piše: Stjepan Lice
FOTO: Pixabay
Jeste li gledali film “Sofijin izbor” Alana J. Pakule? Ili čitali istoimenu knjigu Williama Styrona po kojoj je taj film snimljen? Posred groznih okrutnosti Drugog svjetskog rata, jedna je žena dovedena pred neshvatljiv, nemoguć izbor: da izabere koje će od njezine dvoje djece živjeti. Knjiga i film govore o njezinom izboru. I o posljedicama njezina izbora.
“Nemojte se uznemirivati”, govori moj nećak dok sa svojom majkom – mojom sestrom, svojim ocem, svojom sestrom i svojom bakom – mojom majkom, neposredno nakon razornog potresa 29. prosinca 2020. u Petrinji i okolici, stoji nasred jednog zagrebačkog trga, kamo su – tražeći sigurnost – izišli iz kuće u kojoj stanuju. “Nemojte se uznemirivati, smrt […]
Svijet u kojemu živimo sve češće nas dovodi pred teške, pa i neprihvatljive izbore. Događa se da je naš izbor, što god izaberemo, upitan pa i nevaljan. U konačnici, svaka je naša odluka, svaki čin izbor. U prilog životu. Ili protiv njega.
Neki o tome ne razmišljaju. Jednostavno uzimaju ono što je pred njih stavljeno. Grabe. Prepuštaju drugima da odaberu umjesto njih. Za njih. I ne primjećuju da time određuju, oblikuju, razosobljuju sebe. Gotovo su sretni što su ih okrali. Lišili uključenosti u svoj život. U svoje odluke. Podržali ih u površnosti. I prepuštenosti.
Da, neki o tome ne razmišljaju. I čini se da ih je sve više.
Cijepiti se ili ne cijepiti protiv Covida 19? Kažu: cijepiti se znači biti odgovoran. Za sebe. Za sve oko sebe. Biti prihvaćen. I podržan. Kažu: ne cijepiti se znači biti neodgovoran. Dovesti u opasnost i sebe i sve oko sebe. Isključiti se iz popisa prihvaćenih. Ili – barem – u određenoj mjeri prihvatljivih.
Kada koristimo kojekakve lijekove, kojekakve preparate – medicinske, kozmetičke… tko zna što trošimo. Činimo li – i ne znajući – ono što smatramo neprihvatljivim? I tako se svrstavamo nasuprot životu?
Različita objašnjenja – s ‘jedne’ ili ‘druge’ strane – prije su zagovaranje ili opravdavanje, zasljepljivanje ili zaobilaženje činjenica, opravdavanje nevjernosti. Objašnjenja koja zavode – ili varaju. S osmijehom na licu.
Svaki čovjek za sobom ostavlja raznovrsne zapise. Zapise ne nužno ispisane rukom, nego i one ispisane koracima, svakodnevnim trudom, znojem i zagrljajem. Zapise ispisane pjesmom, ništa manje i one ispisane suzom. Zapise koji svjedoče o vjernosti, o jednostavnoj skrbi oko ljepote svakog dana. Mnogi zapisi pritom ostanu skriveni očima drugih. Ima ih koji su poznati […]
Jedva da i razmišljamo o tome na što se odlučujemo, u što uključujemo, koga podržavamo kada kupujemo svakodnevne potrepštine: hranu, odjevne predmete, pokućstvo… Primjerice, čokoladu… Koliko je u sve to uključeno patnje, stradanja pa i smrti? I čijih sve ne…? Kolikih nedužnih…?!
Ne možemo živjeti u ovom istodobno prelijepom i prebolnom svijetu, a da se ne uključujemo u toliko toga iz čega bismo voljeli biti isključeni. Da, voljeli bismo da svojim životom budemo opravdani. No koliko je to uistinu moguće?
Događa se da su nam prostori izbora krajnje skučeni. Uostalom, ni Evanđelje nam ne ostavlja odviše prostora za izbor. Ondje je zapisano: “Ili – ili”. No dok su evanđeoski izbori, izbori kojima smo vjerni Evanđelju, uvijek u prilog životu, u prilog slobode, mnogi drugi izbori su protiv života, protiv osobnosti. I odvode u sve dublje ropstvo.
Nakon mnogih odluka, što god odlučili – čini se – valja nam otići na ispovijed, ispovjediti se zbog svoje odluke i poći dalje s pouzdanjem u Božje milosrđe. I – dakako – ne bez i nadalje živih pitanja. I potpitanja.
Moja supruga i ja ispraćamo prijatelja u zračnoj luci. Obradovao nas je svojim kratkotrajnim boravkom među nama (dakako, svojim boravkom, ne njegovom kratkotrajnošću). Dok odlazi kroz izlaz za putnike i srdačno nam odmahuje, u nama je živo pitanje: kad ćemo ponovno biti zajedno? I dok gledamo za njim, moja supruga kaže: Život su dolasci i […]
Ako me pitate hoću li se ili neću cijepiti, što da vam odgovorim? Što god odlučio, po mojoj će odluci u meni – i ne samo u meni – živjeti bol.
