Ante Čuvalo otkriva što mu je otkrio Meštrovićev asistent: Bez riječi bi gledao u oganj, a plamenčići bi ozarivali njegovo izborano čelo

Ne sjećam se kad sam točno upoznao renomiranoga hrvatsko-američkoga kipara Josipa Turkalja. Mislim da je to bilo 1970. prigodom otvaranja dviju hrvatskih kapelica u Nacionalnom katoličkom svetištu u Washingtonu, D. C., u kojima se nalaze njegova dva umjetnička rada, Majka Božja Bistrička i Kraljica Mira.

Josip Turkalj (1924. – 2007.)

Postadosmo i ostadosmo dobri prijatelji. Ponajviše smo se viđali 1980-ih godina – tijekom mojega boravka u državi Ohio. Posjećivao sam ga u njegovu prostranom ateljeu na Gilmour Academiji (Gates Mills, Ohio) gdje je predavao od 1965. do umirovljenja 1989. Satima bismo ostajali u razgovoru. Među ostalim, pričao bi mi o Ivanu Meštroviću, kojemu je bio asistent, i o vremenu kad bi stari Meštar u ateljeu naložio od daščica vatricu, kraj nje bi poguren sjeo i bez riječi u oganj gledao, a plamenčići bi ozarivali njegovo izborano čelo i prosijedu bradu. Svako toliko uzdahnuo bi i štapićem vatru kopkao da bolje gori. Meštar je posebice bio pogođen iznenadnom smrću svojega sina Tvrtka (1961.), koji je samo nekoliko mjeseci prije smrti bio u posjetu roditeljima u Americi. Teret mu je na srcu otežavala misao da je i on sina upućivao da se vrati svojoj obitelji u domovini. Samo nekoliko mjeseci nakon Tvrtkove smrti i otac se preselio u dvore nebeske (1962.), a Turkalj je nastavio predavati na sveučilištu Notre Dame, Indiana, još jednu akademsku godinu.

Naši su se razgovori obično odvijali kao dvije niti koje se prepleću. Povezivala nas je ljubav prema hrvatskoj baštini i san o slobodi hrvatskoga naroda i domovine. Turkalj je sa zanosom govorio što bi sve trebalo napraviti da bi se obnovilo zapuštenu hrvatsku kulturnu baštinu i nacionalni ponos. Sanjao je o podizanju kulturnih hramova u slobodnoj Hrvatskoj te promicanju i jačanju hrvatskoga nasljeđa među mlađim naraštajima Hrvata u Americi. On je po naravi bio romantik, a moja nit u razgovoru bila je prizemnija: govorio bih tko bi mogao i kako bi se mogli ostvariti barem neki od naših nacionalnih snova. Tako smo se dopunjavali i duhovno obnavljali. Ulijevali smo jedan drugomu vjeru u bolju budućnost koju treba temeljiti na čvrstim stijenama hrvatske povijesti i kulturne baštine. On je to izražavao svojim divnim skulpturama o majčinstvu i obitelji ili o djedu koji prenosi baštinsko blago na unuka. Bio je to za njega ciklusa života, obiteljskoga i nacionalnoga, koji nas povezuje s koljena na koljeno.

Interes za hrvatsku ornamentiku

Hrvatskoj su javnosti nepoznate neke, moglo bi se reći, usputne Turkaljeve znatiželje. Naime, jako ga je zanimala ornamentika, posebice hrvatska. Proučavao je tamge i njihova značenja, od onih iz prapovijesnih vremena do tetovaža na rukama hrvatskih žena u Bosni i Hercegovini. Volio je govoriti o tropletu koji vuče korijene od sumerskoga dvocrtnog piktograma za vodu, odnosno za život, pa se kao troplet proteže preko perzijskih vladarskih pečata, obrednoga zlatnoga posuđa i ornamentike u kamenu do označavanja raspetoga Spasitelja na srednjovjekovnim kamenim križevima. To nam svjedoči i „Hrvatski zavjetni križ” ili Branimirov križ iz 1979. Zanimljivo, glagoljski je samoglasnik „a” u obliku križa, slično kao što je sumerski znak za vodu i život bio simbolom za samoglasnik „a”.

