Mercea Cunninghama pomogli su mi da prevladam kulturni šok u novoj sredini”, priznala je.

U dobrotvornim kazališnim predstavama, koje je organizirala, sudjelovali su mnogi zagrebački glumci. A kada se 2003. vratila u Zagreb da bi brinula o majci, pozvao ju je Dinko Bogdanić da se vrati u HNK, u njegov balet “Tramvaj zvan čežnja” i u obnovljenog “Orašara” Waczlawa Orlykowskog, koji joj je posebno pri srcu jer je u njemu nekoć često nastupala.

Sve što je naučila u Torontu pomoglo joj je da, u svojim 50-im godinama, snažnom scenskom osobnošću ostvari nezaboravne karakterne minijature “Meksikanke u Tramvaju” i Majke u “Orašaru”. Te uloge nastavljaju niz njezinih malih bisera na pozornici HNK, od “Srca u Licitarskom srcu” te jedne od nevjesta i tri labudice u “Labuđem jezeru”, do bakanala u “Samsonu i Dalili”, plesačice iz trupe “Elizabete Gruzinskaje” u baletu “Grand Hotel” i uloge zmije u operi “Čarobna frula”.

Sa živim zanimanjem prati svjetsku baletnu produkciju zahvaljujući prijenosima u multiplex kinima, ali i rad Baleta HNK uvijek kada dođe u Zagreb. Tada je ispunjavaju susreti sa starim kolegama u njihovu popularnom okupljalištu baletnih umirovljenika u Muzeju za umjetnost i obrt.

Davor Schopf, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Astrid Turina #Hrvati u Kanadi #kulturni šok u novoj sredini