piše: fra Dragan Bolčić
FOTO: Pixabay
Nad Crkvom našega vremena stoji pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Pitanje koje je u ovom tekstu postavljeno pokreće nas i potiče na promišljanje. Pitanja nas određuju. Stavljaju u određeni položaj. Kristovo pitanje potresa i protresa. Do srži. Ponekad nas sasvim običan zahtjev, jednostavno pitanje zna staviti u nezgodnu situaciju. Djelomično zbog neočekivanosti određenog pitanja, djelomično zbog usvojenog mišljenja da nas ništa ne može iznenaditi, djelomično zbog uvjerenja da smo nadišli određenu problematiku.
Evanđelje, premda otpočetka – i dovijeka – isto, u različitim su vremenima i u različitim sredinama, tumačili i živjeli na različite, čak i oprečne, načine. Dok je jednima ono bilo – i jest – okosnica i srž osobnosti i života, drugima je više nalik popisu lijepih, ne odviše obvezujućih misli i želja. Ima ih – […]
Svaki svećenik i svaki vjernik laik ako ne umije odgovoriti da je on Sin Boga živoga, utoliko je već u muci. Božanski život u Crkvi može lako zamrijeti. Crkva se olako zarobi subjektivnim pogledima na Krista. Lako ga raspinje u svojim mjerama. Još ga lakše smjesti u neku od predodžbi i tako promaši istinu. Krist ponegdje postane karikatura dotrajalih maski. I ljudi se muče pokušavajući biti njegovi bez njega. Ovo pitanje leti iznad nas i poziva nas podignuti pogled prema nebu. Crkva i danas treba odgovoriti da je on Bog živi, da je prisutan iako je nevidljiv. Unatoč njegovoj fizičkoj nevidljivosti, sve ovo vidljivo, dohvatljivo, opipljivo, sve ono što Crkva čini nije razumljivo niti shvatljivo bez njega.
U svakom vremenu Crkva treba pružati pravu sliku Isusa Krista. Danas je Crkva ranjena jer u nekim krajevima svijeta ulaže mnoštvo truda i napora kako bi se prerušila i drugima postala prepoznatljiva i suvremena. I što to više čini, to je manje svoja. To je manje Kristova. Od silnoga prerušavanja i sama postaje neprepoznatljiva. U nju se lako ušulja korporacijski duh. Kad prevlada svjetovan način mišljenja i djelovanja, bez vertikalne dimenzije, bogoslužje postane formalno (ponegdje i zabavni show), a molitva beživotna.
Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]
Njezino je lice uprljano ohološću, egoizmom i samodostatnošću. Zlorabljeno je ono Kristovo povjerenje koje se na nas proteže još od Cezareje Filipove. Krista smo vezali i nismo mu dali da prigne svoje milosrđe nad našu bijedu. Nismo mu dali da nas snagom svoje riječi razriješi zlih nagnuća, da nas štiti od zla, da nas oslobađa i krijepi. Crkva se treba ponovno vratiti u Cezareju Filipovu nad kojom visi pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« I možda će pred tim pitanjem zamuknuti. Možda će iskusiti vlastitu nijemost. Iskusit će muku jezika. Nedostatak riječi. I upravo u ne-odgovoru sve će biti jasno. U nemogućnosti izricanja sve će biti rečeno. Kardinal Sarah je jedanput napisao da “ako Crkvu želimo vratiti na noge – trebamo pasti na koljena”.
Zato je ponovno potrebno učiti od Marije – slike i uzora Crkve. Crkva ponovno s Marijom treba kleknuti i crpiti snagu iz Božjega srca jer tu teče krv koja je u stanju ponovno oživjeti i ozdraviti njezino ranjeno Tijelo. Crkva se ponovno treba zaljubiti u Ženu odjevenu suncem (usp. Otk 12, 1) te iz njezina nazaretskog sobička učiti o čistoći, jednostavnosti i siromaštvu srca. Gdje god se Marija odgurne iz eklezijalne svijesti, iz svijesti crkvenosti, ta će svijest sama po sebi lako utrnuti.
Zato Crkva u svakom trenutku treba biti na koljenima. Ona molitvom mora probijati gusti sloj nebesa i prodirati u Božje srce (usp. Dj 12, 5. Ona se trajno mora naslanjati na njegovo srce i slušati njegove otkucaje da bi bila autentična. Što Krist govori Petru? Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima! (Mt 16, 17). Ona treba živjeti iz odnosa s Ocem da bi jasno naviještala i svjedočila Krista.
Možda ćemo Krista nespretno pokušavati uhvatiti u mrežu iskrivljenih predodžbi, ali on nas uvijek pretječe povjerenjem. Njegovo povjerenje presreće naša oklijevanja, presreće naša kolebanja. On vidi dokle možemo narasti. Osvojeni smo povjerenjem, a da uopće nismo pitani za njega.
Možda se nekome čini pomalo čudnim što biram upravo ovaj trenutak u povijesti da pišem o važnosti zajedničkog okupljanja u crkvi – jer ipak smo usred pandemije. Potpuno mi je jasno koliko je važna sigurnost, osobito među ranjivijim skupinama, i ne bih volio da ovaj članak bude povod rasprave o javnim mjerama. Radije, želim iskoristiti […]
Toliko smo ga puta htjeli dohvatiti svojim osjećajima i mislima, poželjeli ga zatvoriti u svoja iskustva, ali smo se našli dohvaćeni i ostavljeni bez ijedne riječi. Privukao nas je sebi i oduševio svojim životom. Zato ima povjerenja u nas. Ima povjerenja u nas kada naviještamo da je živ, kada podižemo njegov kalež, kada govorimo u njegovo ime. Ima povjerenja u nas iako nam je srce premaleno za njegovu beskonačnost. Njegova riječ uvijek čini razliku. Čak i onda kad je na našim usnama. Na usnama Crkve.