Istina, troplet nalazimo na više mjesta i u različitim kulturama, ali je jedino kod Hrvata postao nacionalnim simbolom, dijelom našega identiteta. Mora da je Hrvatima troplet značio mnogo više nego drugima. Gledajući slike poznatoga Ciborija i drugih umjetničkih crkvenih djela iz Cividale del Friuli (Čedad) u sjevernoj Italiji, Turkalj bi znao komentirati da ima razloga pretpostaviti da su tamošnje troplete radili (i) hrvatski majstori, a možda su čak neka od tih umjetničkih djela tamo prenesena nakon što su bila dovršena u Dalmaciji. Naime, znamo da su u to nekadašnje važno vjersko i kulturno središte hodočastili hrvatski kneževi Trpimir, Branimir i Braslav s članovima svojih obitelji. U Cividaleu (Čedadu) tada je postojala poznata samostanska škola i ne bi bilo čudno da su hrvatski knezovi, netko od njih ili njihovi sinovi, ondje pohađali školu. Kneževski pohod u Cividale (Čedad) mogao se zbiti ne samo iz vjerskih i političkih razloga nego i kao roditeljski posjet sinu koji je ondje bio na školovanju. Turkalj je smatrao sasvim logičnim očekivati da, primjerice Branimir, lijepim darovima obogati tako važno vjersko i kulturno središte ili pošalje majstore da ondje klešu umjetnička djela.

Pretpostavka o izvoru, izgledu i značenju krune hrvatskih vladara

Josipa Turkalja posebice je zanimala kraljevska kruna hrvatskih vladara, njezin izgled, podrijetlo i simbolika. Naime, gotovo svi europski narodi koji su imali ili imaju kraljeve slično izgovaraju riječ kruna, pa i oni koji nisu indoeuropskoga podrijetla. Na primjer, Mađari kažu korona, Finci kruunu, Baski koroa… Turkalj je tvrdio da podrijetlo riječi kruna (corona, κρούνα, Krone, crown, krona, kronis…) ide mnogo dublje od grčke riječi ϰορώνη ili latinske corona. On je tvrdio da korijen riječi kruna treba tražiti u pohvalama knjige Jašt, jedne od knjiga Aveste, svete knjige u zoroastrizmu. Naime, u Jašti se nalaze riječi KHVARNA – simbol dinastijskog autoriteta i riječ KARANA – duga vladavina. Sa širenjem zoroastrizma s područja današnjega Irana u današnju južnu Rusiju, Ukrajinu i dalje širila su se vjerovanja, ideje, simboli, riječi… Tako su preko Sarmata, Skita… riječi kralj i kruna (i druge) postale dijelom i hrvatskoga nasljeđa.

Nadalje, Turkalj je pretpostavljao da izgled i značenje hrvatske kraljevske krune također imaju podrijetlo u zoroastrizmu, odnosno u izgledu i simbolici krune perzijskih vladara, a oni su bili sljedbenici i zagovaratelji zoroastrijanizma. Da bismo bolje razumjeli odakle potječe simbolika na krunama tih drevnih vladara, pođimo redom.

Prvo, dobro je poznato da je štovanje vatre u središtu učenja proroka Zoroastera/Zarathuštre. Osim vode, vatra je ne samo temeljni element života nego i djelatna snaga ritualnoga pročišćenja tijekom vjerskih obreda. Središnja točka vjerskih obreda bili su oltari vatre. Treba napomenuti da u zoroastrizmu oltari vatre nisu bili žrtvenici jer se na njima nije ništa žrtvovalo. To su bila uzvišena kamena postolja gdje je sagorijevala sveta vatra.

Drugo, drevni perzijski vladari, premda sljedbenici zoroastrizma, integrirali su razne arhetipske simbole koji su bili „oduvijek” prisutni u različitim dijelovima svijeta, posebice na Bliskom istoku: od rozete i svetoga bika do svete palme i krilatoga sunčanoga diska. Na važnost simbola svete planine upućuju nas mezopotamijski zigurati i piramide koje nalazimo u Egiptu i drugim kulturama svijeta, ali sveta planina ima središnje značenje u zoroastrizmu. Planine skupljaju oblake, snijeg i kišu. One su veliki rezervoar iz kojega teku potoci vode koji obnavljaju život u vodom žednoj zemlji. Planine obećavaju obnovu života. Planinama se zato iskazivalo štovanje, posebice u ceremonijama i proslavama perzijske Nove godine, koja se slavila u vrijeme proljetnoga ekvinocija ili ravnodnevice. Čak i danas u Iranu, zemlji strogoga šiitskoga islama, naveliko se slavi Perzijska nova godina (Nowruz) na stari predislamski način.

Grad Perzepolis (Perzijski grad, kako ga Grci nazvaše), koji je utemeljio Darije I. Veliki (549. – 483. prije Krista), bio je, prema nekima, središte političke moći Perzijskoga Carstva, a prema drugima, ponajprije vjersko (zoroastersko) središte. Visoki zidovi koji okružuju grad i različite zidne ograde „okrunjeni” su stepenastim simbolima svete planine s obostrano umetnutom pločom koja predstavlja vrata u planinu, odnosno ulaz i izlaz u planinu koja simbolizira obnovu života.

Perzepolis je bio središnja točka novogodišnjih vjerskih obreda, molitve i slavlja. Vatra je gorjela po cijelom gradu i na gradskim zidovima. Možemo samo zamisliti da je cijeli grad, posebice noću, izgledao kao golema zublja svete vatre.

Sveta planina na kruni perzijskih vladara

Turkalja je posebice zanimao simbol svete planine, koji nalazimo na krunama perzijskih vladara. Kruna Darija I. Velikoga ima oblik prstenastoga vijenca obrubljena nizom stepenastih simbola svete planine. Od Darija je nadalje sveta planina jedan od najvažnijih znamenja na krunama perzijskih vladara za sve dinastije, predislamske i islamske, koje su vladale tom zemljom. I nedavna dinastija Pahlavi (1925. – 1979.) imala je stari perzijski simbol svete planine na šahovoj (vladarevoj) kruni.

Od svete planine do svetoga križa

Prema Turkaljevoj je pretpostavci kruna hrvatskih kraljeva, po obliku i simbolici, „pokrštena” inačica perzijske krune. Naime, metalni prstenasti vijenac oko kraljeve glave zapravo je jednak kao i temeljni oblik perzijske krune, a simbol je svete planine zamijenjen kršćanskim znamenom svetoga križa, izvorom vječnoga života.

Nadalje, Turkalj je znao istaknuti sliku iz vremena Otona III. (980. – 1002.), poznatoga njemačko-rimskoga cara (okrunjen u Rimu 996.), na kojoj je prikazano kako caru u poklonstvo dolaze njemu podložne kraljevine. To su bile Roma (Italija), Gallia (Galija), Germania (Njemačka) i Sclavinia (slavensko kraljevstvo; vjerojatno se misli na tadašnju Moravsku). Svaka figura nosi krunu koja simbolizira dotično kraljevstvo. Turkalj je smatrao da je još u to vrijeme (oko godine 1000.) „slavenska” kruna, koja je na slici prikazana, izrađena u perzijskoj (zoroasetrskoj) tradiciji – „okićena” svetim planinama, dok su one na kruni hrvatskih kraljeva nešto prije preoblikovane u križeve jer su Hrvati već podulje bili dijelom kršćanskoga svijeta.

Kraljevska kruna na poznatom liku hrvatskoga vladara, koji se nalazi u splitskoj krstionici, osim obruča i križeva, ima i štitnike za uši. I štitnici su u tradiciji perzijskih kruna. Često se nalaze na prikazima tamošnjih okrunjenih vladara.

Ove godine slavimo 1100. obljetnicu krunjenja kralja Tomislava, pa je prigoda iznijeti na vidjelo Turkaljeve pretpostavke o kruni hrvatskih vladara jer i njegovi pogledi mogu pridonijeti našim spoznajama o podrijetlu, izgledu i simbolici krune hrvatskih kraljeva.

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Ivan Meštrović #Josip Turkalj